- Jedanaestogodišnja Šona Hau nestala je 1992. na putu kući sa maskenbala u Oil Sitiju, a grad je zbog toga otkazao Noć veštica i zabranio kostime posle mraka.
- DNK tragovi su tek 2002. rešili slučaj i poslali počinioce iza rešetaka.
U jesen 1992. godine, jedanaestogodišnja devojčica izašla je iz crkve u svom ručno izrađenom kostimu za Noć veštica, ali nikada nije stigla kući. Ono što je usledilo bilo je toliko zastrašujuće da je mali grad u Pensilvaniji u kojem je živela otkazao proslavu Noći veštica i nije bilo dozvoljeno nošenje kostima nakon pada mraka.
Devet godina, osoba koja ju je odvela krila se pred svima, sve dok DNK analiza istražitelje nije dovela do imena koje su već bili precrtali sa liste osumnjičenih.
Sve je počelo jednog utorka uveče u Oil Sitiju, tokom puta kući dugog svega osamsto metara
Bilo je to na osvetljenoj ulici u njenom kraju, u 20:00 časova, samo nekoliko minuta nakon što se oprostila od svoje najbolje drugarice.
Ljudi koji su tragali za istinom proveli su godine proveravajući imena, isključujući osumnjičene i prateći tragove koji su delovali pouzdano – sve dok se nije ispostavilo da nisu. A kada je istina konačno izašla na videlo, ispostavilo se da je bila mnogo bliže nego što je iko u Oil Sitiju želeo da poveruje.
Šona Hau je imala 11 godina. Bila je devojčica koja se još uvek iskreno radovala sitnicama. Živela je u ulici Vest 1 u Oil Sitiju, sa majkom Lusi, očuhom Džonom, starijim bratom i mlađom sestrom.
Kao i u mnogim drugim porodicama u tom kraju početkom devedesetih, novca je bilo sasvim malo. Šona je volela Noć veštica više nego bilo koji drugi deo godine. Te jeseni, u kućnom budžetu nije bilo mesta za kostim kupljen u prodavnici, pa ga je sama napravila. Bio je to jednodelni kostim sa tirkizno-crnim prugama, uz hulahopke i rukavice. Odlučila je da bude gimnastičarka i bila je veoma ponosna na to.
U utorak, 27. oktobra, njena izviđačka družina organizovala je zabavu povodom Noći veštica. Šona je planirala da ode u kostimu. Nakon škole, sa svojim horom je trebalo da nastupi pred stanarima lokalnog staračkog doma. Odatle je trebalo da ode u crkvu u Prvoj ulici, udaljenu oko pola milje od njene kuće, na zabavu.
Pola milje. Dovoljno blizu da bi mnoga deca mogla peške da se vrate kući nakon toga, ali Šounini roditelji nisu smatrali da je to dobra ideja. A ni Šouna nije bila za to. Jer postojala je jedna stvar koja ju je zaista plašila. Užasno se plašila mraka. Zato je plan bio jednostavan: neko će doći po nju kada se zabava završi.
Lusi je te večeri radila u obližnjem gradu i nije mogla da završi s poslom na vreme. Zato je rekla Šouni da ne brine – ona će organizovati prevoz. Oko 20.00 časova, Lusi je pozvala kuću s posla da proveri kako su. Džon je bio kod kuće s njihovo dvoje dece. Ali, Šouna još nije bila stigla. U tom trenutku, Lusi je osetila kako joj se stomak stegao od straha. Bila je zaboravila da organizuje prevoz. U gužvi tokom dana, potpuno joj je ispalo iz glave.
Zabava je do tada već morala biti završena. Čak su se i najduži sastanci izviđačica završavali oko 20.30. Ili je Šouna krenula kući peške – a još nije stigla – ili je otišla kući s nekom drugaricom. Džon je čekao. 20.15. 20.30. Šoune i dalje nije bilo. Zato je uzeo ključeve i krenuo automobilom ka crkvi. Izabrao je glavni put, onaj sa najviše ulične rasvete – put koji bi izabralo dete koje se plaši mraka. Nje tamo nije bilo. Vrata crkve bila su zaključana, a svetla ugašena. Niko nije čekao ispred.
