Postoje ljudi čije životne priče ne možete da pročitate, a da se bar na trenutak ne zapitate koliko zapravo znamo o snazi ljudskog duha. Ivana Stojanović jedna je od njih. Ipak, kada bi trebalo da je opiše, verovatno ne bi počela pričom o retkoj i teškoj bolesti sa kojom živi, već bi govorila o putovanjima koja sanja, životinjama koje obožava, prijateljima koje voli i malim radostima koje za nju imaju posebnu vrednost. Jer Ivana nije samo žena koja se bori sa progerijom – ona je žena koja, uprkos svemu, ne odustaje od života.
Progerija je izuzetno retka genetska bolest koja izaziva ubrzano starenje organizma i ozbiljno ugrožava zdravlje, naročito srce i krvne sudove. Ipak, ono što je važno razumeti jeste da telo može da prolazi kroz procese ubrzanog starenja, ali um, emocije, inteligencija i želje ostaju isti. Ljudi koji žive sa ovom dijagnozom imaju iste potrebe kao i svi drugi: da budu voljeni, prihvaćeni, da rade, putuju, stvaraju uspomene i planiraju budućnost. Ne žele da budu posmatrani samo kroz svoju bolest, niti da se od njih svakodnevno očekuje da budu heroji. I oni imaju pravo da budu umorni, uplašeni, ranjivi i da ponekad jednostavno nemaju snage da budu jaki.
Dijagnoza je Ivani promenila pogled na svet, suočila je sa strahovima koje mnogi od nas ne mogu ni da zamisle i naterala je da odgovore traži daleko izvan granica naše zemlje. Prošla je kroz tešku operaciju srca, godinama tragala za terapijom koja joj može pomoći i uspela da stigne do Bostona, gde je dobila priliku da prima lek lonafarnib. Ali ni danas njena borba nije završena. I dalje živi sa neizvesnošću da li će imati pristup terapiji koja joj je neophodna, dok istovremeno pokušava da sačuva ono što joj je možda najdragocenije – pravo da bude obična žena, sa svojim slabostima, strahovima, željama i snovima.
U razgovoru za Kurir Stil Ivana nam je otkrila kako izgleda život sa progerijom, zašto je odustala od sna da postane majka, šta joj vera daje u najtežim trenucima i zašto, uprkos svemu, i dalje veruje u čuda. A njena najveća želja nije ništa manje životna od naših: da putuje, upoznaje svet, uživa u prirodi i jednog dana ima svoje etno-selo puno životinja. Jer, kako sama kaže, za nju ne postoji nemoguće.
Kada biste sebe predstavili nekome ko vas prvi put upoznaje, a da ne pomenete bolest, šta biste mu rekli o sebi?
Ja sam Ivana, osoba koja voli da putuje, uvek vesela i pozitivna, obožava životinje i da pomaže drugima.
Ko je Ivana kada se ugase kamere i kada nema potrebe da bude jaka? Jedna krhka osoba, veoma emotivna i empatična.
Vaša priča pokazuje da ste žena ogromne energije i inata. Da li ste takvi bili oduvek ili je dijagnoza probudila neku novu snagu u vama?
Nisam oduvek bila jaka, iako me je majka od najranijeg detinjstva učila da budem hrabra. Dijagnoza je probudila ne samo neku novu snagu u meni, nego sam spoznala i veru da je Bog uvek uz mene.
Sećate li se trenutka kada ste saznali dijagnozu progerije? Šta vam je tada prvo prošlo kroz glavu i ko je bio uz vas?
Ne mogu da zaboravim taj prvi susret sa dr Goranom Čuturilom, genetičarem kada sam prvi put čula za tu dijagnozu, kao ni dan kada sam konačno dobila papri sa konačnom dijagnozom samo sam čula mutacija i da mogu da abortiram ukoliko dete nosi moju bolest. Tada sam odustala od želje da postanem majka. Tog dana sa mnom su išle dve veoma dobre drugarice sa kojima se i danas družim i mnogo ih volim, veoma sam zahvalna što su uz mene i dalje u mom životu.
Kako ste uspeli da strah pretvorite u akciju?
Kada ne postoji specijalista u našoj zemlji, lek, ni odgovor na pitanja koja me muče morala sam da idem dalje od granica mogućeg i tražim odgovore po celom svetu, sasvim sama. Odustajanje nije bila opcija.
Šta je ono što ljudi najčešće pogrešno razumeju kada je reč o progeriji i vašem životu?
Sa jedne strane bolest je progresivna i nije nimalo naivna, veliki je rizik od srčanog i/ili moždanog udara, jer krvni sudovi rapidno propadaju i sužavaju se. Dok sa druge strane nekima delujem potpuno normalno, kao da mi nije ništa.
Kako izgleda jedan vaš sasvim običan dan? Šta su male stvari koje vas raduju, a koje možda drugima deluju sasvim obično?
Skoro isto kao i kod svake drudge osobe, moram da radim, sreća pa radim od kuće, pa nemam stres u prevozu i gužvi. Nakon doručka tu je puna šaka lekova, suplemenata, vežbice, razgibavanje. Radujem se sunčanom danu, šetnji sa psom i kada me ništa ne boli. Radujem se druženju sa drugaricama, svakom novom putovanju.
Trinaest godina naučnih istraživanja bilo je potrebno da lonafarnib postane dostupan obolelima od progerije. Kako ste saznali za taj lek i šta ste osećali kada ste shvatili da postoji mogućnost da ga dobijete?
