Emisija "Dok anđeli spavaju" dala nam je mogućnost da saznamo nešto više o neverovatnom životu nekadašnjeg arhitekteSlobodana Dragovića, a danas monaha Simeona u manastiru Stanjevići u Crnoj Gori.
Autorka emisije Marina Rajević Savić 2024. godine razgovarala je sa ocem Simeonom skoro dva sata, gde je on pričao o svom teškom detinjstvu, želji za krvnom osvetom, kao i odluci da se u 85. godin zamonaši. Njegova supruga je danas mati Irina i zamonašila se nešto manje od godinu dana posle njega.
Slobodan je dugo verovao da je kriv za smrt svoje majke
Slobodan je rođen 24. marta 1936. godine u Prokuplju, od oca Cvetka, profesora književnosti poreklom iz Zagarača i majke Ljubice, domaćice. Zbog prirode očevog posla, troje malih Dragovića rodili su se u tri različita grada. Starija sestra Ljiljana (Lila, kostimograf) rođena je 1933. godine u Skoplju, a mlađa Biljana 1940. godine u Peći.
Rano su ostali bez roditelja jer se majka upokojila 1940. godine, kada je Biljana imala samo 4 meseca, Slobodan 4 godine, a Ljiljana 7. Tri godine kasnije ostaju i bez oca i bez strica koji su streljani 1943. godine.
Brigu o deci preuzimaju tetke. Ljiljana i Biljana su završile kostimografiju i postale izuzetno uspešne, dok je Slobodan postao arhitekta koji je više puta nagrađivan za svoja velika dela.
"Ja sam dugo mislio da sam ja izazvao smrt moje majke. Imao sam tri godine kada sam se igrao u pesku. Naišao je moj otac i pitao šta radiš, ja kažem "Kopam grob svoje majke". Moja majka se pola godine iza toga ubila. Ona je posle porođaja imala postporođajnu depresiju, a možda se tu desilo još nekoliko dešavanja, zbog kojih je uzela pištoj i pucala sebi u glavu. Ali ona od toga nije umrla, jer metak nije nijednu vitalnu funkciju poremetio, ali ona umire u Beogradu posle četiri meseca od zapaljenja pluća.
Ali taj osećaj da mi je majka otišla, a ja njoj kopao grob, ja sam to držao u sebi dok nisam došao u manastir, odnosno dok nisam počeo duboko da prodirem u to sećanje. Otac Jefrem mi je pomogao i saopštio mi da dete ima takvu vezu sa Svetim Duhom da može da predvidi, da može da vidi tugu u očima majke, pogotovo majke - jer je prati do 7 i 8 godine - svaki pokret...
Osim toga, moje tetke koje su nas čuvale, one su uvek zazirale od toga da je njihov brat imao suprugu koja se ubila. To je u Crnoj Gori slabije viđeno i onda su oni krili i nas učili da je moja majka umrla na porođaju. Lagali smo 80 godina i to je dosta ostavilo trauma na mene", ispričao je otac Simeon.
Slobodan koji je proveo mladićke dane razmišljajući o krvnoj osveti
Slobodan je kao mladić dugo gajio osvetoljublje jer su mu ubijeni i otac i stric.
"Ja sam se još kao maturant naoružao. Nećeš mi verovati, pištolj sam vratio tek kada sam krenuo u manastir. Uvek se supruga moja čudila šta će mi pištolj... Ja sam se spremao kao maturant i na prvoj i drugoj godini studija da osvetim svog oca ubistvom dva sina od jednoga Skender Bega.
Dva su bega u peći bila. Moj otac je tamo bio profesor književnosti i francuskog jezika, i kao jedan intelektualac imao je sukobe sa šiptarskim vođama. Ali nisu oni bili neobrazovani, obojica su završili škole u Parizu. Ja sam kasnije od jednog pouzdanog čoveka saznao da je jedan od njih dao nalog za ubistvo mog oca i strica u Kosovskoj Mitrovici. Provrela je ta katunska krv i ja sam imao nameru da likvidiram njegova dva sina.
Međutim Gospod Bog nije tako planirao.
Ja sam hteo obojicu da likvidiram, a nisam mogao 10 ili 15 puta da se sastavim nikako. Ali je tada Bog sastavio mene i suprugu moju i mi smo dobili ćerku Marinu.