Zato je Džon nastavio da vozi – sporednim ulicama, seoskim putevima i sokacima kojima ona verovatno nikada ne bi ni prošla. Nije je pronašao. Vratio se kući, nadajući se da će je zateći unutra čim uđe. Ali nje nije bilo. Oko 21.30, Lusi je počela da zove ljude. Uspela je da stupi u kontakt sa Šouninim biološkim ocem, koji je živeo u obližnjem gradu sa jednom od njenih sestara. Možda se Šouna uplašila kada se niko nije pojavio, pa ga je pozvala da dođe po nju. On je rekao da ona nije kod njega.
Lusi je stigla kući nešto pre 22:00 i pozvala Džoel, jednu od Šouninih najboljih drugarica. Džoel joj je ispričala šta se dogodilo. Oko 20:00, zabava se završila i devojke su zajedno izašle napolje.nTada je Šouna shvatila da niko nije došao po nju. Krenule su peške ka kući, sve dok nisu stigle do ugla gde su morale da se raziđu. Šouna se uznemirila. Nije želela da ostatak puta pređe sama, po mraku. Zamolila je Džoel da pođe s njom, ali joj je Džoel predložila da umesto toga odu kod nje kući.
Njen otac bi mogao da je odveze kući. Međutim, Šouna nije želela da ide tako daleko. Ili možda jednostavno nije htela nikome da smeta. Odbila je. Okrenula se i sama krenula niz ulicu. Lusi i Džon su tada pozvali policiju.
Policajci su došli u kuću kako bi saznali detalje. Dok su razgovarali sa Šouninim roditeljima, preko radio-veze jednog od policajaca stiglo je obaveštenje. Radilo se o događaju prijavljenom ranije te večeri — upravo u vreme kada je Šouna verovatno bila na putu kući. U tom trenutku niko nije znao kako da protumači tu informaciju, jer do tada nije bilo prijava o nestaloj deci.
Te večeri u 20:06, samo nekoliko minuta nakon što je Šouna izašla iz crkve, muškarac po imenu Den Pejton kretao se Prvom ulicom. Primetio je devojčicu koja je sama išla trotoarom, noseći prugasti jednodelni kostim, nalik gimnastičarskom. Tada je primetio čoveka na suprotnoj strani ulice kako ide u suprotnom smeru. Bio je veoma visok i veoma mršav; u ruci je držao cigaretu, na glavi je imao šešir, a nosio je nešto što je ličilo na vojničku jaknu. Čovek je prešao ulicu, prišao pravo do devojčice, jednim pokretom je podigao i nestao iza ugla.
Nekoliko sekundi kasnije, Den je čuo vrisak. Potrčao je ka raskrsnici najbrže što je mogao, ali do trenutka kada je stigao iza ugla, čovek i devojčica su već nestali. Jedino što je video bio je mali crveni automobil koji je jurio niz ulicu. Bila je 1992. godina. Mobilnih telefona nije bilo. Zato je Den trčao kroz kraj, kucajući na vrata i moleći ljude da mu dozvole da upotrebi telefon. Dok je konačno uspeo da dobije policiju, dragoceni minuti su već prošli, a nije bilo prijava o nestalom detetu.
Tako je taj poziv ostao da „visi u vazduhu” sve dok Lusi Hau nije podigla slušalicu. U tom trenutku, u dnevnoj sobi u ulici Vest Frst, sve kockice su se sklopile. Dete koje je Den Pejton video kako ga odvode bila je Šona. U roku od nekoliko sati, cela policijska uprava Oil Sitija bila je na nogama. Postavili su blokade na svim putevima koji vode u grad i iz njega, raspitujući se kod vozača o malom crvenom automobilu. Obavestili su policijske uprave u radijusu od oko 100 milja (160 kilometara). Više od 30 policajaca detaljno je pretraživalo teren, kucajući na vrata širom naselja.
Takođe su potvrdili da Šona nije kod svog biološkog oca. Lusi nije mogla da učestvuje u potrazi za sopstvenom ćerkom. Istražitelji su je zamolili da ostane kod kuće, pored telefona. Godine 1992, kada bi dete bilo oteto na ovaj način, policija je očekivala poziv sa zahtevom za otkup. Telefon nije zazvonio onako kako su se svi nadali, ali Šonina šira porodica uključila se u potragu – obilazili su ulice i organizovali volontere.
