- Naučnik Vladimir Jefremov doživeo je kliničku smrt i izneo neverovatno svedočenje o svom iskustvu
- Tvrdi da zagrobni život postoji i da 17 godina nije smeo da priča o detaljima koje je tamo video
"Dok nisam doživeo kliničku smrt, nisam ozbiljno shvatao nikakve razgovore o zagrobnom životu. Smatrao sam to zabludom za vernike. Ni tada nisam razmišljao o smrti. Bio sam potpuno zaokupljen svojim poslom i ignorisao sam zdravstvene tegobe koje su se gomilale kao grudva snega. Imao sam srčanih problema, a mučio me je i bronhitis. Jednog dana, tokom snažnog napada kašlja, srce mi je stalo. Trenutak pre toga shvatio sam da je moj život završen", rekao je Vladimir Jefremov, naučnik i konstruktor, govoreći učesnicima Međunarodnog kongresa fizike 2000. godine.
Jefremov je učestvovao u radu na projektima vezanim za lansiranje prvih veštačkih satelita, kao i raketa koje su na Mesec dopremile zastavicu SSSR-a. Godine 1983. doživeo je kliničku smrt, a o iskustvu koje je usledilo, kako je kasnije tvrdio, ćutao je punih 17 godina.
Sedamnaest godina čuvao je svoju tajnu
"Sedamnaest godina sam ćutao o onome što sam video u zagrobnom životu", rekao je Jefremov.
Svoje dugogodišnje ćutanje objasnio je time što mu je bilo izuzetno teško da pronađe način da opiše ono što je doživeo. Iskustvo koje je, prema sopstvenim rečima, imao tokom kliničke smrti nije moglo lako da se uporedi sa bilo čim što je poznavao iz svakodnevnog života.
Pored toga, smatrao je da bi njegovo svedočenje moglo da ugrozi njegov naučni ugled. Kao čovek koji je decenijama bio posvećen nauci, znao je da bi priča o zagrobnom životu mnogima delovala nespojivo sa njegovim profesionalnim radom. Ipak, 2000. godine odlučio je da o svom iskustvu govori pred naučnom zajednicom.
"Nisam očekivao da ću se vratiti"
Jefremov je tvrdio da je njegovo iskustvo počelo 12. marta 1983. godine.
"12. marta 1983. godine, tokom napada kašlja, počeo sam da imam poteškoća sa disanjem. I kada sam shvatio da ne mogu više ni da udahnem, shvatio sam da je ovo kraj. Mislio sam da će poslednji vazduh napustiti moja pluća, da ću zauvek izgubiti svest i da će svemu biti kraj za mene. Ali umesto toga, iznenada sam osetio neverovatnu lakoću", ispričao je Vladimir Jefremov.
Prema njegovom svedočenju, odmah nakon toga našao se u neobičnom prostoru i imao osećaj da velikom brzinom prolazi kroz neku vrstu cevastog objekta.
Osećaj letenja, kako je objasnio, nije mu bio potpuno stran. I ranije ga je doživljavao u snovima, u kojima je, kako je tvrdio, pokušavao da kontroliše svoje kretanje dok je bio u stanju bestežinskog stanja. Upravo mu je to ranije iskustvo, prema njegovim rečima, pomoglo da ostane pribran tokom neobičnog doživljaja.
"Kada sam shvatio da letim kroz cev, odmah sam, iz navike, počeo da kontrolišem svoje pokrete. Odlučio sam da prekinem let jer nisam razumeo kuda idem niti zašto. Prvo, trebalo je da procenim svojstva sveta u kome sam se našao, pa tek onda da donesem odluku. Shvatio sam da nastavljam da postojim jer sam nastavio da razmišljam i posmatram. Osvrćući se, primetio sam strukture oko sebe koje bi se u našem shvatanju mogle nazvati pejzažom, samo što je ovde bio uvijen u cev", podelio je svoje zaključke Vladimir Jefremov.
Tvrdio je da je mogao da dobije odgovor na svako pitanje
Posebno ga je, prema sopstvenom svedočenju, iznenadila promena u njegovoj svesti. Tvrdio je da je odjednom mogao da sagleda suštinu različitih stvari i pojava, kao i da mu je odgovor na gotovo svako pitanje dolazio trenutno, bez napora.
U početku je verovao da se radi o rezultatima sopstvenog razmišljanja. Međutim, ubrzo je, kako je tvrdio, shvatio da je njegovo znanje postalo neuporedivo šire nego što je bilo tokom života na Zemlji.
Tada se prisetio problema koji su ostali nerešeni u njegovom svakodnevnom životu. Jedan od njih odnosio se na pokvareni televizor. Samom pomišlju na uređaj, tvrdio je, mogao je da "vidi" njegove komponente i utvrdi da je problem nastao zbog kvara tranzistora.
Još značajnije bilo je njegovo sećanje na tehnički problem na kome je njegov konstrukcijski biro radio gotovo dve godine.
