Mark Tven je njenog oca nazvao „najpokvarenijim čovekom pod američkom zastavom”. Svoje carstvo bakra izgradio je na takvoj surovosti da je to šokiralo čak i najprekaljenije američke kapitaliste. Njegova ćerka, Iget, nasledila je očeve milione i pobegla s njima u svet francuskih lutaka setnog izraza lica i minijaturnih japanskih hramova. A kada se čak i to pokazalo nedovoljnim za beg od zastrašujuće stvarnosti, pronašla je svoje konačno utočište u bolničkoj sobi.

Ovo je priča o tome kako je ćerka najbeskrupuloznijeg američkog biznismena provela život pokušavajući da se sakrije od sveta koji je on izgradio.

Iget Klark ćerka „najpokvarenijeg čoveka pod američkom zastavom”

Iget Klark
Foto: Printscreen/YouTube/Stories Through Time

U proleće 1906. godine, dok je San Francisko goreo nakon zemljotresa, u Parizu se rodila devojčica čiji je otac stekao bogatstvo metodama toliko brutalnim da su šokirale čak i „Pozlaćeno doba”, period obeležen dubokom korupcijom. Mark Tven je Vilijama Endruza Klarka nazvao „najpokvarenijim čovekom kojeg možete naći pod bilo kojom zastavom”.

Igetin otac, tada šezdesetsedmogodišnjak, uzdigao se iz siromaštva u Pensilvaniji i postao jedan od „kraljeva bakra” u Montani. Njegovo bogatstvo, koje je 1907. godine procenjeno na 150 miliona dolara — što danas odgovara iznosu od 3 milijarde dolara — poticalo je od rudnika bakra, železnica, novina i poslova sa zemljištem, uključujući i osnivanje grada koji će kasnije postati Las Vegas.

Igetini otac i majka

Porodična rezidencija na Petoj aveniji broj 962 u Njujorku nije bila samo dom — bila je, može se reći, pravi spomenik preteranosti: 121 soba i 30 kupatila. Čak bi i imućni Vanderbiltovi ostali bez daha od čuda. Igetina majka, Ana Eženi le Šapel, koja je bila 39 godina mlađa od svog supruga, prvo je bila Klarkova štićenica, a zatim i njegova druga supruga — živi dokaz da je on sakupljao lepotu istom opsesivnošću kojom je prikupljao svoje rudnike bakra.

Tokom prvih 13 godina svog života, Iget je ovaj pozlaćeni svet delila sa svojom voljenom sestrom Andre — živahnom, šarmantnom devojkom koja je tečno govorila francuski i majstorski svirala violinu. Međutim, 1919. godine, meningitis je odneo život šesnaestogodišnje Andre, ostavivši u psihi njene mlađe sestre ožiljak koji nikada nije zacelio.

Kada je Vilijam Klark 1925. godine preminuo, ostavivši svojoj devetnaestogodišnjoj ćerki bogatstvo koje ju je učinilo jednom od najbogatijih žena u Americi, Iget i njena majka napustile su velelepnu vilu i preselile se u „skroman” stan od svega 1.400 kvadratnih metara.

Iget Klark
Foto: Printscreen/YouTube/Stories Through Time

Bio je to prvi korak u postepenom povlačenju Iget iz sveta koji joj je oduzeo sestru, a ostavio je bogatstvo koje ona nikada nije tražila.

Dvogodišnji brak

U 22. godini, Iget se udala za Vilijama Makdonalda Gauera, studenta prava koji je radio za njenog oca. Ipak, ta zajednica potrajala je jedva dve godine – od 1928. do 1930. U dokumentima za razvod, advokati su naveli ekstremnu okrutnost njenog supruga, mada je prava tragedija verovatno ležala u saznanju Iget Klark da joj čak ni brak ne može pružiti emocionalno utočište za kojim je tragala.

Do 1930. godine, sa 24 godine, Iget je doživela više gubitaka nego što ih mnogi iskuse tokom celog života: sestra joj je preminula, otac takođe, a brak joj se raspao. Ostala je sa stotinama miliona dolara, ali nije imala predstavu čemu bi takvo bogatstvo moglo da služi. Zato je odlučila da ne krene uobičajenim putem filantropije ili društvenog uzdizanja, već da se okrene sebi – svojoj duši, izmučenoj gubicima, usamljenošću i nerazumevanjem.