Do sledećeg jutra, ceo grad je znao šta se dogodilo. A kada je Lusi pogledala kroz prozor, videla je stotine i stotine ljudi kako stoje u njenom dvorištu. Svi su bili tu da pomognu u pronalaženju njene devojčice. A onda su nadležni doneli odluku koja je šokirala celu zajednicu. Otkazali su Noć veštica. Nisu je odložili. Nisu je sveli na manji obim. Otkazali su je. Jer, sve dok je osoba koja je odvela Šonu bila na slobodi, svaka mračna ulica puna dece u kostimima predstavljala je novu priliku da se tako nešto ponovi.
Jednu od najvećih grupa za pretragu predvodio je Šonin ujak. On i njegovi volonteri pretražili su ogromno prostranstvo. Dvadeset devetog oktobra, dva dana nakon što je Šona nestala, jedan od njegovih timova uputio se ka mestu zvanom „Koulters Houl”. Bilo je to zabačeno mesto, ušuškano u šumi izvan grada, kroz koje protiče reka, a iznad vode se uzdiže most. Porodice su tu kampovale i pecale. Tinejdžeri su tu dolazili da piju, daleko od tuđih pogleda. Bilo je to mesto za koje ste mogli da znate samo ako ste već bili upućeni u njegovo postojanje.
A onda, dole, blizu rečne obale, ispod tog mosta, neko je primetio predmet koji je ležao na tlu. Čim ga je Šonin ujak ugledao, odmah je znao o čemu je reč. Bio je to triko sa tirkiznim i crnim prugama. Njen kostim. Policija je pretražila šumu i vodu, ali taj kostim bio je jedina stvar koju su pronašli. Bio je vlažan, kao da je ležao u jutarnjoj rosi, što je ukazivalo na to da se tu nalazio bar od prethodne noći.
A kada su stigli rezultati laboratorijske analize, istražitelji su shvatili da su došli do ključnog otkrića. Osoba koja je odvela Šonu ostavila je tragove na tom kostimu. Bilo je dovoljno materijala za izradu kompletnog DNK profila. Pronalaženje poklapanja dovelo bi ih do odgovora.
Međutim, već sutradan, 30. oktobra – dan uoči Noći veštica – jedan čovek koji je kampovao u istom tom kraju primetio je nešto pored vode. Bila je to Šona. Ležala je licem okrenutim ka tlu, blizu rečne obale, na oko 500 jardi od mesta gde je pronađen njen kostim. Bila je obučena, ali ne u odeću u kojoj je napustila kuću. Na sebi je imala šorts. Čarape na njenim nogama nisu bile njene. Njena majica je bila obučena naopačke i izvrnuta na naličje.
Istražiteljima to nije imalo nikakvog smisla. Celo to područje je već bilo pretraženo. Manje od 24 sata ranije, ljudi su stajali na svega nekoliko stotina metara odatle. Nije bilo šanse da je propuste. A to je moglo značiti samo jedno. Ona prethodnog dana nije bila tu. Na drvenoj konstrukciji mosta pronašli su i Šonine cipele, uredno ostavljene. Jedna je bila okrenuta na jednu, a druga na suprotnu stranu. A u blizini je ležao prazan omot od slatkiša. Delovalo je kao da je tu namerno ostavljeno. Kao da se počinilac vratio na mesto koje je policija već pretražila, ostavivši nešto što su trebali da pronađu.
Zatim je usledila obdukcija. Na Šonom obrazu bio je trag u obliku đona cipele. Pregled je potvrdio da je pre smrti bila izložena teškom zlostavljanju. A uzrok smrti bio je sam most. Prešla je preko ivice i pala sa visine od deset metara na kamenitu rečnu obalu ispod. Kada se to dogodilo, bila je živa. Istražitelji veruju da je nakon pada možda ostala u životu još 30 minuta. Sama. U mraku. Upravo onoga čega se najviše plašila. Šona Hau sa 11 godina.
Ono što su istražitelji naknadno otkrili samo je dodatno otežalo razumevanje ovog slučaja
Na Šoninim zglobovima ruku nije bilo tragova. Ni na zglobovima nogu. Ništa nije ukazivalo na to da je ikada bila vezana ili ograničena u kretanju. A ipak, neko ju je odveo sa gradske ulice i držao danima, a da niko ništa nije video niti čuo. Kako neko može da drži dete tako dugo, a da ga ne veže? Niko nije imao odgovor.
U Oil Sitiju, strah je samo rastao. Neko je sprejom ispisao poruku: „Ti si sledeći.” Na zidovima širom grada, uključujući i one u blizini lokalne osnovne škole. Zbog toga su roditelji pokrenuli inicijativu koju su nazvali „Nadzor nad decom”.
