Smrt Grigorija Raspućina ostala je jedna od najmračnijih i najmističnijih epizoda ruske istorije. Decenijama su kružile glasine i legende o okolnostima njegove smrti, a mnoge od njih su postale sastavni deo popularne mitologije o "carskom proroku".
Zavera u palati Jusuipova
Dana 30. decembra 1916., u palati Feliksa Jusupova na reci Moјki, inscenirano je ubistvo koje će zauvek ostati upamćeno. Raspućin je namamljen pod maskom prijateljskog susreta. U zavereničku mrežu bili su uključeni Vladimir Puriškevič, veliki knez Dmitrij Pavlovič i britanski obaveštajni oficir Osvald Rejner.
Prema pričama aktera, prvobitni plan bio je da Raspućin bude otrovan ružičastim krem kolačima i vinom sa otrovom. Međutim, otrov nije delovao, što je dovelo do eskalacije nasilja. Jusupov je pucao u Raspućina u leđa, a zatim su, kada su mislili da je posao gotov, otkrili da je žrtva još uvek živa i pokušava da pobegne. Sledila su još dva hica, od kojih je jedan ispalio Dmitrij Pavlovič, a potom je telo bačeno u rupu u ledu na reci Nevi.
Rezultati obdukcije
Profesionalna obdukcija koju je izvršio profesor Dmitrij Kosorotov razotkrila je mnoge mitove:
U plućima Raspućina nije pronađena voda, što znači da se nije utopio; bio je mrtav pre nego što je bačen u reku.
Ideja da je jeo otrovane kolače je takođe upitna — Raspućin nije voleo slatkiše i u to vreme je postio.
Uzrok smrti bio je prost i prozaičan: rana u stomaku izazvala je masivno unutrašnje krvarenje, a metak je ispaljen iz neposredne blizine. Na telu su takođe zabeležene rane na kičmi i čelu, od kojih je poslednja verovatno naneta nakon smrti.
Glasine i mitovi oko Raspućina
Priče da je Raspućin bio imun na metke i otrove delom su podgrevane od strane samih zaverenika, koji su želeli da prikažu njegovo ubistvo kao nemoguće. Ana Virubova, prijateljica carice, kasnije je tvrdila da je Raspućin još uvek bio živ kada je bačen u Nevu, ali stručna analiza Kosorotova razbila je ove spekulacije: "Bačen je u vodu već mrtav."
Mnogi mitovi o Raspućinu nastali su kako bi se opravdali postupci zaverenika ili da bi se Raspućinu pripisale nadprirodne moći. U stvarnosti, njegova smrt bila je rezultat metka i unutrašnjih povreda, a ne magije ili čudesnih sposobnosti.
Legenda rođena iz smrti
Raspućin je bio moćan, uticajan i omražen, ali njegova smrt bila je čista biologija. Mit o tome da je preživeo ubistvo i utapanje nije ništa drugo do pokušaj da se stvori slika nepobedivog "demona". Uprkos tome, legenda o Raspućinu ostaje snažna i danas, prožeta mračnim misterioznim prizvukom i simbolom nestabilne ere Ruskog carstva.
