- Petar Mamonov je govorio da je do vere došao kroz patnju, bolest i suočavanje sa smrću, kada je odlučio da prestane da pije i promeni život.
- Isticao je da je smisao života u ljubavi, žrtvi i svakodnevnom izboru da čovek radi na sebi, a ne da krivi okolnosti.
Petar Mamonov je bio čovek koga je bilo teško uklopiti u konvencionalne kalupe. Bio je iznenađujuća kombinacija buntovnika i vernika, umetnika i direktne, gotovo detinjaste iskrenosti. Nije se trudio da izgleda kao mudar čovek. Možda se zato njegove reči i danas pamte i neretko citiraju. Sa druge strane, mnogi ga znaju kao proslavljenog muzičara, glumca i prevodioca skandinavskih jezika.
Mamonov, nakon veoma burnog života, govorio je o stvarima o kojima većina ljudi radije ne razmišlja: smrti, usamljenosti, strahu, ljubavi, ljudskim slabostima i potrebi da se jednog dana iskreno zagleda u sebe.
Kako je postao vernik?
Petar sve više liči na oca Anatolija koga je glumio u filmu „Ostrvo“. Živi daleko od svetske taštine u zabačenom selu Efanovo, moli se, opšti sa Bogom više nego sa ostatkom sveta. I samo povremeno pravi koncerte na kojima svira voljen rok-en-rol.
"Šta se desilo, kako sam došao do vere? Otkud znam? Patio sam, umirao, bio na samrti, hteo da živim. Opametio se. Počeo da spasavam sebe. Prvo telo. Onda sam i na dušu počeo da mislim. Ponekad mi je veoma teško, jer se treba savladati: strasti ključaju, kipe – užas, upomoć! Tada se molim: „Gospode pomiluj!“ Pomaže. Ne sećam se svoje prošlosti, osim kao u bunilu, da bila je potpuno bunilo. Ne sećam se jučerašnjeg dana i neću da pamtim. Okrenut sam napred. Večnost je preda mnom. Dan je prošao i ja sam bliže Bogu. S Njim opštim bolje nego sa sinovima. Svaki čovek je slika Božija, svaki – ikona. U toku života proživljavamo i dobro i loše. Ali svi smo mi božija stvorenja i samim svojim životom utičemo na svoj izgled. Na mom licu ispisani su svi moji poroci, sve moje muke, radosti. I lica naša, i tela – odraz su našeg života. Duh sebi stvara formu. I ne postoji pojam „kad bi“. Zato što su sve vlasi kose čovekove izbrojane. Ali, čovek ima izbor. I treba da ga čini svaki dan – prvo umom, a onda srcem. Izabrati ovaj život i proći ga do kraja. Evo kakva je shema! Pijanica ima cirozu jetre – da li zato što ga je Bog kaznio? Ne, on je to sam izabrao! Da sam nastavio da pijem do sada – već bih bio mrtav. Hvala Bogu, shvatio sam da treba prestati. Zbog pića sam izgubio deset-dvadeset godina života. Ali, glavno je da sam shvatio", govorio je Nataliji Nikolajčik uoči svog 60. rođendana, a njegove najpoznatije misli prenosimo vam u nastavku.
1. Zašto živimo?
„Zašto živimo? Godinama nisam mogao da odgovorim na ovo pitanje — samo sam ga stalno preskakao. Bio sam drogiran, pio, svađao se i ponavljao: 'Ja sam šef'. Ali pravo značenje života je ljubav. To znači žrtva, a žrtva znači davanje.“
Možda ove reči obuhvataju centralnu kontradikciju ljudskog života. Toliko dugo pokušavamo da dobijemo – priznanje, novac, ljubav, pažnju, moć. A onda iznenada shvatimo: pravo ispunjenje ne dolazi kada vam se da više, već kada imate nešto da podelite.
2. Život je veoma težak. Ima vrlo malo ljubavi i mnogo usamljenosti.
Usamljenost ne izgleda uvek kao prazan stan. Ponekad je osoba okružena ljudima, razgovara, radi, osmehuje se — a ipak se oseća potpuno usamljeno.