Nijedno dete nije išlo nigde samo. Deca su se kretala u grupama od troje ili više njih. Mnogi roditelji su počeli da šalju svoje mlade ćerke napolje opremljene sprejom za samoodbranu.
Policija je bila zabrinuta da roditelji preteruju, ali oni nisu odustajali. Lokalni Rotari klub ponudio je nagradu od 500 dolara. Oil Siti je nekada bio procvetao naftni grad, ali ti dani su odavno bili prošlost. Mnoge porodice su jedva sastavljale kraj s krajem. Suma od 500 dolara mogla je nekome mnogo da znači. Niko se nije javio. Zato su istražitelji prvo ispitali ljude koji su joj bili najbliži. Jer, statistički gledano, kada je dete oteto, to retko čini stranac. Obično je to neko koga dete poznaje.
Od svakog muškog člana Šonine porodice zatražen je uzorak DNK. Čak i od njenog dvanaestogodišnjeg brata. Nijedan od uzoraka porodice se nije poklopio. Ali u malom gradu, to ne znači uvek da je slučaj rešen. Ljudi su počeli da šapuću o Šoninom ujaku. Predvodio je grupu za pretragu koja je pronašla njen kostim. Bio je u istoj toj šumi kada je pronađena sama Šona. I čak nakon što je analiza DNK pokazala da nema veze sa slučajem, i nakon što su ga istražitelji u potpunosti isključili kao osumnjičenog, mnogi ljudi su i dalje tvrdili da on ima neke veze s tim. Upravo je bio izgubio svoju nećaku. A godine koje su usledile proveo je živeći pod senkom sumnje koju ničim nije zaslužio.
Istražitelji su proširili krug. Otišli su u Šoninu školu. Zatim su ispitali gotovo svakog muškarca povezanog sa njenom izviđačkom grupom. Braću, očeve. Svako od njih dao je uzorak DNK. Nije bilo poklapanja. U međuvremenu, u istragu se uključio i FBI. Prema njihovoj proceni, počinilac je morao biti neko iz lokalne sredine. Za „Koulters Hol” znali su samo oni koji su odrasli u tom kraju. Niko nije uhvaćen kako napušta grad na postavljenim kontrolnim punktovima.
FBI je sačinio profil osumnjičenog. Najverovatnije je reč o belcu u dvadesetim godinama, čije se ponašanje verovatno promenilo nakon Šonine smrti. Nagli otkaz na poslu. Iznenadno putovanje. Prekid veze. Povećana konzumacija alkohola ili upotreba droga. Zato su pitali stanovnike Oil Sitija: da li je neko od muškaraca u njihovom okruženju počeo drugačije da se ponaša?
I pozivi su počeli da stižu. Jedan muškarac je privukao pažnju jer su ljudi primetili da se motao po tom području, a vozio je mali automobil. Međutim, nakon što mu je policija uzela uzorak DNK i detaljno pretresla automobil, potpuno je oslobođen sumnje.
Zatim se pojavio muškarac po imenu Majkl. Živeo je samo nekoliko kuća dalje od ugla gde je, pretpostavlja se, Šona oteta. Komšije su rekle da im je on oduvek delovao pomalo čudno. Ali kada su istražitelji došli da razgovaraju s njim, njega više nije bilo. Dan nakon što je Šona pronađena, Majkl je ušao u autobus i napustio Oil Siti. Nikada se nije vratio.
To je delovalo sumnjivo. Ali istražitelji nisu imali ništa što bi ga konkretno povezalo sa Šonom. Nisu imali osnovanu sumnju, niti bilo kakve dokaze. Godinama nisu mogli da mu uđu u trag. A onda je telefon ponovo zazvonio. Neko je primetio da opis čoveka koji je ugrabio Šonu u onom malom crvenom automobilu savršeno odgovara osobi koju su poznavali.
Zvao se Ted Voker. A ovo ime je bilo drugačije – Ted Voker je zapravo poznavao Šonu. Radio je u jednoj piceriji u gradu, u kojoj su Šona i njene drugarice volele da provode vreme. Imao je oko 25 godina. Bio je visok i mršav. Pušio je. I vozio je crveni automobil. Ljudi koji su poznavali Teda govorili su da se čudno ponašao u prisustvu mladih devojaka. Kada bi one ušle u piceriju – među njima i Šona – on bi pokušavao da ih zagrli. To im je stvaralo toliku neprijatnost da su se izmicale i bežale od njega. Njihovi roditelji su to primetili.
