Manastir Ostrog je jedno od najznačajnijih pravoslavnih svetilišta na Balkanu i mesto koje svake godine posećuju stotine hiljada vernika i hodočasnika iz celog sveta. Uklesan u strmu stenu planine Ostroške grede, smešten između Nikšića i Podgorice, ovaj manastir posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom čudotvorcu. Poznat je po brojnim svedočanstvima o isceljenjima i čudesnim događajima, ali i po svojoj veličanstvenoj lepoti i miru koji pruža svima koji ga posete. Ostrog je otvoren za sve – bez obzira na veroispovest – i predstavlja mesto molitve, nade i utehe.
Ispovest Gordane, koja je pod ovom svetinjom doživela čudo, prenosimo u celosti:
Kada sam odlučila da odem na Ostrog, nisam mogla ni da zamislim šta me tamo čeka. Godinama sam nosila teret bolesti, neizvesnosti i osećaja da sam negde usput izgubila sebe. Lekari su govorili jedno, ja sam osećala drugo, a moje srce je vapilo za smirenjem. Odluka da krenem na pokloničko putovanje rodila se iz očaja, ali i iz nečega što danas znam da je bila Božija ruka.
Prvi dan – Susret sa tišinom i sobom
Na samom putu do manastira osećala sam kao da koračam ka mestu koje me već odavno zove. Kada sam ugledala beli manastir urezan u stenu, srce mi je zaigralo. To je bilo nešto što nijedna slika nije mogla da prenese – veličanstveno, ali istovremeno i smirujuće.
Prvi dan sam provela u molitvi. Ljudi oko mene su dolazili sa svojim mukama, neki sa decom, neki sa štakama, neki u tišini, a svi smo imali isti cilj – da pronađemo utehu i da dotaknemo snagu svetog Vasilija. Te večeri, dok sam sedela ispred gornjeg manastira, obuzela me neka neobjašnjiva toplina. Kao da je tišina planine razgovarala sa mnom, a suze su same krenule, bez ikakvog razloga.
Drugi dan – Molitva i dodir vere
Sutradan sam prisustvovala liturgiji. Ljudi su prilazili moštima, a ja sam čekala svoj red sa nekim čudnim osećajem u stomaku – mešavinom straha i nade. Kada sam se poklonila i spustila čelo na kovčeg, srce mi je zakucalo kao nikada pre. U tom trenutku sam osetila da mi se kroz telo širi snaga, kao da je nešto što sam godinama nosila – bol, težina i nemir – odjednom počelo da se topi.
Kasnije sam sela na klupu i ostala dugo sama. Odjednom sam u sebi čula misao: "Nisi sama, nikada nisi bila." Nisam znala da li je to moj um, moja mašta ili Božiji glas, ali znam da su mi oči bile pune suza i da je svaki dah bio lakši nego ikad pre.
Treći dan – Čudo i mir
Trećeg dana, probudila sam se sa osećajem lakoće u telu kakvu nisam osetila godinama. Moja hronična bol u kičmi, zbog koje sam jedva ustajala iz kreveta, bila je nestala. U početku nisam smela da verujem, mislila sam da je samo trenutak, prolazna iluzija. Ali kada sam se spustila niz stepenice manastira bez ijednog bola, shvatila sam – desilo se čudo.
Nisam znala kako da objasnim ono što osećam. Nije to bila samo fizička promena, već nešto mnogo veće. Srce mi je bilo ispunjeno mirom, onim istim mirom za kojim sam tragala celog života.
Povratak kući – Nova Gordana
Kada sam se vratila kući, ljudi su me pitali šta se dogodilo. Neki su gledali sa nevericom, neki sa oduševljenjem. Ja nisam imala potrebu da ikoga ubeđujem. Ono što sam doživela na Ostrogu bilo je moje lično čudo – ne samo izlečenje tela, već i oslobađanje duše.
Danas živim drugačije. Svaki dan započinjem molitvom i zahvalnošću. Shvatila sam da čuda postoje, ali se dešavaju onda kada im otvorimo srce. Moje srce se otvorilo na Ostrogu, i tamo sam pronašla sebe i Boga.