Ljubav u ovom smislu postaje ne romansa, već veza sa drugom osobom, osećaj: „Trebam ti ja, a ti trebam meni.“
3. Ako ste na samom dnu, onda ste zapravo u dobroj poziciji: nemate gde drugde da idete osim gore.
Padanje je strašno dok ne deluje beskrajno. Ali dođe trenutak kada osoba dosegne dno i shvati da može da se vrati nazad.
Ponekad je gubitak poznate podrške ono što nas primorava da prvi put izgradimo pravu.
4. Sa visine svojih 70 godina, kažem: ne možete izgubiti ni minut u ovom životu, vreme je kratko, život je kratak, i svaki trenutak u njemu može biti lep.
Često živimo kao da je sadašnjost samo grubi nacrt budućnosti. Posao će se završiti, deca će odrasti, novac će stići, stići će ponedeljak, petak, odmor — a onda će život početi.
Ali život ne počinje kasnije. Već se dešava.
5. Biti ljut i iritiran nije ništa drugo do kažnjavanje sebe zbog tuđe gluposti.
Tuđi postupci mogu biti zaboravljeni za sat vremena, ali sopstveni bes ponekad možeš nositi u sebi godinama.
Mislimo da nas bes čini jačima, kada nam često samo iscrpljuje energiju. Ljudi nastavljaju da se svađaju sa nekim čak i nakon što je ta osoba odavno napustila njihov život.
6. Ljudi imaju jedan put: svi ćemo napustiti ovaj život.
Možda smo potpuno različiti – bogati i siromašni, slavni i nepoznati, jaki i ranjivi. Ali konačnost života je ista za sve.
I upravo zato je posebno čudno trošiti ga na beskrajne žalbe.
7. Duša je kao trolejbus: sve je strogo na svom mestu, i nije od gume.
Postoji duboko značenje ovog neobičnog poređenja. Ne možete se beskonačno opterećivati tuđim problemima, zahtevima i očekivanjima.
Ponekad moraš reći: „Ne mogu više ovo da podnesem.“
Ovo nije bezdušnost. Ovo je briga za sopstvenu dušu.
8. Svi treba da naučimo da kažemo sebi „ne“, a ja posebno treba da naučim da kažem „ne“.
Odlični smo u tome da kažemo ne drugima kada nam to odgovara, ali iznenađujuće loši u tome da kažemo ne sopstvenim slabostima.
Ne onome što uništava. Ne navici samosažaljenja. Ne postupcima koji zahtevaju dugo vremena da se ponovo oporavite.
Samouzdržanje je ponekad oblik samoljublja.
9. Nezadovoljstvo mora biti usmereno ka unutra.
„I gledamo spolja: vlada, penzije, nešto nije u redu ovde, nešto nije u redu tamo, nešto nije u redu tamo... Zagledali smo se u televizor i počeli da sudimo. Pogledaj u sebe, brate!“
Veoma je lako pripisati svoj život okolnostima. Mnogo je teže pitati se: „Šta zavisi od mene?“
Ovo je pitanje koje označava početak odrastanja.
10. Život te ponekad udari, ali ti udarci su lek.
Ne uči svaki bol nečemu automatski. Ali skoro svaki bol se može naučiti.
Ponekad teškoća otkriva ono što čovek godinama nije primetio: koga voli, čega se plaši, na šta je sposoban i šta više ne želi da trpi.
11. Zlato se sagoreva u vatri da bi postalo čisto. Tako je i sa našim dušama.
„Moramo podneti tuge bez žalbi, bez pitanja 'zašto?'. To je naš put.“
Nije svaka patnja potrebno opravdati. Ali ponekad, umesto beskrajnog pitanja „zašto mi se ovo desilo?“, korisnije je pitati se: „Kako želim da prođem kroz ovo?“
Pitanje menja pravac misli – od bespomoćnosti do unutrašnje podrške.
12. Ako vidimo nešto gadno, to znači da je u nama.
"Slično privlači slično. Ne osuđuj ljude, pogledaj sebe."
To ne znači da je svaka mana kod drugih nužno prisutna i kod nas. Ali jaka iritacija ponekad postaje ogledalo.
