Sve je počelo kao loš akcioni film. Kamion ekspedicije je eksplodirao na starom rudniku dvesta kilometara od civilizacije. Ana se probudila okružena ljudima koji su izgledali kao da su sišli sa naslovnice časopisa National Geographic.
„Izvinite, možete li mi reći gde je najbliža bolnica?“ upitala je na francuskom, dodirujući kvržicu na čelu.
Tamnoputi muškarac srednjih godina sa iznenađujuće ljubaznim očima nagnuo se nad nju i rekao nešto jezikom koji je zvučao kao mešavina kliktanja i melodije.
„Mamba“, rekao je iznenada, pokazujući prstom na nju.
„Ne mamba, Ana“, ispravila ga je i pokazala na sebe. „Ana.“
Čovek se nasmejao, ponovio „An-na-mamba“ i pljesnuo rukama. Ostali članovi plemena takođe su počeli da se smeju i ponavljaju ovu kombinaciju.
„Nije loše“, pomisli Ana. „Prvi kontakt je bio uspešan. Ljubazni, veseli ljudi.“
Još nije znala da „mamba“ na njihovom jeziku znači „dar duhova“, i smejali su se jer nikada nisu videli osobu sa tako svetlom kožom.
Prvi dani su prošli kao u bajci. Pleme Baka (kako su sebe nazivali) okružilo je Anu pažnjom. Sagradili su zasebnu kolibu, donosili hranu, sa interesovanjem razgledali njene stvari.
Posebno ih je zanimao sat.
„Zašto imaš tu stvar na ruci?“ upita stariji čovek preko mlađeg momka, koji je znao malo francuski.
- Ovo je sat. Pokazuje vreme.
- Zašto treba da znaš vreme?
Ana je razmišljala o tome. Zašto, zaista? Nije bilo zakazanih vozova, nije bilo radnih dana od devet do šest, niti rokova za projekte.
- Pa... da ne zakasnimo.
— Gde da ne zakasniš?
— Na posao, na sastanak, na...
— Šta ako ne idem na posao?
- Onda ćeš biti otpušten.
- Šta znači „otpušten“?
Posle pola sata objašnjenja, Ana je shvatila da je naišla na ljude za koje pojmovi „raspored“, „rok“ i „upravljanje vremenom“ jednostavno ne postoje.
„Pitam se kako oni planiraju stvari?“ pomislila je.
- Kako planiraš šta ćeš raditi sutra?
Starac se osmehnuo:
- Sutra ćemo raditi šta god želimo sutra.
Trećeg dana, Ana je bila svedok neobične ceremonije. Dve porodice su se sastale kod velikog drveta u centru sela i počeli su nekakvi pregovori.
„Šta se dešava?“, upitala je prevodioca.
- Dogovorili su se o razmeni dece.
- U kom smislu?
- Pa, ova porodica daje svog dečaka toj porodici, a zauzvrat uzima njihovu devojčicu.
Ana se ohladila. Trgovina decom?
- Ovo je... rasprodaja?
- Ne, šta to pričaš. Samo što deca treba da žive u različitim porodicama da bi sve naučila. Dečak će otići kod ujaka, a devojčica kod tetke. Posle nekoliko godina, vratiće se roditeljima.
- Ali zašto ne mogu da uče od svojih roditelja?
Prevodilac je slegnuo ramenima:
- Šta je zanimljivo u proučavanju onoga što vidite svaki dan? Potrebno je da učite o svetu.
Deca su mirno prelazila od jednog odraslog do drugog, grlila se, smejala se. Niko nije plakao niti se opirao.
„Možda i nije tako loše“, pomislila je Ana. „I mi šaljemo decu u internate.“
Nedelju dana kasnije, saznala je za još jednu lokalnu osobinu. Komšija je prišao jednom mladiću i nešto mu je rekao. On je klimnuo glavom, pozvao ženu i nešto joj objasnio. Žena se osmehnula i otišla u drugu kolibu.
„Šta se desilo?“ upita Ana.
- Komšija je zamolio da pozajmi njegovu ženu za preko noći. Njegova žena ima menstruaciju i dosadno mu je.
- I ona je pristala?!
- Zašto da ne? Sutra će naši pitati za svoju ženu. To je normalno.
Ana je otvorila usta, ali nije mogla da nađe reči. Nije mogla da shvati: kako neko može biti tako miran u vezi sa bračnom vernošću?
— Šta ako muž ne želi da deli?
- Onda će biti smatran pohlepnim. A pohlepni ljudi se ovde ne vole.
— I ženama to ne smeta?
Prevodilac je postavio pitanje jednoj od meštanki. Ona se nasmejala i nešto odgovorila.