Ted je i sam imao malog sina, pa je možda jednostavno bio opušten u društvu dece. Ipak, sve ostalo se gotovo savršeno poklapalo: visina, građa, cigarete, crveni automobil. Istražitelji su prvi put osetili da su konačno pronašli pravog čoveka. Uzeli su njegov DNK i poslali ga u laboratoriju. Rezultati se nisu poklopili. I tako, vratili su se na početak. Prolazili su meseci, pa čak i godine.
Godine 1995. detektiv Ričard Grejem preuzeo je slučaj Šone Hau. U istragu je uključio čoveka čije ime ima veliku težinu u svetu kriminalistike – Roberta Reslera. Resler je proveo godine u Jedinici za bihejvioralne nauke FBI-a, a smatra se zaslužnim za popularizaciju samog izraza „serijski ubica”. Resler je pregledao sav materijal koji su istražitelji imali i došao do zaključka o kojem niko nije ozbiljno razmišljao tokom prethodne tri godine.
Nije u pitanju bila jedna osoba. Bilo ih je više. I odjednom, jedan od najzbunjujućujih detalja u ovom slučaju dobio je smisao. Na njenim zglobovima ruku i nogu nije bilo tragova vezivanja. Kako neko može držati dete tako dugo, a da ga ne veže? To se ne radi samostalno. Jedna osoba vozi, a druga čuva stražu. Stoga su istražitelji prestali da tragaju za usamljenim muškarcem i počeli da traže par.
Pronašli su dva imena koja su se uklapala u profil — braću O’Brajen. Timoti i Džejms. Tim i Džim. Rođeni i odrasli u Oil Sitiju, obojica sa dugim kriminalnim dosijeima punim nasilnih i predatorskih krivičnih dela. A u julu 1995. godine, jedan od njih je pokazao koliko zapravo može biti opasan.
Jednu dvadesetdvogodišnju devojku pratili su nakon što je izašla iz bara u Oil Sitiju. Muškarac joj je prišao s leđa i pokušao da je na silu ubaci u prtljažnik svog automobila. Ona se odupirala, pa joj je on udario glavu o trotoar, od čega je izgubila svest. Međutim, pošto je bila onesvešćena, postala je preteška da bi je ubacio u automobil. U strahu da će ga neko videti, ostavio ju je tu i odvezao se. Ona je preživela i policiji dala detaljan opis napadača.
Identifikovali su ga kao Džejmsa O’Brajena. Da li su Džim O’Brajen i njegov brat možda bili te dve osobe o kojima je Resler govorio?
Međutim, kada su istražitelji proverili činjenice, stvari se nisu poklapale. Muškarac koga je Den Pejton video bio je visok i mršav. Braća O’Brajen bila su potpuna suprotnost tome. Osim toga, nisu imali crveni automobil. A kada su istražitelji proverili evidenciju, naišli su na podatak koji je konačno rešio tu dilemu. U vreme kada je Šona oteta, oba brata su bila u zatvoru. Stoga njihov DNK nikada nije uzet niti analiziran. I tako su braća O’Brajan precrtana sa spiska.
A onda je, 1997. godine, Oil Siti ponovo potresen
Četvorogodišnja devojčica po imenu Šona Friman oteta je dok se napolju igrala sa svojim prijateljima. Muškarac obučen potpuno u crno odveo ju je u šumu. Kasnije je tamo i pronađena. Nije preživela. Sedamnaestogodišnji Nikolas Bouen je priznao zločin. A on je, inače, učestvovao u potrazi. Sve vreme je bio tamo, tražeći je zajedno sa ostalima. Čak je kasnije razgovarao i sa njenom porodicom.
Da li je možda on stajao i iza onoga što se dogodilo Šoni? Daleke 1992. godine, on bi bio veoma mlad. Ipak, svakako su testirali njegov DNK. Nije se poklapao. A svakog oktobra, Noć veštica je podsećala Oil Siti da je osoba koja je otela Šonu i dalje na slobodi.
Nakon što je 1992. godine Noć veštica otkazana, grad je uveo novo pravilo: obilazak kuća radi prikupljanja slatkiša (tzv. „trick-or-treat”) dozvoljen je samo tokom dana. Godine su prolazile. Detektiv Grejem je nastavio da radi na slučaju male Šone. A početkom dvehiljaditih, dogodio se jedan od najneočekivanijih trenutaka u celoj istrazi, koji je konačno doveo do preokreta.
