Godina 2001. u Sarajevu ostala je urezana u sećanju kao vreme kada je grad, ali i cela Bosna i Hercegovina, ponovo tugovala za svojim velikim sinovima. Prvo je svet izgubio Davorina Popovića, Pimpeka, legendarnog vođu grupe Indeksi, koji je preminuo 18. juna u ponedeljak.

Samo šest meseci kasnije, 8. decembra, svet je ostao bez Mirze Delibašića, Kinđeta, sportiste koji je proglašen najboljim našim sportistom 20. veka – u danu kada je ceo život bio borba, pobede i porazi.

20241206-09-58-55mirza-delibasic--youtube.jpg
Foto: preentscreen/Youtube

Oni su otišli na „bolji svet“, kako se to kaže, dvojica najboljih prijatelja povezani nevidljivim nitima koje su ih pratila kroz život, pa i kroz teške bolesti, koje su, nekako, bolovali istovremeno.

Prijateljstvo i život u svetlu bolesti

Pričalo se da su obojica znali šta ih je zadesilo, ali u njihovim razgovorima i susretima uvek je postojala volja za životom. Sa Pimpekom na Grbavici gledali su fudbal, a sa Kinđetom pili kafu u sarajevskom FIS-u, delili su trenutke jednostavne radosti, uprkos senkama bolesti koje su ih pratile.

Na oproštajnoj utakmici Mirze Delibašića u Skenderiji protiv Real Madrida, Davorin Popović popeo se na tribine i jednostavno, ali snažno, zapevao: „Mirza, hvala ti“. Tri reči koje su rasplakale sve prisutne i koje su sažele njihovo neraskidivo prijateljstvo.

20241206-09-58-40mirza-delibasic--youtube.jpg
Na oproštajnoj utakmici Mirze Delibašića, Davorin je zapevao "Mirza, hvala ti" Foto: preentscreen/Youtube

Sećanje kroz spomenike i dvorane

Nema više Davora da otpeva te stihove, kao što nema više ni Mirze da proslavi svoje pobede. Velika dvorana Kulturnog sportskog centra Skenderija danas nosi ime Mirza Delibašić, a na proleće je planirano postavljanje spomenika na platou ispred centra. U parku ispred sarajevskog FIS-a postavljene su skulpture koje čuvaju uspomene na oba legendarna prijatelja – Kinđetu i Pevača, simbole sportskih i muzičkih ambasadora Bosne i Hercegovine.

Dva velika kavalira i humanost do kraja

– Dva velika kavalira, dve velike dobrice, altruisti po rođenju, bili su Mirza i on. Davor nikome ništa nije odbio, ništa za sebe nije uzeo. On se davao drugima: srcem, dušom, svim što je imao – priča Bogdan Tanjević.

– Zadnji put sam ga video u bolnici, na dan kada su mu radili biopsiju glave. Čak i tada, i u takvom stanju, zvao je nekog prijatelja da mu pomogne oko stana. „Slušaj šta ti pevač kaže…“, rekao je. To je bio Davorin – nesebičan, mislio je o drugima, i kada je sam bio u bolovima.

20240619-11-32-44bosnia-and-herzegovina---eurovision-1995--davorin-popovic--dvadeset-i-prv.jpg
Foto: preentscreen/Youtube

Bolest, tuga i posledice rata

Bogdan Tanjević priseća se poslednjih trenutaka Pimpeka:

– Noć pre smrti, Hajro mi javlja: „Bogdane, dobro je, sve je u redu, pojeo je, kaže mi, pola kile graha i kilo sladoleda.“ To je bila poslednja stvar koju je jeo. Sledećeg dana, stigla je tužna vest.

Kad ga pitaju kako se zove njegova bolest, Davorin kaže: „Moja bolest se zove tuga“. Tanjević objašnjava:

– To je čemer, razočaranje i izdaja koje mnogi nose posle rata. Svi su preživeli rat, ali nosili su kancerogene ćelije u sebi – metaforički govoreći, nosili su sav gnev, bol i razočarenje četiri godine patnje. Za sve to nije svako bio dovoljno jak da podnese.

