Malo je umetnika sa ovih prostora čije ime je ostavilo toliko dubok trag u svetskoj umetnosti kao što je to učinio Ivan Meštrović. Rođen u skromnoj dalmatinskoj sredini, bez velikih početnih mogućnosti, izrastao je u vajara čija su dela stigla do Beča, Pariza, Londona, Rima i Amerike. Njegov život bio je ispunjen velikim uspesima, putovanjima, susretima sa najznačajnijim ljudima svog vremena, ali i političkim previranjima, ličnim tragedijama i teškim odlukama. Od dečaka koji je prve skulpture stvarao gotovo bez formalnog obrazovanja do umetnika čija dela danas krase trgove, muzeje i galerije širom sveta – Meštrovićeva životna priča jednako je fascinantna kao i njegove skulpture.
Čuveni vajar delovao je u vrlo turbulentnim vremenima, a njegovo stvaralaštvo prošlo je kroz više faza – od krajnje umetničke kojoj je bio sklon u mladosti, preko artističke interpretacije ideje jugoslovenstva, do okretanja religijskim temama pred kraj života.
Smatra se da je njegov najplodniji period bio između dva rata, a poštovali su ga mnogi umetnici, poput Robena, ali i vladari od kralja Aleksandra Karađorđevića do Tita. Sa druge strane, u Hrvatskoj su postojali i oni koji mu nisu bili skloni smatrajući ga režimskim i bogatim umetnikom.
Stvarao je i boravio u Parizu, Rimu i Londonu, gde je stekao međunarodnu slavu i izlagao u prestižnim institucijama. Posle Prvog svetskog rata najveći deo vremena provodi u Zagrebu i Splitu, gde ostavlja brojna dela, dok tokom Drugog svetskog rata odlazi u Sjedinjene Američke Države. Meštrović je zato ostao umetnik koji nije pripadao samo jednom gradu ili jednoj zemlji. Njegove skulpture danas se nalaze širom Evrope i SAD, a njegova dela u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Otavicama, Čikagu i Saut Bendu svedoče o izuzetno širokom međunarodnom uticaju.
Hrvat, Srbin ili Jugosloven?
Rođen je u seoskoj katoličkoj porodici, a njegova religioznost oblikovala se pod uticajem narodne religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Svoje detinjstvo proveo je u selu Otavice, kod Drniša u Dalmaciji, odakle su mu bili roditelji. Dok je kao dete čuvao ovce, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pesme i istorijske balade.
Prema pojedinim izvorima, Meštrović je u zrelom dobu govorio svojim prijateljima, da je srpskog porekla, jer potiče starinom iz Novopazarskog sandžaka, od plemena Gavrilovića. Meštrović je u nacionalnom smislu tokom života imao velike promene.
U doba Kraljevine Srbije, do 1914. je govorio (list Štampa, 1911.):
"Srbin i Hrvat to su dva imena za jedan narod, samo što je taj narod pod imenom Srbin bolje sačuvao svoju individualnost — slobodu i čežnju za slobodom. Stoga mi je to ime milije."
U doba Kraljevine Jugoslavije je bio veliki Jugosloven i unitarista, da je nakon 6. januara 1929. predvodio poklonstvenu deputaciju Hrvatske kod kralja ujedinitelja. Samo Hrvat postaje u doba NDH. Gavrilo Dožić je u svojim Memoarima o njemu zapisao: ...za koga sam znao da je poreklom Srbin, čiji je ded prešao u katoličku veru, ali da se uvek oseća Srbinom.
Iz Splita su ga proterali italijanski fašisti, a u Zagrebu su ga uhapsile ustaške vlasti sa planom da ga streljaju zbog njegovih uverenja o jedinstvu svih Južnih Slovena. Nakon Drugog svetskog rata trajno je napustio Jugoslaviju i sve do smrti, 1962. godine, živeo je u Americi. Sa Titom se sreo samo jednom na Brionima, kada ni on nije uspeo da ga nagovori da se vrati u zemlju.
Kamenorezac iz Splita prvi primetio njegov talenat
Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta sa svega šesnaest godina. Njegov umetnički talenat razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita i uz pomoć Bilinićeve supruge koja je bila profesorka u srednjoj školi. Uskoro su pronašli jednog bečkog vlasnika rudnika koji je finansirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku da nauči nemački i da se prilagodi novoj sredini. Uprkos brojnim problemima završio je studije.
Diplomirao je Likovnu akademiju u Beču, a zatim je bio profesor na likovnim akademijama u Zagrebu, Sirakuzi (1947) i Saut Bendu (1955). Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija.
Da li je prva supruga bila i Ivanova najveća ljubav?
Osim o neopsornom talentu, dosta se pričalo i o njegovoj lošoj naravi, hirovitom ponašanju i nezasitom seksualnom apetitu praćenom brojnim avanturama.
Mnogi smatraju da je lepa Ruža Klajn bila njegova najveća ljubav.
Rođena je u selu Donja Višnjica 1883 godine, u jevrejskoj porodici Maksimilijana Klajna. Imala je čak dvanaestoro braće i sestara, ali broj dece nije sprečio njenog oca da svima obezbedi odlično obrazovanje. Nakon školovanja u Sarajevu, Ruža se pridružila porodici u Beču. Bila je vrlo obrazovana i govorila je nekoliko svetskih jezika.
U Beču je radila u salonu damskih šešira i upravo tu se jednog dana 1904. godine odigrao sudbonosni susret - Ruža je srela prosperitetnog, ali siromašnog dvadesetogodišnjeg studenta vajarstva Ivana Meštrovića.