Lutke umesto ljudi

Izložba u galeriji „Korkoran” 1929. godine trebalo je da lansira Iget Klark u sam vrh vašingtonskog društva. Kritičari su, videvši sedam njenih izloženih slika, hvalili njen izuzetan prirodni talenat, a naslednica „bakarnog” carstva profilisala se kao ozbiljna umetnica. Umesto toga, ona se zatvorila u svoj stan na Petoj aveniji, gde se rađala jedna sasvim drugačija umetnička opsesija – ona koja će vremenom progutati milione dolara i pretvoriti je u jednu od najposvećenijih kolekcionarki u ljudskoj istoriji.

Iget Klark
Foto: Printscreen/YouTube/Stories Through Time

Njena kolekcija je narasla na 1.157 antiknih lutaka: 600 japanskih, 400 francuskih i nemačkih – od kojih je svaka bila katalogizovana, opisana i smeštena na posebno mesto. Međutim, za Iget one nisu bile samo igračke; bile su stanovnice složenog paralelnog univerzuma u ​​kojem je ona imala kontrolu koja joj je u stvarnom svetu izmicala.

Francuske lutke iz perioda od 1860-ih do 1890-ih postale su njena posebna strast, a naročito melanholične lutke modela „Jumeau Bébé Triste”. Jedna lutka marke „Jumeau”, sa oznakom 225 i visinom od 66 centimetara, kasnije je na aukciji prodata za 113.500 dolara, iako je procenjena vrednost iznosila između 25.000 i 35.000 dolara. Čak je i Suzet – njena drugarica iz detinjstva, koju je čuvala u staroj kutiji za odeću – dostigla cenu od 27.450 dolara, iako je procena bila svega 600 do 900 dolara.

Ipak, Igetino posvećenje prevazilazilo je puko prikupljanje predmeta. Krajem pedesetih godina 20. veka počela je da naručuje garderobu visoke mode („haute couture”) od Kristijana Diora za svoje lutke iz 19. veka. Prisustvovala je Diorovim revijama u Parizu – što je bio jedan od retkih javnih događaja koje je ona, kao žena, još uvek posećivala – birajući modele ne za sebe, već za svoje neme saputnice.

Sačuvana prepiska sa gospodinom Žerveom iz modne kuće „Dior” otkriva njenu zaista opsesivnu posvećenost detaljima. U jednom pismu iz 1959. godine opisuje se njena bezuspešna potraga za posebnom antikvarnom tkaninom, dok se u belešci iz 1962. izražava njeno „neizmerno zadovoljstvo” što je konačno dobila komplet kostima za „Malog princa”.

Minijaturni hramovi vredni milione

Njena fascinacija japanskom kulturom ogledala se u naručivanju istorijski verodostojnih minijaturnih hramova, dvoraca i čajdžinica, koje su izrađivali japanski majstori. Njen najambiciozniji projekat bio je minijaturni hram, za čiju je izradu bila potrebna posebna dozvola japanske vlade kako bi se koristilo kedrovo drvo – materijal koji je inače bio rezervisan isključivo za carske građevine. Izrada ovog modela trajala je tri godine, a ovu ekscentričnu milionerku koštala je 80.000 dolara (prema vrednosti novca iz 1940-ih), što danas iznosi približno 1,4 miliona dolara.

Iget Klark
Foto: Printscreen/YouTube/Stories Through Time

Preko Ketrin Marš, Iget je pokazala ono što je Maršova nazvala „neverovatnim poznavanjem japanske umetnosti i kulture”: poznavala je svaku japansku legendu i narodno predanje sa naučnom preciznošću. Pored istorijske tačnosti, gospođa Klark je naručivala i složene stone diorame zasnovane na bajkama – poput „Zlatokose”, „Uspavane lepotice” ili „Rumpelstilckina” – pri čemu je svaka od njih predstavljala zaokružen pripovedni ambijent, veličine današnjeg stonog štampača.

Nemački majstori su ove kućice iz bajki izrađivali poput minijaturnih pozorišta, sa oslikanim scenama na zidovima. Takođe je naručivala verske kompozicije sa likom Jovanke Orleanke, kao i vojna utvrđenja sa olovnim vojnicima. Za održavanje svoje kolekcije angažovala je posebno osoblje koje je peglalo sićušnu odeću, popravljalo krhka porcelanska lica i upravljalo složenim sistemima za skladištenje u njenom stanu na Menhetnu.