Grejem je ispitivao jednog čoveka u vezi sa sasvim drugim slučajem. Međutim, svaki put kada bi bio priveden neko ko je 1992. godine boravio u gradu, Grejem bi pomenuo Šonu, samo da bi video kako će ta osoba reagovati. Ovog puta, kada je izgovorio njeno ime, čovek preko puta stola se uznemirio. Bio je to Tim O’Brajan.
Grejem je nastavio opuštenim tonom i zatražio uzorak DNK, čisto radi temeljnosti. Tim je rekao da prvo želi da razgovara sa svojim advokatom, što je sasvim uobičajeno. Ali, Grejem nije mogao da zaboravi ono što je video. Tim je delovao uznemireno – na način koji ne priliči nekome ko nema razloga za brigu.
Rezultat analize uzorka bio je negativan. DNK Tima O’Brajena se nije poklapao, ali Grejemov instinkt mu je govorio da, čak i ako Tim nije bio izvor tog DNK, on je ipak nešto znao. Stoga se Grejem vratio na sam početak. Ponovo je prošao kroz svaki razgovor sa Timom i Džejmsom O’Brajenom. Svaki dokument, svaku belešku, sve ono što je navodno već bilo provereno i razjašnjeno. I, zavučena duboko u tim starim dosijeima, otkrila se najveća greška u čitavoj istrazi. Zapravo, niko ništa nije proverio.
Tim i Džejms O’Brajen jesu bili uhapšeni, ali su obojica pušteni na slobodu uz kauciju. Dvadeset sedmog oktobra 1992. godine, u noći kada je Šona nestala, braća O’Brajen nisu bila iza rešetaka. Bili su na slobodi. U Oil Sitiju. Grejem je odmah pokrenuo proceduru za analizu DNK Džejmsa O’Brajena, kako bi se uporedio sa profilom iz slučaja Šone.
Zatim se, 9. januara 2002. godine, javio čovek koji je tvrdio da je svojevremeno delio ćeliju sa Timom O’Brajenom. Ispričao je istražiteljima da mu je Tim, tokom zatvorskog režima potpune izolacije nakon 11. septembra, sve priznao. Rekao je da mu je Tim priznao da je upravo on ubio Šonu. Možda Tim nije bio taj koji je ostavio taj DNK trag. Ali to nije značilo da nije bio tamo. A u februaru 2002. stigli su laboratorijski rezultati za Džejmsa. Poklapanje. Posle više od devet godina, DNK pronađen u slučaju Šone konačno je dobio ime. Džejms O’Brajen.
Ipak, Grejemu je jedna stvar i dalje bila nejasna. Nijedan od braće nije nimalo ličio na čoveka kojeg je Den Pejton video te noći. Visok, mršav, cigareta, šešir, vojnička jakna. Grejem se zato zapitao da li je možda postojala i treća osoba. Tragovi su ga odveli pravo do imena koje su istražitelji već bili precrtali – Ted Voker.
Visok, mršav pušač sa crvenim automobilom, onaj iz picerije. Grejem je sada otkrio nešto što je čitavu deceniju ostajalo neprimećeno. U vreme kada je Šona oteta, braća O’Brajen živela su kod Teda Vokera. Dobro su ga poznavali. Pomagali su mu oko raznih sitnih poslova. A automobil? Još 1992. godine, Ted je rekao policiji da mu crveni automobil nije u voznom stanju. Tvrdio je da samo stoji iza kuće. Niko od policajaca nikada nije otišao tamo da to proveri.
Istražitelji su priveli Teda Vokera. Ovog puta, progovorio je. Ted je ispričao da su jedne večeri on i braća sedeli i šalili se na račun policije u Oil Sitiju, koju su smatrali krajnje nesposobnom. Iz toga se, kako je rekao, rodio plan: na Noć veštica će oteti dete, i to pred svedocima, kako bi neko sigurno pozvao policiju.
Dete bi zadržali 10, 15, možda 20 minuta – tek toliko da posmatraju kako se policija uznemiri i na kraju ne uspe u svojoj nameri. Zatim bi dete jednostavno vratili. Barem je takva bila priča. Delimično se poklapala sa onim što su istražitelji već znali.
