Lekari su bili uvereni da su pobedili Aninu psihozu, ali ono što je rekla par dana kasnije ih je potpuno dotuklo: Njihova greška je otkrila vrednu istinu

Kako se suočiti s sumanutim uverenjima? Ova priča pokazuje složenost ljudske psihe i greške u pristupu lečenju psihoze Dodajte Kurir Stil u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock, Prostock-studio/Shutterstock

Šta se događa kada čovek toliko čvrsto veruje u nešto što ne postoji da nikakvi dokazi ne mogu da ga ubede u suprotno? Jedna neobična priča iz ruske psihijatrijske bolnice s početka devedesetih godina pokazuje koliko ljudski um može biti složen i koliko je tanka granica između onoga što doživljavamo kao stvarnost i onoga što nam naša psiha nameće kao istinu.

Tada mladi lekar na specijalizaciji bio je uveren da se čak i najčvršća sumanuta uverenja mogu razbiti pravim trikom. Zajedno sa kolegom osmislio je neobičan eksperiment, verujući da će tako pomoći jednoj pacijentkinji. Njihov plan je naizgled uspeo, ali ono što je žena rekla nekoliko dana kasnije ostavilo ih je bez reči.

Pacijentkinja u čijem je stomaku živela žaba

Pacijentkinja, Ana Mihajlovna, imala je oko pedeset godina. Bila je tiha, obrazovana žena, zabrinutog pogleda i učtivog glasa. I bila je potpuno nepokolebljivo uverena da u njenom stomaku živi... žaba.

Noću je čula kako krekeće. Osećala je kako se pomera. Plašila se da zaspi jer je, kako je govorila, „žaba naročito aktivna kada padne mrak“.

Ovo nije metafora. Nije ni plod mašte. Reč je o somatskoj zabludi, odnosno sumanutoj ideji telesnog porekla – obliku psihotičnog poremećaja u kojem je osoba uverena da se u njenom telu događa nešto što je medicinski nemoguće, ali je za nju potpuno stvarno.

Foto: Shutterstock, Viktor Loki

Takve ideje ne podležu logičkom ubeđivanju. Ne mogu se jednostavno „izbiti iz glave“. Ne mogu se opovrgnuti ni medicinskim analizama, jer problem nije u stomaku, već u načinu na koji mozak obrađuje stvarnost.

Tokom psihoze dolazi do poremećaja u funkcionisanju dopaminskih puteva u mezolimbičkom sistemu. Mozak počinje da pridaje preveliki značaj unutrašnjim telesnim senzacijama. Svaki grč, krčanje ili pokret creva postaje „dokaz“.

Tako nastaje celovita, dosledna slika. To je suština sumanute ideje: nije reč o haosu, već o jednom bolno logičnom svetu.

Mladost, samouverenost i genijalna ideja

Nas dvojica, kolega i ja, tada mladi lekari na specijalizaciji, odlučili smo da pokušamo nešto što nije pisalo ni u jednom udžbeniku. Da se ne suprotstavljamo njenoj stvarnosti. Da prihvatimo njenu priču i odigramo ulogu.

Uhvatio sam pravu žabu u obližnjem jezercetu. Pacijentkinji smo dali placebo, predstavljajući ga kao „eksperimentalni preparat za uklanjanje stranih organizama iz tela“, poput žaba i drugih stvorenja. A onda smo, u pravom trenutku, organizovali da se žaba pojavi u posudi.

I dogodilo se čudo!

Lice Ane Mihajlovne ozarilo se olakšanjem kakvo joj ni lekovi ni razgovori do tada nisu doneli. Smejala se, plakala i zahvaljivala lekarima. Prvi put posle dugo vremena normalno je jela i mirno spavala.

Naredna tri dana na odeljenju vladala je prava euforija. Činilo nam se da smo konačno pronašli ključ.

A onda se četvrtog dana dogodilo nešto najvažnije

„Doktore, hvala vam. Uspeli ste da izvadite ono glavno...“

„Glavno?“

„Pa da. Odraslu žabu. Ali u njoj su bila jaja. Sada su unutra ostali mali... punoglavci.“

Foto: Shutterstock, Manfred Ruckszio

U tom trenutku nije se srušilo samo naše samopouzdanje kao lekara. Tada nam je postalo kristalno jasno kako funkcioniše struktura sumanute ideje.