- Ona kaže: zašto biti protiv toga? Raznolikost je zanimljiva. Osim toga, na ovaj način će saznati koji je čovek najbolji gospodar.
„Slobodna ljubav, na afrički način“, pomisli Ana. „Hipici bi to cenili.“
Pravi šok ju je čekao u drugoj nedelji. Plemenski starešina je umro, i počele su pripreme za sahranu.
„Moramo sačuvati njegovu mudrost“, objasnio je poglavica preko prevodioca.
- Kako tačno?
- Hajde da ga pojedemo.
Ana je skoro pala.
- Šta to znači... pojedi ga?
- Naravno. Ako ga zakopamo u zemlju, sva mudrost će nestati. Ali ako ga pojedemo, preći će na nas.
- Ali ovo je... ovo je...
- Šta je ovo?
Ana je bila zbunjena. Po evropskim standardima, ovo je bio kanibalizam. Ali za pleme, to je bio sveti ritual.
— Zar ti nije žao starca?
- Zašto ga sažaljevati? Naprotiv, mi ga veoma poštujemo. Zato želimo da zauvek ostane sa nama.
Logika je bila nepokolebljiva, ali Ana je i dalje osećala mučninu.
- Da li bi trebalo i ja... da učestvujem?
- Naravno! Ti si mamba, dar duhova. Tvoje učešće će doneti sreću.
„Kakav obrt“, pomisli Ana, zamišljajući kako će ovo objasniti u svom putnom izveštaju.
Do kraja treće nedelje, Ana se navikla na činjenicu da svaki dan donosi nova iznenađenja. Na primer, saznala je da pleme nema pojam „privatne svojine“.
„Lep sat“, rekao je jedan od muškaraca i jednostavno ga skinuo sa njene ruke.
- Hej! Ovo je moj sat!
- Sada je moj.
- Ali ja ti ga nisam dala!
- Zašto ga davati? Ako ti se sviđa, uzmi ga.
Prevodilac je objasnio:
— Nemamo „moje“ i „tvoje“. Postoji samo „naše“. Ako ti nešto treba, uzmeš. Ako ti ne treba, pokloniš.
- Šta ako uzmem tuđu ženu?
- Onda ćeš morati da se odrekneš svoje.
— Nemam ženu.
- Onda mi daj nešto drugo. Koplje, kravu, ukras.
„Primitivni komunizam u svom najčistijem obliku“, pomisli Ana. „Marks bi bio oduševljen.“
Mesec dana kasnije, doživela je najčudnije iskušenje u svom životu. Koza je nestala i lopova je trebalo pronaći.
„Kako ćete pronaći krivca?“ upita Ana.
- Veoma jednostavno. Hajde da svim osumnjičenima damo da popiju sveti napitak. Krivi će se razboleti. Nevini će ostati zdravi.
- Šta je u čorbi?
— Bilje, korenje... Duhovi znaju šta da dodaju.
Ana je posmatrala kako sveštenik priprema napitak od nekog korenja i shvatila: to je bio otrov. Nije bio smrtonosan, ali dovoljno jak da izazove trovanje.
- A ako je čovek nevin, ali ima slab stomak?
- Dakle, duhovi su odlučili da ga uzmu k sebi.
- A ako je kriv, ali zdrav kao vo?
- Dakle, duhovi su mu oprostili zločin.
„Ruski rulet sa varenjem“, mračno se našalila Ana u sebi.
Od petoro osumnjičenih, trojica su se razbolela od strašnog povraćanja. Proglašeni su krivima i primorani da plate odštetu.
Kasnije se ispostavilo da su kozu pojele hijene. Ali niko se nije uznemirio.
„Kozu su pojele hijene“, rekla je Ana poglavici.
- Da, znamo.
- Ali onda su ta trojica nevina!
- Možda. Ali duhovi su ipak želeli da ih kazne. Zbog nečeg drugog.
„Besprekorna logika“, pomisli Ana. „Takvoj pravdi se ne može pobeći.“
Šeste nedelje, trgovci su došli u selo. Ana je bila oduševljena - konačno veza sa spoljnim svetom!
Ali radost je bila prerana. Trgovci nisu kupovali suvenire i začine.
„Koliko košta devojčica?“, upita jedan od njih, pokazujući na tinejdžerku.
„Dva mitraljeza“, odgovori otac.
— Za ovu cenu daću vam jedan mitraljez i kutiju municije.
- Dolazi.
Ana se skoro zagrcnula od negodovanja.
- Ljudi se ne mogu prodati!
- Zašto? - iznenadio se otac. - Devojčica će otići u veliki grad, videti svet. To je dobro!
- Zašto mitraljez?
- Da lovimo. I da se branimo od susednog plemena.
