- Paulina Porizkova ima tešku životnu priču iza koje stoje porodični brodolomi
- Uprkos tome, izgradila je uspešnu karijeru u svetu modelinga
- Danas, u 61. godini, ostavlja bez daha svojim savršenim izgledom
Gledajući je danas – dostojanstvenu, sedu, uspravnog držanja i sa licem na kojem godine više ne pokušava da sakrije – teško je poverovati da se iza te upečatljive pojavekrije životna priča u kojoj su je, u različitim trenucima, razočarali gotovo svi kojima je verovala. Najpre roditelji, zatim suprug, a potom i modna industrija koja ju je svojevremeno uzdigla gotovo do statusa božanstva.
Paulina Porizkova o svemu tome govori otvoreno, bez potrebe da od sebe napravi žrtvu ili da prošlost ulepšava. Ipak, kada se događaji iz njenog života slože jedan za drugim, pred nama se pojavljuje portret žene koja je još od najranijeg detinjstva bila primorana da se suočava sa gubitkom, odbacivanjem i osećajem da ljubav mora neprestano da se zaslužuje – prvo kao dete, potom kao supruga i majka, a na kraju i kao žena koja je morala da se suoči sa načinom na koji svet posmatra starenje.
Dete koje su roditelji ostavili iza sebe
Godine 1968, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, život trogodišnje Pauline zauvek se promenio. Njeni roditelji pobegli su iz zemlje nakon što su sovjetski tenkovi ušli u Prag, ali nisu mogli da povedu svoju malu ćerku. Paulina je zato ostala kod bake, dok su majka i otac otišli, ostavljajući za sobom dete koje još nije moglo da razume ni političke okolnosti ni razloge zbog kojih su ljudi koje je najviše volelo jednostavno nestali iz njenog života.
Sedam godina odrastala je bez roditelja, sa neizvesnošću koja je za dete njenog uzrasta morala biti gotovo neshvatljiva. Nije znala kada će se vratiti, da li će se vratiti i, što je možda bilo najteže, zbog čega su uopšte otišli bez nje.
Porodica se ponovo okupila tek kada je Paulina napunila deset godina, a do tog susreta došlo je, između ostalog, zahvaljujući ličnoj intervenciji švedskog premijera Olofa Palmea, koji je pomogao da se prevaziđu birokratske prepreke. Naizgled, priča je tada mogla da dobije srećan završetak, ali rane iz detinjstva nisu nestale samim povratkom roditelja.
Pitanje "Zašto su me napustili?" ostalo je duboko u njoj i decenijama kasnije, sve dok nije počela ozbiljnije da se suočava sa sopstvenom prošlošću kroz psihoterapiju. Tada je postalo jasno koliko su iskustva iz najranijeg detinjstva oblikovala njen odnos prema ljubavi, pripadanju i sopstvenoj vrednosti.
Od devojke iz Istočne Evrope do svetske modne zvezde
Već sa 15 godina Paulina je zakoračila u svet mode. Pariz, modne piste, fotografisanja i ugovori postali su deo njenog života, a devojka koja je u sebi nosila iskustvo napuštenog deteta pred objektivima je izgledala gotovo nestvarno – vitka, upečatljiva i sa lepotom koja je savršeno odgovarala zahtevima modne industrije.
Njena karijera ubrzo je krenula vrtoglavo. Veliko fotografisanje za američki sportski časopis donelo joj je gotovo trenutnu međunarodnu prepoznatljivost, a Paulina je kasnije otvoreno govorila o tome kako joj je fizička lepota u jednom trenutku dala osećaj moći koji ranije nije poznavala.
U tim godinama verovala je da joj je život, posle svega što je preživela kao dete, konačno ponudio ono što je oduvek želela – sigurnost, uspeh i sreću.
"Lepotica i zver"
Na jednoj zabavi u Njujorku upoznala je Rika Okaseka, frontmena grupe The Cars. Paulina je tada imala 18 godina, dok je muzičar bio u četrdesetim, a razlika u godinama, kao i njihov fizički izgled, odmah su privukli pažnju javnosti.
Mediji su ih gotovo istog trenutka prozvali "Lepoticom i zveri", ali njih dvoje nisu dozvolili da tuđa mišljenja određuju njihov odnos. Paulina se za Okaseka udala sa 24 godine, a njihov brak će trajati gotovo tri decenije.
Dobili su decu, a Paulina se u jednom trenutku povukla sa modnih pista kako bi se posvetila porodici. Istovremeno je pokušala da izgradi i glumačku karijeru, prihvatajući različite projekte, od kojih su neki bili uspešniji, dok drugi nisu ostavili značajniji trag.
Godine 1998. dobila je još jedno dete, a njen život se sve više odvijao između porodice, karijere i pokušaja da pronađe ravnotežu između dva sveta koja su od nje zahtevala potpuno različite uloge.
Kasnije je postala i članica žirija popularnog televizijskog takmičenja "America's Next Top Model", gde je zamenila legendarnu Tvigi. U emisiji je provela nekoliko godina, sve do 2009, kada je dobila otkaz.