Kad misli na Davora

Tako se zvala ljupka pesma koju je Jadranka Stojaković svojevremeno otpevala na festivalu Vaš šlager sezone. Otišla je Jadranka, teškog koraka u besmrtnost. Slušajući njenu pesmu, Senad Avdić počinje svoje sećanje, sakupljanje uspomena na Davora.

Strašno je padala kiša nekako s proleća 2001. godine, kada je Sarajevo ostalo bez Davorina Popovića. Proleće te godine počelo je i završilo s kišom. Iz vremenske daljine, Senad se priseća 10. juna, kada je dogovorio sa kolegom iz redakcije Slobodne Bosne, Edinom Avdićem, posetu Davorinu Popoviću, koji je nekoliko dana ranije otpušten iz bolnice na, kako se to cinično kaže, “kućno lečenje” – ustvari, kućno umiranje.

davorin-popovic.jpg
Foto: Wikipedia

Edin je bolesnom Pevaču trebao odneti poklon iz Italije koji mu je poslao njegov tast, a Pevačev prijatelj, Boša Tanjević, posredovao je u slanju. Edin je preneo da bi Pevaču bilo milo da Senad takođe poseti Pevača na samrtičkoj postelji. Senad je razmišljao o tome, ali dan-dva pre kišnog petka, u jednom hrvatskom listu objavljena je foto-reportaža iz sarajevskog doma Popovićevih, morbidan spomenik beskrupuloznom novinarstvu, bezdušno mučenje bolesnog čoveka.

Ekskluzivne fotografije Pevača izmrcvarenog bolešću bile su bolne za sve koji su ga poznavali i voleli, jer su uništile sećanje na njegovu vedru i lepu pojavu. Senad je tada odlučio da neće posetiti bolesnog Pevača – zbog nemogućnosti da podnese njegovu bespomoćnost i straha da bi dolazak mogao biti zloupotrebljen u medijskom senzacionalizmu. Želeo je da sačuva sliku Davorina kakvom ga je upamtio, onakvu po kojoj ga je prepoznavala armija ljubitelja muzike Indexa.

Poslednji susret sa Davorinom pre bolnice bio je na promociji knjige Darija Džamonje Ptica na žici u Collegium Artisticumu, gde su se okupili Indexi da muzički osenče književni događaj. Davorin je, zajedno s prijateljima, sa osmehom i humorom delio anegdote iz prošlosti, a Senad je tako sačuvao uspomenu na njega kakav je bio – vedar, zabavan i genijalno šarmantan.

Pre petnaestak godina jedan je list Senadu postavio pitanje o humoru – ko je najduhovitija osoba koju poznaje. Senad je suzio izbor na dva imena: Abdulaha Sidrana i Davorina Popovića, pri čemu je Sidran ipak prevagnuo zbog svakodnevne izloženosti njegovim šalama.

davorinpopovic.jpg
Foto: Printscreen Youtube - Indexi rock band

Sidran nije bio ljubitelj Pevačevog humora, smatrajući ga uvek dobronamernim, a često grubim, dok je humor Davorina bio čist, sam sebi svrha. Tokom 1996. godine, na televizijskom mostu između Sarajeva i Beograda, Pevač je pokazao svoj šarm i duhovitost kroz improvizacije i šale, čak i prema Goranu Bregoviću, koji je nesvesno naseo na Pevačevu šalu.

Davorin je svakodnevno osmišljavao takve igre reči i situacije, uvek pazeći da nikoga ne uvredi, nego da zabavi i nasmeje. Njegov humor bio je deo sarajevskog verbalnog folklora, zahtevao je oprez i snalažljivost od svih koji su ga okruživali.

Arsen na čaršiji

Jednom prilikom, veliki Arsen Dedić došao je u Sarajevo da održi koncert, ali pre toga želeo je da vidi Davorina Popovića. Nakon što ga nije mogao naći ni u jednom od uobičajenih kafića, Arsen je bio primoran da napusti FIS i Baščaršiju posramljen, ali sa osmehom. Sam Pevač osmislio je ovu situaciju, samo njemu svojstvenu, kao šalu i proveru strpljenja.