"Iako nisam očekivao povratak, želeo sam da rešim druge zemaljske probleme. Skoro dve godine naš konstrukcijski biro nije bio u stanju da reši tehnički problem. Radilo se o krstarećim raketama. Sada je sve što je trebalo da uradim bilo da zamislim njihov dizajn, i rešenje se samo pojavilo", tvrdio je Jefremov.
"Neko čije sam prisustvo osetio"
U početku je verovao da je kroz neobični prostor prolazio potpuno sam. Međutim, ubrzo je, prema njegovim rečima, osetio prisustvo nekoga ili nečega što nije mogao jasno da vidi, ali čije je prisustvo snažno osećao.
To ga, kako je tvrdio, nije uplašilo. Naprotiv, stekao je utisak da je to prisustvo bilo uz njega od samog početka.
"Bilo bi glupo misliti da sam ja jedini ovde van svog tela. Taj neko čije sam prisustvo osetio očigledno je bio neka vrsta vantelesne informacione strukture. Postepeno sam počeo da doživljavam svoju interakciju sa ovom strukturom kao funkcionisanje dva entiteta. Jedan je bio vođa, drugi sledbenik. Kasnije sam shvatio da su mogućnosti ovog Vodećeg Subjekta neograničene. On sve zna, sveprisutan je i svemoćan. Shvatio sam da je upravo On dao odgovore na sva moja pitanja", rekao je Vladimir Jefremov.
Povratak koji nije očekivao
Jefremov je tvrdio da je bio toliko zaokupljen onim što je doživljavao da se svojevrsno opirao povratku u zemaljski život. Prema njegovom svedočenju, bio je razočaran što nije mogao da nastavi svoje istraživanje i sazna više o prostoru u kome se našao.
Kada se probudio, saznao je da je bio bez svesti svega nekoliko minuta. Prema informacijama koje je dobio, klinička smrt trajala je oko sedam minuta, iako je njemu subjektivni osećaj vremena bio potpuno drugačiji. Tvrdio je da mu se činilo da je njegovo putovanje trajalo gotovo sat vremena.
Nakon povratka, Jefremov je smatrao da mu je iskustvo omogućilo da pronađe rešenja za pojedine probleme kojima se ranije bavio. Godinama je potom pokušavao da razume šta mu se dogodilo i da svoje iskustvo posmatra iz ugla nauke.
Njegova teorija o životu i informacijama
Analizirajući ono što je doživeo, Jefremov je izveo i sopstvene zaključke o prirodi života. Smatrao je da život na Zemlji nije mogao nastati jednostavno iz nežive materije, ukazujući na ogromnu složenost živih sistema.
Prema njegovom tumačenju, živa i neživa materija razlikuju se po svojoj strukturi i organizaciji. Smatrao je da materija sama po sebi teži ka haosu i da se složenost živih organizama ne može u potpunosti objasniti samo njihovim materijalnim svojstvima.
Iz toga je izvukao zaključak da iza materijalnog sveta mora postojati svojevrsna informaciona ili duhovna osnova koja je povezana sa nastankom života.
"Zagrobni svet" kao informacioni prostor
Jefremov je tvrdio da su i svet koji poznajemo i svet koji je, prema sopstvenom svedočenju, doživeo tokom kliničke smrti u osnovi informacioni sistemi. Po njegovom mišljenju, svi objekti i pojave poseduju određena svojstva koja se mogu posmatrati kroz prizmu informacije.
Smatrao je da zemaljski i zagrobni svet nisu potpuno odvojeni, već da su u nekoj vrsti stalne interakcije i da zajedno čine širi informacioni sistem.
Svoje ideje povezivao je i sa religijskim shvatanjima. Smatrao je da one nisu nužno u suprotnosti sa biblijskim tekstovima, a poznatu rečenicu "U početku beše Reč" tumačio je kao moguću naznaku postojanja zajedničke informacione osnove.
"Postoji život i u zagrobnom životu, i on je drugačiji nego ovde. Naš svet je jednostavniji za razumevanje. Ima okvir konstanti koje obezbeđuju postojanost i stabilnost zakona prirode. U zagrobnom životu, ove konstante ili ne postoje ili su podložne promenama. Taj svet se sastoji od informacionih formacija koje poseduju sva poznata, a još nepoznata svojstva materijalnih objekata. Čovek koji prelazi u zagrobni život može uticati na te informacione formacije svojim mislima. Iz tog razloga, tamo vidimo ono što želimo da vidimo", zaključio je Vladimir Jefremov.
Njegovo svedočenje i danas se navodi kao jedno od neobičnijih ličnih tumačenja iskustva kliničke smrti. Ipak, ovakvi doživljaji pripadaju oblasti ličnih iskustava i filozofskih ili religijskih tumačenja, a ne predstavljaju naučni dokaz o postojanju zagrobnog života.