Kroz komunikaciju sa lekarima iz Bostona sam prvi put saznala da postoji lek uopšte, tada sam pomislila tiho u sebi da bih volela da odem tamo. Prvi put kada sam saznala za dijagnozu, dobila sam informaciju da za ovu bolest lek ne postoji, što nije ništa čudno, jer leka u tom momentu nije bilo nigde na svetu.
Pet godina ste bili u kontaktu sa Progeria Research Foundation pre nego što ste dobili priliku da odete u Boston. Da li ste u nekom trenutku pomislili da se ta šansa nikada neće ostvariti?
Potajno sam se nadala da će se to jednom desiti, čak su odvojili 2 nedelje za mene, što nije uobičajena praksa, jer porodice sa detetom koje boluje od Progeria sindroma dolaze na 7 dana.
U Boston ste otišli nakon izuzetno teške operacije srca, tokom koje su vam zamenjeni aortni zalistak na srcu, a urađen je i bajpas. Kako ste se fizički i psihički oporavljali nakon takvog iskustva?
Mislim da je sve stiglo u pravo vreme i da sam stigla lepo da se oporavim da mogu da odputujem tako daleko. Možda bi neko rekao da je opasno u tom momentu da putujem, jer je korona bila u svom punom jeku, ali mene ništa nije moglo da zaustavi.
Šta se promenilo u vašem životu otkako uzimate lonafarnib? Da li vam je terapija donela i novu vrstu sigurnosti, osećaj da budućnost više nije toliko neizvesna?
Jako sam srećna, jer terapija postoji, jer sam imala mogućnost da primam donaciju, jer sam uprkos svim preprekama uspela. Nisam imala lekara u državnoj klinici u tom momentu, jer je moj lekar otišao u penziju, pa sam zamolila dr iz privatne klinike i na toj doktorki sam veoma zahvalna. Nikada ne znamo šta nam budućnost donosi, ali znam da naučnici naporno rade kako bi što pre došli do leka.
Lek koji uzimate nije terapija koju možete da prekinete ili zamenite nečim drugim. Kako izgleda život kada znate da vam je lek neophodan svakog dana?
Ne postoji zamena za ovaj lek. Trenutno postoji eksperimentalni lek koji je u primeni na osobama koje boluju od Progeria sindroma u Americi. Bila sam izabrana među prvih 10, ali nažalost nisu imali novca da registruju kliničku studiju kod nas u zemlji.
Strah i neizvesnost je prisutna jer nemam nikakve garancije da ću dobijati lek koji mi je neophodan do kraja živta a spada u 10 najskupljih na svetu. Doktor sa endokrinologije koji me vodi i ja podneli smo zahtev da država finansira lek o trošku RFZO, međutim od juna 2025. nikakav odgovor nismo dobili.
Kada biste mogli da promenite samo jednu stvar u našem zdravstvenom sistemu, šta bi to bilo?
Ne bih mogla da se odlučim za samo jednu stvar, jer mnogo toga ne valja. Lekari moraju malo više da slušaju pacijenta, koji nije samo još jedan slučaj, već osoba sa emocijama i u problemu. Da bi došli do rešenja, neophodno je da radimo zajedno. Ono što je jako bitno takođe je uvođenje inovativnih lekova.
Da li vas ljudi često doživljavaju kao simbol hrabrosti, a zaboravljaju da ste i vi osoba koja ima pravo da bude umorna, uplašena, ljuta ili da jednostavno ne želi da bude jaka?
Da, sada se već podrazumeva da sam ja jaka, da ću izdržati sve što se dešava i da moram biti pozitivna. Takva očekivanja mogu biti nerazumevanje i teret.
Kako se nosite sa trenucima kada vam ponestane energije? Imate li svoj način da se vratite sebi?
U poslednje vreme sam baš iscrpljena događajima koji su mi se desili, kao da se borim protiv vetrenjača. Posetila sam manastire na našoj svetoj gori tjs Fruškoj gori i to mi je jako prijalo i dalje učim da sve svoje brige prepustim u Božije ruke i da verujem da je rešenje moguće.
O čemu sanjate, a da nema nikakve veze sa bolešću, terapijom i borbom za zdravlje?
Sanjam da obiđem mnoge destinacije poput gradova u Španiji, Portugalu i mesta u Grčkoj, a volela bih ponovo da odem i u Boston, SAD, kao i u južnu Ameriku poput Maču Pikču. Takođe želim da obiđem celu našu zemlju, pogotovo Staru i Suvu planinu, kao i vodopade. Sanjam da imam etno selo sa gomilom životinjica, jezerce, etno restoran i bungalove gde bi moglo i da se prespava.
Da li postoji nešto što ste zbog svog životnog iskustva naučili o ljubavi, prijateljstvu ili ljudima, a što biste voleli da drugi razumeju?
Naučila sam da je svaka osoba u životu lekcija, da ne treba žaliti ni za čim i da je kajanje gubljenje vremena. Da činiti dobro nikada nije uzalud i ćete se time osećati mnogo korisnije, ispunjenije i zahvalnije.
Šta biste danas poručili Ivani koja je tek saznala dijagnozu i koja je bila uplašena, izgubljena i slomljena?
Da će se jednog dana ostvariti mnogo toga o čemu je samo mogla da mašta i da za nju ne postoji nemoguće.
Kada biste mogli da zamolite ljude da iz vaše priče zapamte samo jednu stvar, šta biste želeli da to bude?
Da su čuda moguća!
Šta je ono čemu se trenutno najviše nadate i šta biste voleli da vam naredni period života donese?
Nadam se da će me zdravlje što duže dobro služiti i da ću moći da putujem i upoznam lepote naše zemlje i okruženja. Da će se lek za ovu bolest što pre naći, kao i da će u našu zemlju stići lekovi za mnoge koji čekaju i kojima život od toga zavisi.