Pevač u raju pakla

U ratu je Pevač ostao u Sarajevu i nastavljao da peva, snima i živi u stanu dok su mu supruga i sin pobegli u Crnu Goru. Nikada se nije žalio, niti pokazivao očaj, a ljudi koji su pratili njegov život tokom opsade svedočili su njegovoj hrabrosti, strpljenju i brizi za porodicu. Njegovi prijatelji i poverljivi saradnici pomagali su mu u skrivanju supruge i sina, osiguravajući im sigurnost i zaštitu.

Uprkos ratnim nedaćama, Pevač je i dalje zabavljao, ohrabrivao i razveseljavao ljude oko sebe, ne gubeći svoju jedinstvenu sposobnost da donese radost i smeh u najmračnijim vremenima.

Rak i mir

Davorin Popović je tokom rata ostao u svom gradu, nastupao i pevao gde god je mogao. Njegova hrabrost i posvećenost nisu se primećivale samo u muzičkom životu – prijatelji su svedočili da je podvrgavao sebe riziku kako bi zaštitio svoje najbliže.

Njegov humor i sposobnost zabavljanja ostali su netaknuti, uprkos strahotama opsade i ratnih događaja. Bio je iskren, požrtvovan i zaštitnički nastrojen prema svojim prijateljima, dok su istovremeno njegovi neprijatelji širili laži i zlobne insinuacije o njegovoj ulozi u ratu.

Škripe ploče ko parket FIS-u

Davorin Popović nije bio talentovan samo u jednom polju – osim što je bio vrhunski pevač, bio je i košarkaški genije. Prvi put ga je Senad video uživo 1972. godine u Skenderiji na košarkaškoj utakmici, gde je zajedno s Mirzom Delibašićem briljirao. Njegova posvećenost, talenat i šarm bili su prepoznatljivi i u sportu i u muzici.

Davorin je bio oslonac svojim prijateljima, čak i u trenucima najveće opasnosti i nepravde, što ga je činilo ne samo umetnikom već i simbolom humanosti i poštenja.

Mistična modra reka

Davorin Popović nije težio komercijalnoj slavi. Ostavio je dubok trag kroz muziku, posebno kroz album Modra rijeka Indexa, koji je ostao bezvremenski, kako muzički, tako i literarno, uprkos kritikama savremenika.

Njegova pristupačnost, skromnost i poštenje razlikovali su ga od prolaznih zvezda. Svuda gde je delovao, bio je prepoznat kao pravi umetnik, bez potrebe da mu se oda preterana počast.

Senad se priseća kako je Davorin, čak i u ratnom okruženju, znao da sačuva dostojanstvo i humor. Na promociji prvog broja Slobodne Bosne, Pevač je doneo karton Johnnie Walkera, a pri tome objasnio značenje izraza “nećemo kalufiti fesove” – nećemo pokleknuti pred neprijateljem, nećemo se srozati, nego ćemo ostati časni i dostojanstveni.

Duh koji ostaje

Davorin Popović i Mirza Delibašić otišli su, ali njihova dela i sećanja ostaju večna. Njihova prijateljstva, humanost, talenat i nesebičnost i dalje inspirišu generacije. Sarajevo i Bosna i Hercegovina neće zaboraviti dva najveća sina, koji su život provodili sa srcem na dlanu, ostavljajući za sobom legende koje povezuju muziku, sport i ljudskost u jednom neraskidivom zagrljaju.

Davorin Popović nije bio samo glas sarajevske muzike, već i simbol duha jednog vremena. Njegova muzika, humor i prisutnost ostavili su neizbrisiv trag u životima onih koji su ga poznavali i voleli. Ovaj tekst sakuplja uspomene i anegdote o Pevaču, kroz oči onih koji su ga doživeli, čuvajući njegovu vedrinu, šarm i genijalnost.