Njen lični asistent, Kris Satler, postao je glavni kustos kolekcije; istraživao je istoriju svakog predmeta i brinuo o novim nabavkama. „Obožavala je aukcije”, objasnio je Satler, iako se u međuvremenu nagomilalo toliko lutaka da više nije bilo dovoljno prostora za njihovo izlaganje.

Međutim, 1941. godine ovaj bezazleni hobi privukao je pažnju saveznih agenata, koji su u opsesiji ove bogate žene japanskom kulturom videli nešto daleko zlokobnije.

FBI i špijunske lutke

Nakon napada na Perl Harbor, nesrećna Iget našla se pod sumnjom da održava previše bliske veze sa japanskom vladom. Istraga FBI-ja bila je usmerena na njene obimne kupovine japanskih umetničkih dela, kao i na one minijaturne građevine za koje su bile potrebne posebne carske dozvole.

Iznenada, njen hram, vredan 80.000 dolara i izgrađen od kedrovine koju je odobrila japanska vlada, postao je dokazni materijal u slučaju špijunaže. Njen advokat je kasnije opisao višemesečna ispitivanja koja su traumatizovala ovu povučenu naslednicu, iako istražitelji nisu pronašli ništa više od iskrene fascinacije ove bogate žene japanskom kulturom iz 18. veka.

Iget Klark
Foto: Printscreen/YouTube/Stories Through Time

To iskustvo postalo je prekretnica u transformaciji njene, već traumatizovane, psihe. Ako je vlada mogla da pretvori njeno nevino sakupljanje predmeta u sumnju na izdaju, kakve još opasnosti bi mogao da krije ovaj surovi svet? Do pedesetih godina 20. veka, Iget je prestala da odlazi na „Belos Gvardo” — imanje svoje majke u Santa Barbari, koje se prostiralo na 23 ejkra — objašnjavajući rođacima:

„Bila bih tužna da odem tamo bez majke.”

Narednih 60 godina, ovo raskošno zdanje stajalo je potpuno prazno. Kada joj je majka Ana umrla 1963. godine, prekinuta je poslednja veza Iget sa spoljnim svetom, te je ostala sama sa svojim lutkama i sećanjima. Tokom naredne tri decenije, retko je napuštala svoj stan na Petoj aveniji, stvarajući oko sebe hermetički zatvoren prostor u kojem su joj stotine lutaka pružale sigurno društvo — ono koje ljudi nisu mogli da joj ponude.

Dvadeset godina na odeljenju broj...

Godine 1991, u 84. godini života, dijagnostikovan joj je karcinom kože (bazalcelularni karcinom), hospitalizovana je i donela je neobjašnjivu odluku da zauvek ostane u svojoj maloj sobi u Medicinskom centru „Bet Izrael”.

Iako se potpuno oporavila od lečenja raka, nešto u vezi sa kontrolisanim bolničkim okruženjem — rutina, profesionalne granice, osećaj sigurnosti — odgovaralo je njenoj dubokoj potrebi za zaštićenošću. Naredila je da se njene omiljene lutke prenesu u bolničku sobu, stvorivši tako, unutar bolničkih zidova, minijaturnu verziju svog utočišta sa Pete avenije.

Narednih 20 godina plaćala je približno 400.000 dolara godišnje za „privilegiju” da živi u uređenoj sobi i gleda crtane filmove, okružena svojim lutkama. Njena dnevna rutina postala je ustaljena: 12 sati sa ličnom medicinskom sestrom, Hadasom Peri, beskrajne reprize „Štrumfova”, „Porodice Kremenko” i „Skubi Dua”, kao i redovne isporuke novih Barbi lutaka. Iako je posedovala prazne velelepne kuće vredne stotine miliona, više utehe je pronalazila u svom bolničkom krevetu nego u bilo kojoj od raskošnih prostorija kupljenih očevim bogatstvom stečenim u industriji bakra.

Osoblje bolnice „Bet Izrael” brzo je shvatilo koliko je njihova pacijentkinja izuzetno bogata, a zaposleni u odeljenju za razvoj sačinili su interne beleške u kojima se navodi da njeno bogatstvo dostiže nezamislive milione i da ona nema bliskih rođaka. Usledilo je ono što su istražitelji kasnije opisali kao „sveobuhvatnu, dvadesetogodišnju kampanju" da se izvuče deo njenog „bakarnog” nasleđa.”

