Deca nisu komunicirala sa mnom 10 godina: Ovo su 3 greške koje dovode do toga

Udaljenost između roditelja i dece može biti bolna. Otkrijte tri greške koje dovode do emotivne distance i kako ih prevazići. Dodajte Kurir Stil u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock
  • Preterana briga i stalno savetovanje mogu da udalje odraslu decu, jer se takvo ponašanje često doživljava kao nepoverenje i mešanje.
  • Roditelji treba da prihvate da odrasla deca imaju pravo na sopstvene odluke, pravila i greške, bez stalnog nadzora.
  • Kad se bliskost jednom izgubi, poverenje se ne vraća brzo: potrebni su vreme, iskreno izvinjenje i poštovanje.

Možda je jedan od najvećih strahova svakog roditelja pomisao da će jednog dana osetiti udaljenost između sebe i svoje dece. Ne misli se na fizičku udaljenost, kada decu možete da posetite ili pozovete, već na onu mnogo bolniju, emotivnu. Na trenutke kada nekadašnji dugi i topli razgovori postanu kratke poruke, kada se pozivi prorede, a između najbližih ljudi pojavi se nevidljivi zid.

Mnogi roditelji veruju da je dovoljno to što vole svoju decu i što su im tokom odrastanja pružali sve što su mogli. Ipak, čak i kada su namere dobre, određeni postupci mogu vremenom da naruše bliskost i udalje roditelje od onih za koje su se toliko žrtvovali.

Ponekad je potrebno mnogo godina da čovek shvati gde je grešio i šta je mogao drugačije da uradi. Ovo su tri važne lekcije koje roditelji često nauče tek kada se suoče sa promenjenim odnosom sa svojom odraslom decom.

1. Preterana briga i neprestano davanje saveta

Jedna od najčešćih roditeljskih grešaka jeste želja da se živi život deteta umesto njega i da se ono zaštiti od svake moguće greške.

To se ne odnosi samo na zabrane i strogu kontrolu. Preterano mešanje često je mnogo suptilnije: stalni saveti, poređenja, objašnjavanja kako treba postupiti, šta izabrati i koje odluke doneti.

Foto: Shutterstock

Roditelj razmišlja: "Već sam prošao tim putem, znam gde vrebaju opasnosti i samo želim da pomognem." Međutim, dete vremenom može da prestane da doživljava takvo ponašanje kao podršku i počne da ga oseća kao nepoverenje u sopstvenu sposobnost da donosi odluke.

Ponekad čoveku nije potrebno da mu neko objasni šta je trebalo da uradi, već samo da ga sasluša i prihvati. Pre nego što bude spreman da čuje tuđe iskustvo, potrebno mu je da oseti da nije osuđivan.

Jedna od najčešćih grešaka jeste zaboravljanje da detetu ponekad nije potreban mentor, već roditelj koji će biti uz njega bez kritikovanja i procenjivanja.

Kada odrasli sin ili ćerka podele neku svoju grešku, ne traže uvek lekciju ili rešenje. Ponekad samo žele da podele deo svog života i osete da su voljeni čak i kada nisu savršeni.

Roditeljska mudrost ne ogleda se samo u tome da znate odgovore na sva pitanja, već i u sposobnosti da prepoznate trenutak kada treba da zaćutite i drugoj osobi date priliku da sama pronađe svoj put.

2. Odrasla deca imaju pravo da žive po svojim pravilima

Kako deca odrastaju, mnogim roditeljima teško pada da prihvate jednu jednostavnu istinu: oni više nisu najvažniji ljudi u svakodnevnom životu svoje dece.

Odrasla deca stvaraju sopstvene porodice, imaju poslove, obaveze, prijatelje i probleme kojima moraju da se posvete. Njihov život više se ne vrti oko roditeljskog doma, a upravo tada nastaje novi izazov – naučiti kako da budete prisutni, a da se pritom ne mešate u sve.

Foto: Shutterstock

Posebno je osetljivo pitanje vaspitanja unuka. Mnogi bake i deke imaju potrebu da daju savete, jer veruju da iskustvo koje su stekli tokom podizanja sopstvene dece može da pomogne mlađim generacijama.