Ali kako se jedna, navodno, bezazlena šala pretvorila u ono što se dogodilo Šoni?
Istražitelji su uzeli izjavu od Teda i pustili ga kući. Već sutradan, lokalna vatrogasna služba primila je poziv. Ted Voker je u svom dvorištu nešto spaljivao. Ličilo je na dušek. Dana 14. marta 2002. godine, istražitelji su detaljno pretresli kuću Teda Vokera. DNK analiza povezala je Džejmsa sa Šonom. Međutim, podizanje optužnice protiv sve trojice muškaraca nije bio lak zadatak. Bio im je potreban svaki mogući dokaz.
Vest o pretresu dospela je u javnost. Lice Teda Vokera pojavilo se na svim lokalnim televizijskim kanalima. A Den Pejton je sve to gledao. Pozvao je istražitelje i rekao im da je čovek prikazan u vestima, Ted Voker, upravo onaj koga je video te noći. Stoga su istražitelji ponovo pozvali Teda Vokera na razgovor. I njegova priča se još jednom promenila.
Prema Tedovoj novoj verziji događaja, u noći 27. oktobra 1992. godine, krenuo je do prodavnice i ugledao svoj crveni automobil kako prolazi pored njega. U njemu su bili Tim i Džejms O’Brajen. Nisu tražili dozvolu da ga pozajme. Razbesneo se, ušao u svoje drugo vozilo i krenuo za njima. Pratio ih je sve do raskrsnice na kojoj će Šona biti oteta. Pitao je braću šta rade sa njegovim automobilom. Odgovorili su mu da se plan promenio. Više nisu hteli da čekaju Noć veštica. Želeli su to da učine te iste noći. A upravo tada, dok je sama hodala trotoarom, naišla je Šona Hau.
Ted je ispričao da joj je on prišao. Znao je da će ga prepoznati iz picerije. Poznato lice. Pitao ju je za kolačiće izviđačica, a zatim zatražio zagrljaj. Ona je pristala. Čim je to učinila, on ju je podigao u naručje i potrčao s njom iza ugla. Tim je čekao u automobilu; prednje sedište je već bilo pomereno unapred, kako bi je brzo mogli ubaciti na zadnje sedište. Ted ju je predao, a automobil je krenuo. Vrisak koji je Den Pejton čuo, mali crveni automobil koji ubrzano odlazi... Prema Tedovim rečima, to je bio taj trenutak. Rekao je da je nakon toga otišao kući. Braća su stigla nešto kasnije.
Gledao je kako odvode Šonu uz stepenice. Ispričao je da je otišao u kuhinju da pripremi večeru za svog sina, jer je verovao da će je zadržati samo petnaestak minuta, a zatim je pustiti. Tada je čuo vriske koji su dopirali sa sprata. Kaže da je otišao gore, ali su mu braća rekla da gleda svoja posla, inače će njegov sin biti sledeći. Zato je zgrabio sina i napustio kuću. Kada se vratio, braće više nije bilo, a nestala je i Šona.
To je bila Tedova priča. Da li je to bila potpuna istina – to je već sasvim drugo pitanje.
Dana 19. marta 2002. godine, istražitelji su razgovarali sa Džejmsom O’Brajenom i saopštili mu da se njegov DNK poklapa sa pronađenim tragovima. On je porekao bilo kakvu umešanost i tvrdio da je nemoguće da je taj DNK zaista njegov. Istražitelji nisu imali mnogo materijalnih dokaza osim tog DNK, a nisu želeli da rizikuju odlazak na suđenje sa slabim slučajem, usled čega bi sva trojica muškaraca mogla da ostanu na slobodi.
Zato su uzeli vremena – a to vreme se pretvorilo u godine. U međuvremenu, Tim O’Brajen je osuđen u još dva slučaja koja su uključivala malu decu. Dijagnostikovan mu je antisocijalni poremećaj ličnosti, a prema zakonu Pensilvanije, zvanično je označen kao „seksualno nasilni predator”.
Konačno, u julu 2004. godine – gotovo 12 godina nakon što je Šona izašla iz te crkve – Tim i Džejms O’Brajen su zvanično optuženi za njenu otmicu i ubistvo. Dan kasnije, uhapšen je i Ted Voker. Ted je sklopio nagodbu: svedočiće protiv braće O’Brajen, a zauzvrat će priznati krivicu za ubistvo trećeg stepena.