Iget Klark
Foto: Printscreen/YouTube/Stories Through Time

Tokom decenija, medicinska sestra Hadasa Peri dobila je poklone u vrednosti većoj od 31 milion dolara: pet kuća, nakit, „bentli” vredan 200.000 dolara i „stradivarijus” violinu vrednu 1,2 miliona dolara. Lekari su zajedno dobili 3 miliona dolara, a razne medicinske sestre stotine hiljada, čime se medicinska nega pretvorila u nešto što sumnjivo podseća na zloupotrebu poverenja.

Pa ipak, uprkos svemu tome, Iget je, prema rečima njenih lekara, „zadržala izuzetno bistar um sve do samog kraja”. Izabrala je ovaj neobičan način života potpuno svesno – baš kao što je nekada, ništa manje svesno, birala koje će „Diorove” kreacije naručiti za svoje lutke.

Testamenti, pravne bitke i lutke na aukciji

Godine 2005, u 98. godini života, Iget je u razmaku od samo šest nedelja potpisala dva radikalno različita testamenta, postavljajući tako pravnu „vremensku bombu” koja će eksplodirati nakon njene smrti. Testamentom iz marta svoje bogatstvo je ostavila 21 daljem rođaku – potomcima iz prvog braka njenog oca – koje nikada nije upoznala. Testamentom iz aprila ti rođaci su u potpunosti isključeni iz nasleđa; umesto toga, predviđeno je osnivanje umetničke fondacije u „Belos Gvardu”, dok bi preostalih 30 miliona dolara pripalo medicinskoj sestri Hadasi Peri, uz značajne sume namenjene njenom advokatu, računovođi i bolničkom osoblju.

Kada je Iget preminula 24. maja 2011. godine, samo dve nedelje pre svog 105. rođendana, njena porodica je otkrila da im je njen advokat, Volas Bok, zabranio prisustvo sahrani. Postojanje dva suprotstavljena testamenta pokrenulo je ogorčenu pravnu bitku koja će odlučiti ne samo o raspodeli njenog bogatstva, procenjenog na 300 do 400 miliona dolara, već i o sudbini njene dragocene kolekcije lutaka.

Rođaci su kasnije osporili testament, tvrdeći da žena koja je živela u bolničkoj sobi i gledala crtane filmove, dok je njena raskošna vila stajala prazna, očigledno nije bila sposobna da donosi takve odluke. Odbrana je uzvratila tvrdnjom da je ona bila izuzetno inteligentna, ali jednostavno užasnuta spoljnim svetom, te da nije mogla da shvati koncept novca.

Nagodbom postignutom u septembru 2013. godine odlučeno je da rođaci dobijusumu od, nakon plaćanja poreza preostalih 34,5 miliona dolara, a „Belos Gvardo” (Belos Guardo) je, prema želji Iget, pretvoren u umetničku fondaciju. Hadasa Peri je pristala da vrati 5 miliona dolara i nije dobila ništa putem testamenta, ali je zadržala veći deo od 31 milion dolara, koliko joj je Iget poklonila tokom života.

U januaru 2020. godine, aukcijska kuća „Teri Olt” (Terry Ault) organizovala je u Santa Barbari prodaju njene čuvene kolekcije lutaka, pri čemu su se kolekcionari iz celog sveta nadmetali za primerke iz njenog minijaturnog univerzuma. Lutka marke „Žimo” (Jumeau), visoka 66 centimetara, prodata je za više od 100.000 dolara, dok je lutka bebe „Suzet” (Suzette) dostigla cenu 30 puta veću od procenjene vrednosti pre aukcije.

Danas, posetioci koji šetaju kroz prostorije „Belos Gvarda” – gledajući lutke u „Diorovim” haljinama i minijaturne japanske hramove – susreću se sa istom zagonetkom. Žena koja je umesto palata izabrala bolničku sobu, koja je više volela lutke nego ljude, koja je posedovala sve, a želela samo jedno – da je ostave na miru – ostaje u smrti jednako zagonetna kao što je tokom života bila nevidljiva.

Poslednja naslednica „Pozlaćenog doba” shvatila je da 400 miliona dolara može kupiti sve, osim onoga za čim je istinski žudela: mogućnosti da zaustavi vreme i zauvek živi u savršenom, jednostavnom i razumljivom svetu detinjstva.

00:51
polaganje zakletve Izvor: MONDO/Mihajlo Sfera