- Smrt roditelja menja osećaj identiteta: više niste ničije dete i postajete najstariji u porodičnoj liniji.
- Nestaju svakodnevni pozivi, a stare porodične priče, fotografije i predmeti dobijaju novu težinu.
- Menjaju se i odnosi sa braćom, sestrama i sopstvenom decom.
Život odraslih gde smo navikli da razmišljamo o sebi kao o nezavisnima znatno se menja gubitkom roditelja. Odavno zarađujemo novac, odgajamo decu, donosimo odluke, plaćamo račune i bavimo se problemima koji su nam se još juče činili tako odrasli i daleki. Čini se da uloga roditelja u ovom sistemu postepeno postaje gotovo simbolična, da vam čestitaju rođendan, pitaju da li ste toplo obučeni, požale se na krvni pritisak i još jednom vas podsete da češće zovete.
A onda roditelji preminu. I odjednom osoba otkrije da sa njima nije nestala samo određena veza, nestao je čitav deo života. Deo koji je postojao samo dok su oni bili tu. Čak i ako imate četrdeset, pedeset ili šezdeset godina, smrt roditelja može promeniti vaš unutrašnji osećaj sebe mnogo dublje nego što se obično veruje.
Ovo se ne dešava nužno odmah. Ponekad se prvih nekoliko meseci provede u organizovanju sahrane, sređivanju papirologije, skladištenju stvari i razgovoru sa rođacima. Čovek tada više rešava ono što mora nego što zaista stiže da shvati šta je izgubio.
Ali prave promene počinju da se osećaju kasnije, u sasvim običnim danima. U trenutku kada poželite da nešto ispričate, da čujete poznat glas ili da postavite pitanje koje ste mogli da postavite samo njima. Tada shvatite da nije nestala samo osoba, nestao je i jedan deo vašeg sveta, jedan odnos prema sebi i osećaj da, ma koliko godina imali, još uvek negde postoji neko ko vas pamti kao dete.
1. Više niste ničije dete
Suština je zapravo u promeni osećaja sopstvenog mesta u životu. Dok su roditelji živi, ma koliko godina imali, u nama postoji osećaj da smo još uvek nečije dete. Postoji generacija pre nas, ljudi kojima možemo da se vratimo, od kojih možemo da tražimo savet, utehu, čak i onda kada smo sami roditelji. Kada roditelji umru, ne izgubimo samo njih. Izgubimo i svoje mesto deteta u porodičnom lancu. Odjednom nema više generacije iznad nas. Ostajemo mi i oni koji dolaze posle nas.
Zato čovek tada može prvi put da oseti svoju starost na potpuno drugačiji način. Ne zato što je fizički ostario, već zato što je postao najstariji živi deo svoje porodične linije. Možda je najdublji smisao upravo u tome. Dok su roditelji živi, mi imamo koren iznad sebe. Kada ih više nema, shvatimo da smo mi postali koren za one koji dolaze posle nas. Postajemo osoba kojoj će se jednog dana vraćati.
2. Osoba koju možete uvek pozvati nestaje
Ne za savet. Ne sa važnim vestima. Ne zato što se desilo nešto strašno. Samo da pozovemo. Da im kažemo da je dete konačno naučilo da čita. Da se požalimo na vreme. Da tražimo recept. Da im kažemo da smo kupili novi aparat za kafu. Da pokažemo fotografiju. Ova navika se često ispostavi mnogo jačom nego što smo mislili. Broj telefona može dugo ostati na vašoj listi kontakata. Ponekad osoba čak automatski otvori željeno ime pre nego što shvati da više nema osobu koju bi pozvala. I upravo su ti mali trenuci često bolni.
3. Stare porodične priče počinju da zvuče drugačije
Nakon što nam roditelji umru, ponekad prvi put počinjemo da sklapamo sopstvenu porodičnu istoriju. Ko je bio taj deda na staroj fotografiji? Zašto baka nikada nije razgovarala sa svojom sestrom? Odakle se porodica preselila? Šta se desilo pre nego što ste se vi rodili?
Nekada ste mogli da pitate, a sada nemate nikoga da pitate. Tako stare fotografije, pisma, dokumenti, pa čak i sasvim obični predmeti počinju da dobijaju drugačiju vrednost. Oni ne postaju samo stvari, već delovi priče koju niko drugi ne može da ispriča. A onda iznenada otkrijete koliko toga nije imala vremena da pita. Možda se nije činilo važnim.