Zašto je naš trik od početka bio osuđen na neuspeh?

Psihički sistem nije napustio svoju sliku sveta. Jednostavno je novi događaj uklopio u postojeće uverenje.

Sumanuta ideja nije obična greška u razmišljanju. Ona predstavlja samoodrživ model stvarnosti. Kada se pojave činjenice koje joj protivreče, taj model se preoblikuje kako bi ponovo uspostavio unutrašnju doslednost.

„Izvadili ste žabu?“ Odlično. To znači da je unutra bilo jaja.

Logika je besprekorna. Bolna. Neprobojna.

Iz ugla savremene psihijatrije, napravili smo klasičnu grešku: pokušali smo da utičemo na sadržaj sumanute ideje, umesto da se bavimo mehanizmima koji je stvaraju i održavaju.

Psihoza se ne može izlečiti tako što ćemo nekome dokazati da njegova uverenja nisu tačna. Ne možemo nadmudriti mozak koji je stvorio sopstvenu stvarnost. Zato se lečenje psihotičnih poremećaja zasniva na nekoliko ključnih principa:

  • Antipsihotici – lekovi koji deluju na dopaminske receptore i pomažu u ublažavanju psihotičnih simptoma.
  • Postepeno smanjivanje značaja sumanutih uverenja – kroz stabilizaciju stanja i pažljiv terapijski pristup.
  • Psihoterapijski rad nakon stabilizacije – uz izgradnju poverenja i postepeno preispitivanje načina na koji osoba doživljava sebe i okolinu.

Jer dok je psihoza aktivna, čovek ne živi u stvarnosti kakvu mi poznajemo.

U ovoj priči postoji nešto važnije od lekarske greške

Tokom ta tri dana ova žena bila je mirna. Tri dana njen svet nije bio zastrašujuće mesto. Tri dana osećala je istinsko olakšanje. I upravo se tu krije najvažnija, duboko ljudska pouka.

Kada radimo sa psihičkim poremećajima, često razmišljamo u kategorijama „izlečiti“, „ukloniti“ i „popraviti“. Ali ponekad je i privremeno ublažavanje nečije patnje izuzetno dragoceno.

Čak i ako to nije pobeda. Čak i ako ne traje zauvek.

Šta nam ova priča govori o ljudskoj psihi, ali i o nama samima? Psihoza je ekstreman oblik nečega što svi mi, u blažoj meri, nosimo u sebi.

Foto: Shutterstock

I mi stvaramo sopstvene modele kojima objašnjavamo ono što nam se događa:

  • „Boli me stomak, znači da je nešto ozbiljno.“
  • „Nije mi odgovorio na poruku, znači da mu nisam važan.“
  • „Osećam strah, znači da je svet opasno mesto.“

Mozak ne podnosi neizvesnost. Radije će izmisliti žabu nego priznati da jednostavno ne razume šta se događa.

A ponekad i mi, baš kao ona dvojica mladih lekara, pokušavamo da „izvadimo žabu“ – da se oslobodimo straha pomoću logike, dokaza i činjenica. A naša psiha je u međuvremenu već smislila jaja.

Zato je rad na mentalnom zdravlju gotovo uvek mnogo više od bavljenja činjenicama. On podrazumeva razumevanje načina na koji tumačimo sopstvene unutrašnje senzacije i iskustva.

Čovekov unutrašnji svet ne može se osvojiti silom. Čak ni dobronamernom silom. Čak ni kada imamo najbolje namere. U njega se može ući samo polako, pažljivo i strpljivo, uz spremnost da razumemo ono što se u njemu događa.

A žaba? Možda i danas zaista živi u onom jezercetu. Ostaje kao podsetnik da su u psihijatriji, baš kao i u životu, ponekad privremeno olakšanje i ublažavanje patnje vredniji od ponosne, ali samo prividne pobede.

 Stil / Dzen

This browser does not support the video element.

Seka žestoko odgovorila fitnes treneru koji je proziva na mrežama zbog leka za mršavljenje Izvor: MONDO/Đorđe Milošević