- A ako devojka ne želi?
Devojka je veselo ćaskala sa trgovcem, pokazujući mu svoj nakit.
- Pogledaj je. Da li je nesrećna?
Zaista, devojka je izgledala više uzbuđeno nego uplašeno.
„Možda je ovo zaista šansa za nju?“ pomislila je Ana. „A ja gledam kroz prizmu svojih predrasuda?“
U osmoj nedelji dogodio se događaj koji je konačno slomio Anu. Počela je suša, a sveštenik je objavio da duhovi zahtevaju posebnu žrtvu.
„Moramo poslati glasnika precima“, objasnio je.
- Koji glasnik?
- Dete. Čisto, nevino. Da bi moglo da obavesti duhove o našim problemima.
Izabrali su šestogodišnjeg dečaka. Njegovi roditelji su plakali... od radosti.
„Naš sin će postati veliki glasnik!“, rekao je otac. „Živeće sa precima i štitiće nas odatle.“
Dete je tri dana bilo pripremljeno za „putovanje“: hranili su ga najboljom hranom, ukrašavali cvećem i pevali mu pesme. Smejalo se i pljeskalo rukama.
„Letim kod dede!“ radovao se dečak. „Naučiće me kako se love oblačni bizoni!“
Ana je znala da mora nešto da uradi. Ali šta? Ako bi se umešala u ritual, pleme bi se moglo naljutiti. A ako se ne bi umešala...
U poslednjem trenutku nije mogla da izdrži:
- Prestani! Ja ću sam razgovarati sa duhovima!
Svi su se zamrzli.
„Možete li razgovarati sa duhovima?“ upita sveštenik.
- Naravno! Ja sam mamba, dar duhova!
Ana je zatvorila oči i pravila se da sluša neke glasove.
— Duhovi kažu... kažu da im ne treba glasnik. Sami će poslati kišu. Sutra.
„Sutra?“ ponovo je upitao sveštenik.
„Sutra“, rekla je Ana čvrsto, moleći se svim bogovima da barem kap vode padne sa neba.
Sledećeg jutra počela je kiša.
„Mamba govori istinu!“, viknuo je sveštenik, plešući na kiši. „Duhovi je slušaju!“
Ana je takođe igrala, ali iz drugog razloga. Spasila je dete.
Oslobođenje je došlo neočekivano. Vladini helikopter je sleteo u selo tokom još jednog rituala.
„Ruska državljanka Voroncova?“, viknuo je pilot. „Ceo svet te traži!“
„Ovde sam!“, vrisnula je Ana, istrčavajući iz gomile.
Pleme ju je ispratilo sa počastima. Poglavica joj je dao amajliju „za zaštitu u dalekoj zemlji“, deca su plakala, žene su pevale oproštajne pesme.
„Hoćeš li se vratiti?“ upita prevodilac.
Ana je pogledala ova ljubazna, otvorena lica i shvatila: malo verovatno.
„Definitivno“, slagala je.
U Moskvi je Ana dočekana kao heroina. Kolege, novinari, rođaci - svi su želeli da znaju detalje.
- Pa kako su divljaci? - upita naučni direktor. - Kanibali? Ubice?
„Ne“, odgovorila je Ana. „Samo ljudi. Veoma različiti ljudi.“
— Koje zanimljive stvari ste naučili?
Ana je razmišljala o tome. Šta je naučila? Da deca mogu biti srećna živeći van svojih roditelja? Da vernost nije uvek najvažnija stvar u braku? Da pravda dolazi u različitim oblicima? Da ljudski životi ponekad vrede manje od koze?
„Naučila sam da je svet veoma veliki“, rekla je konačno. „I da ima mesta za sve.“
Prošlo je pola godine. Ana je odbranila disertaciju, dobila mesto na univerzitetu, udala se za finog momka sa susednog odeljenja.
Ponekad, ležeći u krevetu pored muža, razmišljala je o plemenu Baka. Pitala se kako je tamo. Da li su deca koja su porodice razmenjivale odrasla? Da li su muškarci koji su delili svoje pronašli nove žene? Da li je padala kiša?
„O čemu razmišljaš?“, upitao je muž.
„O poslu“, odgovorila je Ana.
I bilo je istina. Jer su je tri meseca u džungli naučila glavnoj stvari: posao etnografa nije da proučava strane običaje. Već da shvati da iza svakog običaja, čak i najčudnijeg, stoje živi ljudi sa svojim radostima i tugama.
Oni samo imaju različite radosti. I različite tuge.
Inače, nikada nije tražila sat nazad. Neka neki lovac iz plemena Baka sazna šta je raspored. Možda će mu biti od koristi.
Iako je malo verovatno.
(Stil/ dzen.ru)