Zvanično objašnjenje bilo je smanjenje budžeta, dok je Paulina kasnije iznela drugačiju verziju događaja, tvrdeći da je došlo do sukoba sa producentima nakon što je javno govorila o čestim kašnjenjima Tajre Benks.
Kada lepota prestane da bude dovoljna
Najbolniji deo njene životne priče usledio je kada je zakoračila u četrdesete. Tada je, prema njenim kasnijim svedočenjima, primetila da se odnos njenog supruga prema njoj menja.
Govorila je o osećaju da je muž više ne primećuje, kao da prolazi pored nje bez ikakve reakcije, a onda je od njega čula rečenicu koja joj je ostala duboko urezana u sećanje: da je oduvek bila dosadna, ali da je nekada barem bila lepa.
Takve reči teško je zaboraviti, naročito kada dolaze od osobe sa kojom ste proveli decenije života. U njima se, za Paulinu, nije krila samo bračna kritika, već i mnogo šira i bolnija poruka – da je žena vredna pažnje dok je mlada i privlačna, a da sa prvim znacima starenja počinje da gubi i društvenu i ličnu vrednost.
A upravo je to bila žena koja je veliki deo svog odraslog života posvetila porodici, odgajanju dece i zajedničkom životu, često stavljajući sopstvenu karijeru u drugi plan kada je to bilo potrebno.
Razvod, smrt i poslednji udarac
Paulina i Rik Okasek razišli su se 2017. godine, ali njihov razvod tada još nije bio završen. Dve godine kasnije, u septembru 2019, Paulina ga je pronašla mrtvog u njegovom stanu u Njujorku. Muzičar je preminuo od srčane insuficijencije.
Međutim, novi šok usledio je kada je postao poznat sadržaj njegovog testamenta. Paulina, kao ni njihovi sinovi, nije bila navedena u njemu, a Okasek ih je, prema navodima iz testamenta, isključio iz nasledstva.
Paulina je kasnije govorila da ju je taj potez pogodio čak snažnije nego sama smrt čoveka sa kojim je provela gotovo tri decenije. Posle svega što su zajedno prošli, poslednja poruka koju je dobila od njega bila je još jedno bolno suočavanje sa odbacivanjem.
Nije sakrila godine – prihvatila ih je
Posle svih tih iskustava mogla je da učini ono što je svet mode decenijama očekivao od žena poput nje – da pokuša da zaustavi vreme. Umesto toga, Paulina je izabrala potpuno drugačiji put.
Zadržala je svoju sedu kosu, nije pokušavala da ukloni svaku boru sa lica i nije želela da se skriva iza filtera i savršeno obrađenih fotografija. Govorila je javno o starenju, o tome koliko je teško biti žena u društvu koje mladost često tretira kao najvažniju valutu, naročito kada ste čitavog života bili cenjeni upravo zbog fizičkog izgleda.
Umesto pokušaja da vrati godine unazad, okrenula se zdravom načinu života, vežbanju, ishrani i, pre svega, prihvatanju sebe onakvom kakva jeste.
Zbog svoje lepote i danas je nazivaju "najlepšom bakom na svetu", ali Paulina je više puta naglašavala da bi mnogo radije bila – najsrećnija žena.
Žena koja više ne pristaje da svoju vrednost meri ogledalom
Posle braka sa Okasekom imala je kratku vezu sa holivudskim scenaristom Aronom Sorkinom, ali ljubav za nju više nije pitanje dokazivanja sopstvene vrednosti. Govori da je i dalje otvorena za ljubav i da ima mnogo toga da pruži, ali i da ne želi da po svaku cenu popuni prazninu samo zato što društvo očekuje da žena bude u paru.
Upravo je u tome možda i najvažnija promena kroz koju je prošla. Devojčica koju su roditelji ostavili iza sebe, mlada žena čija je lepota postala njena najveća valuta i supruga koja je doživela da joj se kaže da više nije dovoljno lepa, danas pokušava da svoju vrednost posmatra izvan svega onoga što joj je nekada određivalo mesto u svetu.
Paulina Porizkova je tako postala mnogo više od nekadašnjeg supermodela. Njena priča je priča o ženi koja je od treće godine života učila kako izgleda kada te napuste oni kojima veruješ, a koja je uprkos tome uspela da izgradi karijeru, porodicu i sopstveni glas – i da, mnogo kasnije, nauči da tuđe odluke i tuđa očekivanja ne moraju određivati njenu vrednost.
Život je, čini se, nije štedeo ni onda kada je izgledalo da ima sve. Ipak, danas, sa sedom kosom, borama i iskustvom koje više ne pokušava da sakrije, Paulina možda prvi put ima ono što joj je tokom gotovo čitavog života nedostajalo – slobodu da bude ono što jeste, bez potrebe da bilo kome dokazuje da je dovoljno lepa, dovoljno uspešna ili dovoljno vredna ljubavi.