Bilo je lepo roditi se 1979. godine u Jugoslaviji. U vremenu harmonije, blagostanja i opuštenosti. Naši mladi roditelji su mahom imali dobar posao u firmi, stan ili su počeli da grade kuću, a u dvorištu je bio parkiran Fića...
Baba i deda na selu, gajili su životinje, deci slali mrs svake nedelje, živeli bez bojazni za sebe i naraštaje... Prvi put sigurni da rata neće biti.
Mi smo se rodile kada je država bila stabilna, odrasle smo pod srećnom zvezdom: po ceo dan smo bili napolju, niko se nije brinuo da li jedemo zdravo (prerađene hrane nije ni bilo, jelo se ono što nam baka spremi nedeljom sa sela), da li ćemo se smrznuti, da li će nas napasti neki manijak... Rođendani su se slavili sa decom iz komšiluka, jednom tortom i domaćim kiflicama.
Morali smo redovno ići u školu, raditi zadaću, marljivo učiti, a reč učiteljice/nastavnice je bila AMIN.
Dobijali smo sestre ili braću, u pravilnim razmacima od 3 ili 5 godina, jer roditelji nisu brinuli da li će imati novca za još jedno dete. Nama su ispunjavali želje. Sećam se majčinog pitanja: "Šta želiš da ti mama rodi? Batu ili seku?"
Imale smo sreće kao ni jedna druga generacija - ni one tetkice sa viklerima na glavi rođene par godina pre nas, a ni one izgubljene devojčice rođene posle nas