Međutim, njihova odrasla deca imaju pravo da donose drugačije odluke, da postavljaju sopstvena pravila i da svoju decu vaspitavaju na način za koji smatraju da je najbolji.

Psiholog Erik Erikson pisao je o značaju autonomije i izgradnje sopstvenog identiteta, odnosno o potrebi svakog čoveka da razvije osećaj samostalnosti i pronađe sopstveni put.

Kada roditelji nastave da posmatraju odraslog sina ili ćerku kao malo dete, odnos postepeno postaje opterećujući za obe strane. Jedna osoba oseća pritisak i potrebu da se stalno pravda, dok druga ima utisak da je neshvaćena, odbačena ili nedovoljno cenjena.

Možda je roditelju najteže da prihvati da njegova deca imaju pravo da prave greške, čak i kada su te greške očigledne. Imaju pravo da donose odluke sa kojima se roditelj ne slaže, baš kao što su i sami nekada donosili odluke koje njihovi roditelji nisu odobravali.

Ponekad se prava ljubav ne pokazuje stalnim usmeravanjem i upozoravanjem, već spremnošću da stojite pored nekoga i verujete da može samostalno da korača kroz život.

Foto: Shutterstock

3. Izgubljeno vreme ne može da se vrati

Mnogi roditelji počinju da preispituju svoje postupke tek kada primete da su odnosi sa decom postali hladniji i udaljeniji.

Tada se javljaju pitanja: "Zašto sam to tada rekao?", "Zašto nisam bio nežniji?", "Zašto nisam više slušao i imao više strpljenja?"

Nažalost, prošlost ne može da se promeni. Moguće je samo prihvatiti ono što se dogodilo i pokušati da se odnos u sadašnjosti izgradi na drugačijim osnovama.

Kada bliskost sa decom počne da nestaje, roditelji često požele da sve poprave odjednom. Počinju češće da zovu, insistiraju na susretima, šalju poruke i pokušavaju na različite načine da pokažu koliko im je stalo.

Ipak, druga osoba možda nije spremna da odmah zaboravi stare povrede. Nekada je potrebno vreme da se prevaziđu razočaranja i ponovo izgradi poverenje.

Foto: Shutterstock

Svako ima svoj tempo, a odnosi koji su godinama oblikovani određenim obrascima ne mogu se promeniti preko noći. I odrasla deca imaju svoja osećanja, sećanja i iskustva koja ne treba zanemarivati.

Važno je razumeti da priznavanje sopstvenih grešaka ne znači da druga osoba mora odmah da oprosti. Iskreno izvinjenje nije sredstvo kojim se zahteva pomirenje, već prvi korak ka promeni.

Pravo pomirenje počinje onda kada nestane očekivanje da druga strana mora da popusti samo zato što je reč o roditelju. Rečenica "Ja sam te rodio i odgajio, dužan si da me prihvatiš" ne može da zameni iskren razgovor i međusobno poštovanje.

Ljubav se ne može zahtevati kao dug. Ona se neguje strpljenjem, razumevanjem, poštovanjem i prihvatanjem.

Možda je najmudrije što roditelj može da uradi upravo to da prestane da živi isključivo u iščekivanju nečijeg poziva ili povratka. Nastavite da volite svoju decu, ali nemojte zbog udaljenosti potpuno zanemariti sopstveni život. Radujte se njihovim pozivima, ali nemojte dozvoliti da čekanje postane svakodnevna kazna. Pronađite razloge za sreću, negujte prijateljstva i uživajte u životu, čak i kada vam najbliži nisu fizički prisutni.

Na kraju, neke porodične veze ne mogu se obnoviti na isti način na koji su nekada postojale. Ponekad moraju da se grade iznova, između dvoje odraslih ljudi koji tek treba da nauče kako da se razumeju i poštuju.

A za to su potrebni vreme, strpljenje i veliko srce.

"Deca ne pripadaju nama. Možemo im pružiti ljubav, ali ne možemo živeti njihove živote umesto njih. Najveća mudrost koju roditelj može imati jeste da na vreme pusti svoju ruku kako bi dete moglo samostalno da nauči da hoda." – Halil Džubran

This browser does not support the video element.

OBELEŽENO 108 GODINA OD OSLOBOĐENJA BEOGRADA U 1. SVETSKOM RATU Izvor: Kurir