I tada sam razmislio, pa ako ja obavim ovu osvetu, legitimno je sada da će da se svete i na mojoj deci. Hvala Gospodu Bogu da sam to savladao i od toga odustao.
Ali kakav je samo režiser Gospod Bog - naime, jedan od te braće postaje kum na svadbi moje rođene sestre. Znači još Bog pečat udari na ono što je predvideo," priča otac Simeon.
Zašto su se i on i njegova žena zamonašili sa 80 i kusur godina?
Slobodan je godinama pričao kako je želeo da se zamonaši, ali su njegovi prijatelji to smatrali šalom.
"Bio je jedan monah, vanserijski, koji je objavljao manastir Stanjeviće, otac Dimitrije, od one stare garde Ostroških monaha - on je bio siroče. Bio je i prozornik. Upoznao sam ga 1998., a živeo je do 2004. godine. Sarađivali smo na obnovi manastira.
On onako tihe, mirne, fine prirode kaže: "I vi gospodine Dragoviću i vaša supruga ćete biti monasi. I ja ću odmah vama da dam imena - vi ćete biti otac Sofronije, a ona sestra Irina."
Ni na kraj pameti mi nije bilo... I tu potvrdu te prozorljivosti monaha Dimitrija, Amfilohije Radović, 10 dana pre odlaska u bolnicu na slavlju u manastiru Stanjevići, na slavu Male Gospojine - on dolazi u 19h uveče i on kaže: "Blago meni ti da ostaneš u manastir Stanjeviće a sestra Irina u manastir Duljevo."
Nije prošlo ni pet meseci mi smo doneli odluku da odemo u manastir. Ja sam otišao u zagrljaj svog sina, oca Jefrema, a ona u zagrljaj svoje majke, mati Angeline.
Ja sam se zamonašio 31. decembra, a ona 1. januara. "
Na pitanje novinarke kako otac Simeon smatra da se snalazi njegova supruga, monahinja Ana u svom monaškom životu, te da li joj je teško s obzirom da se sada retko viđa sa decom, on kaže:
"Ja mislim da majka nikad ne prekida tu pupčanu vrpcu sa svojom decom. To je moje mišljenje. Sigurno da će njoj na tu temu biti teško," ispričao je on.
A kako je njegova žena odlučila da se zamonaši?
"Ja sam prva odlučila da se zamonašim. On je bio zaprepašćen. Pita "Kakav manastir?" A ja mu kažem: "U Duljevo kod mati Angeline". On kaže "A ja šta ću?" ja sam mu tada rekla da je slobodan da radi šta hoće, a onda je on odmah telefonirao i mati Angelini i ocu Jefremu - oni su se obradovali.
Onda smo mi mesec i mesec i po dana pozavršavali nešto po kući i došli smo odmah ovde.
Teško je mnogo, pogotovo što je mati Angalina rekla - "slike nikakve". On je prelistavao gomilu naših slika i nijednu jedinu sliku nisam uzela, a on mislim da ima sve. Nešto je dao deci, rođacima...
Moja deca su jako teško primila našu odluku za monaštvo. Oni dan danas misle da ćemo se mi vratiti kući zajedno. Sin naročito. Nekada mi on nedostaje mnogo, ne stalno, ali imam jednu malu sličicu na kojoj smo svi zajedno i stoji mi na natkasni, to mi je neko sećanje kad sam bila sa njima... I dalje sam majka i baka i sve, ali daleko od njih.
Radujem se svakom dolasku njihovom. Sad, kada sam bila na zdravstvenoj kontroli, bila sam kod njih, kod dece.
Sa ocem Simeonom volim da se čujem, još mi je ostala briga o njemu, o njegovom zdravlju - ja znam kako je on potpuno drugi temperament od mene i volim kad mi se javi. Ali, ne osećam više da mi je on suprug, nego prosto jedan monah sa kojim sam nekad imala neku vezu. Kad mu se desilo da je izgubio nogu, ja sam poslednja saznala. Teško mi je bilo, mislila sam da će on patiti više, međutim, sada shvatam da je on to bolje primio nego ja. On kaže "To sam dobio jedan krst više", ispričala je sestra Irina/Ana.
Čitavu emisiju pogledajte ovde:
