Više od pedeset godina trajala je holivudska, ali i pozorišna karijera Ketrin Hepern tokom koje je doživela niz uspona i padova. Uloge koje je prihvatala uvek su imale karakter, a nju samu često su opisivali kao muškobanjastu i grubu, ali ona se nikada nije htela prilagoditi nametnutim pravilima filmskog sveta.
"Glumila je u milion filmova, dobila mnoge Oskare, ali na kraju smo voleli Ketrin Hepbern zbog nje same, zbog onoga kakva zaista jeste", napisala je kritičarka Meri Meknamara i tako najbolje opisala slavnu glumicu.
Za razliku od Grete Garbo i Grejs Keli, ali i ostatka generacije, koji je uključivao Evu Gardner i Lanu Turner, Ketrin Hepbern nije imala takvu lepotu ni seksepil, a opet, kamere i publika obožavali su je. Ali nekada davno nije se činilo tako. Iako ju je Američki filmski institut proglasio najvećom glumicom svih vremena, u tridesetim godinama prošlog veka ona je sve provocirala svojim ekscentričnim stavom prema rodnom identitetu, kao i seksualnosti i slavi. U javnosti se pojavljivala u staroj odeći i bez šminke, vozila se u kamionetu, a za razliku od svojih koleginica, studiju nije dopuštala da je samo zbog promocije filma romantično povezuju s kolegama sa seta.
Svima im je opalila javni šamar stanujući s bogatom naslednicom Laurom Hardin, a zbog toga je, u kombinaciji s njenim stilom odevanja, odmah dobila etiketu lezbejke. Ali ona se time nije ni najmanje zamarala.
U službenim papirima stoji da je rođena 12. maja u Hartfordu u američkoj saveznoj državi Konektikat, ali niko ne može sa sigurnošću tvrditi koje je godine to bilo jer se spominju i 1907. i 1909. godina.
Ketrin Hepbern druga je od šestoro dece specijalista za venerične bolesti Tomasa Norvala Hepberna i aktivistkinje za ženska prava i legalizaciju kontracepcije Ketrin Marte Hugton.
Njeni roditelji bili su veliki aktivisti koji su proveli život boreći se za društvene promene u Americi. Još kao dete s majkom je bila na nekoliko skupova za prava žena, a svu decu Tomas i Katarina odgajali su na način da su ih učili slobodi govora te da razmišljaju i polemišu o bilo kojoj temi na svetu.
Kako je i kasnije sama kazala, već je od najranije dobi bila svesna toga da je ona rezultat dvoje neverovatnih roditelja i celi im je život bila zahvalna na srećnom detinjstvu, što je na kraju za nju bila najbolja odskočna daska za uspeh.
Ali nisu sva deca imala takvo mišljenje o roditeljima. Najmlađi sin Dik opisao je oca kao "naduvanog egoistu" koji nikad nije mazio ni hvalio decu - očekivao je najviše od njih, a kad bi to postigli, opet nije bio zadovoljan. Opsednut takmičarskim duhom, terao ih je da budu najbolji u sportskim aktivnostima, a to je najviše osetio najstariji sin Tom.
Otac ga je sam trenirao - od kupanja u ledenom moru rano ujutro do trčanja na štopericu. Tom je na kraju toliko puta pobedio u svemu, od jedrenja i trčanja do skokova u vodu, tenisa i rvanja, da su u školi ograničili broj pehara koji jedno dete može dobiti, a otac ga nikad nije pohvalio. S druge strane, ako bi bio drugi, pred svima bi ga vređao, a često bi ga i istukao.
Ketrin Hepbern se od najranije dobi ponašala kao dečak, čak se ošišala na kratko, a samu je sebe zvala Džimi.
"Jednostavno nije videla sebe kao devojčicu", rekao je svojevremeno njen mlađi brat Bob, a smatrao je da je Ketrin zapravo time želela privući očevu pažnju. Iako je naknadno pustila kosu i opet postala Ketrin, do kraja je života Džimi živeo u njoj - nosila je pantalone, jahala u muškom sedlu i igrala golf.
Uz sport, od najranije dobi bila je opčinjena filmovima, do te mere da je svake subote gledala po jedan. Viđene scene prenosila je u stvarni život i svojim ličnim predstavama zabavljala komšije, rođake i prijatelje, naplaćujući im kartu 50 centi, a sve što bi zaradila davala je za ljude Navaja.
A onda je njenu porodicu zadesila strašna tragedija, od koje se Ketrin nije oporavila. Tada 13-godišnjakinja, s dve godine starijim bratom Tomom otišla je u Njujork gde su boravili kod majčine prijateljice tokom uskršnjih praznika, ali 30. marta pronašla je njegovo beživotno telo. Porodica nije nikada želela priznati da je Tom izvršio samoubistvo, iako je pronađen obešen, tvrdeći da je to bio samo njegov eksperiment koji nije dobro prošao.
Celi taj događaj šokirao je tinejdžerku te je preko noći postala nervozna, često je menjala raspoloženja i više nije verovala ljudima. Udaljila se od braće i sestara, ali i prijatelja, napustila školu, a još je godinama kasnije bratov rođendan 8. novembar slavila kao svoj. Tek je njena autobiografija "Ja: Priča mog života", otkrila stvarni datum rođenja. Strašna je bila i reakcija njenih roditelja - umesto da sinu prirede sahranu i dostojanstveno ga sahrane, oni su njegov pepeo prevezli kući u kartonskoj kutiji za bombone i gotovo ga nikada više nisu spomenuli.
Hepbern je 1924. upisala fakultet, prvenstveno kako bi ugodila majci, ali na kraju joj je to iskustvo, iako je bila suspendovana zbog pušenja u sobi, bilo neverovatno. Ljubav prema glumi došla je do izražaja. Nažalost, u početku nije mogla glumiti u fakultetskim predstavama jer su one bile namenjene onima s dobrim ocenama, ali čim ih je popravila, počela ih je dobijati redovno. Nakon što je na zadnjoj godini dobila glavnu ulogu u predstavi "Žena na mesecu" to je u njoj usadilo želju da nastavi glumačku karijeru, i to u pozorištu.
Kada je rekla ocu da će postati glumica te prošla audiciju za predstavu "Carica" u Baltimoru, on je poludeo i rekao joj: "Samo se praviš važna! Gluma je gnusan posao, jedan korak do ulice!" Ali ona nije popuštala, čak ni kada je on zapretio da će je razbaštiniti.
Time se nije previše zamarala. Karijera joj je krenula uzlaznom putanjom nakon što je 1933. dobila ulogu amazonske princeze Antiope u predstavi "The Warriors’s Husband", dok je svoj prvi Oskar osvojila već godinu kasnije, sa samo 26 godina, i to za treći snimljeni film "Jutarnja slava". Po njega nije otišla, odlučivši da neće ići na dodele nagrada.
Upravo uloga Antiope otvorila joj je vrata Holivuda nakon što je predstavu pogledao agent Leland Hajvard i ponudio joj da glumi u filmu "Račun za razvod". Iako je Hepbern insistirala na tome da nedeljno dobija 1500 dolara, što je za nepoznatu glumicu bio iznos koji se nije davao, režiser Džordž Cukor u njoj je prepoznao potencijal i nagovorio studio da pristanu na njene uslove.
Njen uspeh nastavio se ulogom Džo u filmu "Male žene" iz 1933., za što je proglašena najboljom glumicom na Filmskom festivalu u Veneciji. Upravo taj film njoj je ostao najdraži i bila je izuzetno ponosna na svoju glumu.
Paralelno s holivudskom, gradila je karijeru na Brodveju. Ali nije sve išlo tako glatko kako se nadala. Neuspeh s filmom "Spitfire" i predstavom "The Lake" naučio ju je poniznosti, a taj osećaj do kraja života pomagao joj je da bude svesna ljudske prolaznosti, kao i onoga da vrlo lako s vrha možeš pasti na dno. Nakon još tri loše poslovne odluke napokon je stigao film koji ju vratio na sam vrh - "Alice Adams". Uloge su se ponovno nizale, bilo je uspona i padova. Publika ju je obožavala, ali i odbacivala što zbog uloga, a što zbog njenog stava.
Naime Hepbern je pratio glas teške osobe, one koja ima loš odnos s medijima i koja je izuzetno nepristojna i provokativna, a zahvaljujući čemu je stekla i nadimak Arogantna Ketrin. Nije joj pomagalo ni to što se ponašala pomalo poput muškarca, kao ni njeni modni izbori, jer je stalno nosila pantalone. U filmski studio redovno je dolazila noseći plave pantalone, a jednom prilikom nestale su joj iz garderobe, zbog čega je na set došla u gaćicama odbivši pokriti donju polovinu tela suknjom sve dok joj njene pantalone nisu bile vraćene.
Zbog svega toga vratila se pozorišnim predstavama, a prva u nizu bila je "Jane Eyre", s kojom je otišla i na turneju. Iako je silno želela ulogu Skarlet O’Hare u "Prohujalo s vihorom", producent David O. Selznik odbio ju je, smatrajući da u njoj nema seksualnosti. Navodno joj je rekao kako u njoj "ne vidi ženu koju bi Batler jurio 12 godina".
Napustila je Holivud u potrazi za pravom prilikom i pronašla je u novoj predstavi Filipa Barija "Priča iz Filadeflije". Njen tadašnji partner Huard Hughes predosetio je da bi ta uloga mogla biti njena povratna karta u Holivud, pa je otkupio filmska prava. Nakon uspešne turneje po Americi prodala je prava MGM-u uz uslov da ona bude glavna zvezda. U ugovoru je tražila i da režiser bude Džordž Cukor, kao i da s njom u filmu glume Džejms Stjuart i Keri Grant.
Bio je to jedan od najvećih filmskih hitova 40-ih, a mediji su joj napokon sve oprostili i poželeli joj dobrodošlicu. Njena karijera trajala je pola veka, a iza nje je ostalo 50 snimljenih filmova. Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena.
Kada je riječ o privatnom životu, iza sebe je imala tek jedan brak. Sa samo 21 godinu odlučila se udati za osam godina starijeg biznismena Ludlova Ogdena Smita, kojeg je upoznala još na fakultetu. Koliko je on bio zaluđen glumicom, govori i to da je zbog nje promenio ime u S. Ogden Ludlov samo kako ona nikada ne bi postala Kejt Smit - što je za nju bilo previše obično.
Taj je brak nikada nije previše ispunjavao, naročito ne nakon što se posvetila karijeri. Kada je 1932. odlučila da se preseli u Holivud, postali su sve udaljeniji, a onda je 1934. otišla u Meksiko po svoj "razvod na brzaka". Uprkos tome što nije bila zaljubljena u njega, uvek mu je bila zahvalna na finansijskoj i moralnoj podršci u počecima njene karijere, a ostali su prijatelji do njegove smrti. Selidba u Holivud donela joj je i novu ljubav, onu s agentom Lelandom Hajvardom, iako su oboje bili u braku. Nakon što su se oboje razveli Hajvard ju je zaprosio, no ona ga je odbila, što je kasnije objasnila rečima:
"Sviđala mi se ideja da napokon budem sama."
Njihova veza potrajala je četiri godine, da bi 1936. započela vezu s Hovardom Hudžesom, a kojeg je upoznala nekoliko godina ranije preko zajedničkog prijatelja Kerija Granta.
I Hughes ju je želio oženiti, no i njega je odbila, fokusirajući se i dalje na karijeru koja joj je u tom trenutku bila u padu. Krenuli su svako svojim putem 1938., u isto vreme u kojem je Ketrin napustila Holivud nakon što su je prozvali "otrovom za bioskope". Odluka koje je donela, da se više neće udavati, kao ni da neće imati dece, držala se do kraja, ponajviše jer je smatrala da majčinstvo iziskuje preveliku obavezu koju ona nije želela prihvatiti.
"Bila bih grozna majka, ponajviše zato što sam izuzetno sebično ljudsko biće."
No mnogi tvrde kako se razlog njenih odluka krio u tome što je bila lezbejka ili biseksualka, ali to ona sama nikada nije potvrdila, iako je većinu života provela okružena najboljim prijateljima homoseksualcima i deleći životni prostor s lezbejkama. Ljubav koja joj je zapravo obeležila život bila je ona sa Spenserom Trejsijem.
Najbolja od najboljih - život je živela do daske