Suđenje je premešteno iz tog okruga. Timu i Džejmsu se sudilo zajedno, a slučaj tužilaštva u velikoj meri se oslanjao na Teda. Međutim, kada je Ted Voker konačno stao pred sud, njegova priča se ponovo promenila.
Ovog puta rekao je da su, kada je stigao kući, braća već bila tamo. Zapravo nikada nije video kako uvode Šonu u kuću. Jedini razlog zbog kojeg je znao da je ona tu, tvrdio je, bio je taj što mu je sin rekao da su braća dovela nekoga sa sobom.
Na papiru je to bila mala izmena, ali je uklonila jedan od najvažnijih delova optužnice. Tužioci su bili besni. U tom trenutku, Tim O’Brajen je imao 39 godina, Džejms 33, a Ted Voker 46. Odbrana braće usmerila je napad direktno na Teda. Bio je to njegov automobil. Bila je to njegova kuća. On je već priznao da je Šona bila tu. Zašto bi iko verovao čoveku čija se priča menjala iznova i iznova tokom 10 godina?
Ali to ih je ostavilo pred jednim velikim problemom: DNK. Džejms je tvrdio da je ranije tog dana bio napolju sa ženom po imenu Heder, te da ju je te večeri doveo u kuću. Ako je Šona kasnije bila na istom tom krevetu, tvrdio je on, njegov DNK je jednostavno mogao preći na nju.
Tužilaštvo je to opovrglo. Da je Ted bio taj koji je naudio Šoni, njegov DNK bi bio pronađen. Nije ga bilo. Jedini pronađeni DNK pripadao je Džejmsu O’Brajenu.
Slučaj protiv Tima bio je sasvim drugačija priča. Tokom suđenja se ispostavilo da je veći deo priče bivšeg cimera iz ćelije bio izmišljen. Bez toga, gotovo ništa nije direktno povezivalo Tima sa Šonom. Dana 26. oktobra 2005. godine – dan pre 13. godišnjice noći kada je Šona izašla iz te crkve – porota je donela presudu.
Krivi su. Tim i Džejms O’Brajen osuđeni su za ubistvo drugog i trećeg stepena, otmicu i zaveru radi izvršenja otmice. To je razbesnelo Teda Vokera. Po njegovom mišljenju, braća su prošla prilično dobro. Verovao je da bi, ako bi sam mogao da iznese svoj slučaj pred porotu, uspeo da ih ubedi da uopšte nije kriv. Zato je pokušao da odustane od sporazuma o priznanju krivice. Sud je to odbio.
Ted Voker je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 do 40 godina. Braća O’Brajen osuđena su na doživotnu robiju bez mogućnosti uslovnog otpusta. Njihove kazne su se sabirale, tako da nikakve buduće izmene zakona nisu mogle da im otvore vrata ka slobodi.
Sudija im je rekao da ono što su učinili pokazuje potpuno nepoštovanje prema životu drugog ljudskog bića. Odveli su jedanaestogodišnju devojčicu na most usred noći i ostavili je tamo. Oni nikada neće izaći na slobodu. Ali za Oil Siti, presuda nije preko noći izbrisala godine straha.
Deca u tom gradu odrastala su uz Noć veštica i svetlost dana. Zatim, u avgustu 2008. godine, jedna devojčica – koja je živela u istoj ulici u kojoj je nekada stanovala Šona, i koja se nije ni rodila kada se sve to dogodilo – pripremila je prezentaciju i peticiju.
Zamolila je gradske vlasti da deci ponovo dozvole da na Noć veštica idu od vrata do vrata tražeći slatkiše, čak i nakon što padne mrak. I Oil Siti je pristao.
Posle 16 godina, deca iz Oil Sitija konačno su ponovo mogla da šetaju svojim krajem u noći Noći veštica.
A što se tiče Majkla – čoveka koji je ušao u autobus dan nakon što je Šona pronađena i više se nije vratio – istražitelji su ga na kraju pronašli. Nalazio se u zatvoru, nekoliko saveznih država dalje. Uradili su DNK analizu. Rezultati se nisu poklapali.Do danas niko ne zna zašto je pobegao.
Ponekad osoba koja deluje najsumnjivije nema nikakve veze sa zločinom. A ponekad su ljudi koji su zaista počinili delo bili precrtani sa spiska još pre mnogo godina, jer se niko nije vratio da ponovo proveri činjenice.