Zašto je ova posebna osobina toliko uvredljiva? Zašto nečije ponašanje izaziva toliki bes?
Odgovor je ponekad neočekivan.
13. Ako se svađamo, đavo pobeđuje.
Možete dobiti svađu, a izgubiti vezu.
Ponekad je čoveku važnije dokazati da je u pravu nego održati intimnost. A godinama kasnije, uopšte nije važno ko je bio u pravu. Važno je samo da su dvoje ljudi prestali da slušaju jedno drugo.
14. Naučite da gubite i da se ne kajete zbog toga.
Gubitak je neprijatan, ali ne znači uvek poraz.
Ponekad se zatvorena vrata ispostave kao zaštita od puta kojim niste trebali da krenete. Potrebno je da budete u stanju ne samo da postignete svoje ciljeve, već i da prihvatite životne odluke.
15. Ne boj se smrti, ali se boj gubitka voljenih. Ne boj se ničega drugog.
Strah oduzima čoveku sadašnjost.
Ako stalno razmišljate o tome kako će se sve jednog dana završiti, možete zaboraviti najvažniju stvar – živeti u trenutku. Voleti. Grliti. Prvo pozvati. Tražiti oproštaj.
16. Ljubav nije osećaj, već akcija.
Osećanja se menjaju. Danas si inspirisan, sutra si umoran, prekosutra si iritiran.
A ljubav se pokazuje delima: pozivom kada je teško; slušanjem kada ne želiš; ostajanjem blizu kada je lakše otići.
17. Spasi sebe - i to ti je dovoljno.
Ovo nije poziv da postanemo ravnodušni prema drugima. Umesto toga, to je podsetnik: nemoguće je živeti tuđi život umesto njih.
Možete podržati. Možete pomoći. Ali odgovornost za naše duše i dalje ostaje na svakome od nas.
18. Čitav život je dat da promeni dušu.
Čovek nije obavezan da ostane ista osoba kakva je bila pre dvadeset ili trideset godina.
Možete naučiti da oprostite. Možete postati blaži. Možete se odreći ponosa, prestati da živite po tuđoj osudi i konačno čuti svoj glas.
19. Boga nije briga za naše postupke, potreban mu je motiv: zašto ovo radimo, zašto živimo.
Spoljašnje dobro delo ne rađa se uvek iz ljubaznosti.
Možete nekome pomoći zbog zahvalnosti. Možete se osmehnuti zbog profita. Možete učiniti pravu stvar zbog lepe slike.
Stoga je najiskreniji razgovor onaj koji se odvija u sebi: „Zašto ovo radim?“
20. Važno je kako ćemo umreti! Jedno je umreti za istinu, a sasvim drugo umreti od votke.
Ovde Mamonov ne govori toliko o samoj smrti, koliko o tome kakav je bio put do nje.
Možda bi pitanje trebalo postaviti mnogo ranije: čemu služi moj život? Šta ostaje u drugim ljudima nakon što odem? Kako će me pamtiti moji najbliži prijatelji?
21. „Bog uzima čoveka samo u dva slučaja: ili kada ispravljanje više nije moguće, ili kada je čovek već toliko spreman da ne može biti boljeg trenutka.“
Ove reči treba shvatiti kao izraz Mamonovljevih verskih stavova, ali sama misao može utešiti čoveka pred nečim što se ne može promeniti.
"Ne znamo koliko nam je vremena preostalo. Ne znamo zašto neki umiru rano, dok drugi žive dugo. Možda je zato posebno važno da ne pokušavamo da odgonetnemo misteriju smrti, već da naučimo da budemo odgovorni za vreme koje nam je već dato. Možda glavno pitanje nije koliko nam je vremena preostalo, već kako ćemo živeti ono što sada imamo", govorio je.
Petar Mamonov je mnogo govorio o duši, ali njegove reči odjekuju posebno snažno jer se iza njih ne oseća teorija, već proživljeni život — sa slabostima, padovima, traganjima i pokušajima da se postane bolji. I možda je to ono što njegove misli čini tako prepoznatljivim.