4. Počinjete drugačije da doživljavate svoje godine
Dok su vam roditelji živi, čak i u starosti, možete psihološki osetiti da ste deo mlađe generacije. Nakon njihove smrti, starost odjednom postaje primetnija. Ovo je posebno tačno ako su vam roditelji umrli relativno mladi. Ovo može naterati ljude da potpuno drugačije gledaju na svoju budućnost. Neki počinju da pažljivije upravljaju svojim vremenom, provode više vremena sa voljenima i manje odlažu stvari. Drugi, naprotiv, doživljavaju intenzivnu anksioznost zbog starenja.
5. Odnosi sa braćom i sestrama se menjaju
Dok god su im roditelji živi, odrasla deca dele zajedničke porodične veze. Mogu da posete majku za rođendansku zabavu, da se sastanu u kuhinji svojih roditelja i da razgovaraju o porodičnim vestima. Kada ova tačka više nije prisutna, odnosi između braće i sestara ponekad postaju jači, ponekad, naprotiv, postepeno blede.
Zajednički gubitak može podsetiti ljude koliko je važno da su bliski jedni drugima. Ali takođe može ukloniti i poslednji trag veze koja je bila zasnovana isključivo na krvnom srodstvu. Nakon smrti roditelja, braća i sestre prvi put ostaju sami. I tada postaje posebno jasno šta ih je držalo zajedno svih ovih godina.
6. Neke stare zamerke odjednom postaju nevažne
Dok su nam roditelji bili živi, mogli smo godinama pamtiti neprijatne reči, nepravde, neuzvraćenu ljubav i dečje patnje. Posle smrti, ponekad se desi da neke od tih patnji gube svoju snagu. Ne zato što sve loše odjednom postaje dobro, i ne zato što nužno moramo nekome oprostiti samo zato što ga više nema.
Neke stvari postepeno nestaju same od sebe. Druge, naprotiv, postaju bolnije jer je sada nemoguće dobiti objašnjenje, izvinjenje ili priznanje da ste zaista bili povređeni od strane voljenih.
Stoga, tuga za roditeljima nije uvek čista i svetla. Ona lako može da sadrži i bes, ogorčenost, olakšanje i krivicu, često sve odjednom.
6. Počinjete da obraćate više pažnje na svoju decu
Kada osoba izgubi roditelje, njen odnos sa sopstvenom decom se ponekad menja. Počinju bolje da shvataju da detinjstvo nije beskrajno stanje, već veoma kratak period koji se ne može ponoviti. Stvari koje su vas ranije iritirale možda više ne deluju tako važno. A obični porodični trenuci, zajednička večera, razgovor pred spavanje, vikend izlet, dobijaju potpuno novo značenje i važnost. Postoji želja da se deci ostave ne samo fotografije i pokloni, već i uspomene na detinjstvo. I u tom smislu, smrt roditelja ponekad čini da osoba snažnije oseti svoju ulogu roditelja.
8. Shvatite da je prošlost zaista u prošlosti
Možda se najdublja promena dešava upravo ovde. Dok god su vam roditelji živi, prošlost, u izvesnom smislu, nastavlja da postoji u sadašnjosti. Možete posetiti svoj rodni grad, ući u svoj stari stan, čuti poznati glas i na nekoliko sati se ponovo naći u svom starom životu.
Nakon smrti roditelja, ta vrata se zatvaraju. Možete sačuvati fotografije, stvari, recepte, pisma, porodične priče. Možete posetiti svoja rodna mesta i prisećati se. Ali je bukvalno nemoguće vratiti se tamo. I postepeno morate izgraditi odnos sa prošlošću ne kroz ljude koji su je pamtili sa vama, već kroz sopstveno sećanje.
Možda je zato smrt roditelja promena čoveka čak i kada dugo žive samostalno i odrasli su ljudi. Gubimo svedoke našeg detinjstva, porodične istorije, našeg poznatog mesta u generacijama i priliku, ponekad nakratko, da se vratimo verziji sebe koja više ne postoji.
Ali vremenom se dešava nešto drugo. Ono što su nam roditelji dali, naš način govora, navike, porodične priče, omiljene recepte, neke potpuno neprimetne fraze, naš stav prema ljudima, naš smisao za humor, naše načine brige o drugima, nastavlja da živi u nama. I jednog dana, nađemo se kako izgovaramo roditeljsku frazu, spremamo baš to jelo ili pričamo svom detetu priču koju su nekada oni nama ispričali.
Vraćanje na neke stvari ili njihovo manifestovanje kroz život nakon smrti roditelja, ne znači da nisi pustio ili pustila. To znači da je ljubav pronašla drugačiji oblik.
Stil/cluber.com