Bila je to ljubav na prvi pogled
Bar sa Ružine strane. Meštrović iz tog vremena bio je nizak i suvonjav tip, ali su njegove lokne i orlovski nos strahovito privlačili žene. Mladi umetnik je to i te kako znao da koristi. Ružin otac nije odobravao vezu svoje ćerke sa, kako ga je nazivao, "seljačićem" koji je, gotovo bez novaca u džepu, studirao vajarstvo na bečkoj akademiji. Kad Ruža nije htela da prekine vezu sa Ivanom, otac ju je 1905. godine, proterao iz kuće.
Ruža je zajedno sa Meštrovićem živela dve godine pre nego što se 1907. udala za njega. Vanbračna zajednica bila je žestoko osuđivana. U međuvremenu, godinu dana ranije, Ivan Meštrović je već imao svoju prvu samostalnu izložbu, njegov rad je postao popularan i počeo je da zarađuje dovoljno za učešće na međunarodnim izložbama na koje je putovao sa Ružom.
Uprkos Ružinom jevrejskom poreklu par je prilikom venčanja imao crkvene obrede. Zbog siromaštva koje im je još uvek "disalo za vratom" Ruža nije želela da ima decu. Meštroviću koji je bio veliki tradicionalista i vernik ovo je jako teško palo. Posle, kada su im se finansijske prilike popravile, Ruža više nije mogla da rađa.
Ruža je sa Meštrovićem do 1911. godine uglavnom živela u Rimu. Bila mu je "dragocena pratilja" i njena velika zasluga bila je munjevit uspeh i Meštrovićev uspon na društvenoj lestvici. Pametna, lepa i obrazovana, svuda se dobro uklapala i bila omiljena u svakom društvu, uvodeći u njih i svog, pomalo ekscentričnog supruga. Sve ovo vreme njena karijera bila je "na čekanju". Bračna sreća nije dugo trajala. Ruža je bila srdačna i topla supruga, ali teško je podnosila Ivanove sve češće ljubavne izlete i avanture. Postala je poznata po ljubomornim ispadima, a svađe su postale svakodnevica.
"Ti si mučitelj žena. Ja tvoje ljubavnice ne mrzim, nego ih žalim. Radi što hoćeš, pa ako hoćeš, imaj i dete. Samo udesite da se to ne zna", rekla je jednom prilikom Ruža Ivanu.
Meštrović je bio vrlo zaljubljive prirode i Ruža je toga bila potpuno svesna. U svojoj autobiografiji "Vatra i Pepeo" vajar je godinama kasnije prilično otvoreno pričao o svojoj fascinaciji erotikom. Čvrsto je verovao da je između muškarca i žene bitan i moguć jedino telesni odnos.
Meštrović opisuje odnose sa nekoliko svojih ljubavnica, razotkrivajući svoje viđenje seksualnosti, kao i to kakav tip žene (ili "ženke", kako je znao da naziva drugi pol) ga najviše privlači. Ovakve poglede na svet, stalna govorkanja po čaršiji i samoću, Ruža je sve teže podnosila.
Jedno vreme, Ružina glavna suparnica bila joj je Ružena Zatkova Kvoščinski, fatalna crnka kojoj je vajar posvetio dva poglavlja u svojoj autobiografiji. Njena mu se građa tela, pisao je, činila stvorenom "samo da ljubi i rađa". U sumanutim pokušajima da odvoji muža od "demonske Zatkove", kako ju je zvala, Ruža je u Londonu Meštroviću nameštala mnoge mlade zavodnice naivno verujući da će mu one, u vrtlogu strasti i požude, skrenuti misli sa žena za koje se emotivno vezivao.
Ironično, Ruža je u ovome bila dosta uspešna, a Meštrović nije mnogo birao. Ljubavnice su se ređale, a tu treba pomenuti Mariju Račić Banac, ženu uglednog dubrovačkog trgovca čije lice se našlo na mnogim njegovim delima.
Nakon što je Ruža saznala za Meštrovićevu ljubavnu vezu s Olgom Kesterčanek, prelomila je i rešila da je dosta. Otišla je u Nemačku gde je od početka 1922. bila na školovanju u Drezdenu. U Zagrebu 1923. izlagala je na "Proljetnom salonu" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Od Ivana Meštrovića Ruža se zvanično razvela 1925 godine. Nakon rastanka umetnost je poprimala sve značajnije mesto u njenom životu. Izlagala je u Zagrebu, Španiji i Južnoj Americi. Posebno je bila aktivna na humanitarnom planu. Sama i sa dubokim saosećanjem sa socijalno ugroženim posvetila se pomoći prosjacima, beskućnicima i ljudima sa društvenog dna. Tokom karijere je stvorila stotinak radova uglavnom nakon rastanka sa Meštrovićem. Umrla je u svom zagrebačkom stanu 1942. nakon teške bolesti. Bilo joj je 58. godina.
Ironično, uprkos činjenici da je u svojoj biografiji često spominjao njenu posesivnu prirodu, mnogi danas smatraju da je Ruža bila najveća životna ljubav Ivana Meštrovića. Sahranjena je na zagrebačkom groblju na Mirogoju. Nadgrobnu ploču njenog poslednjeg počivališta uradio je upravo Ivan Meštrović.
Kraj druge supruge ostvario san da postane otac
Ivan Meštrović po drugi put se oženio Olgom Kesterčanek sa kojom mu se ostvarila velika želja da postane otac. Par je imao četvoro dece - Martu, Tvrtka, Mariju i Matu.
Po završetku Prvog svetskog rata vraća se u novoosnovanu Kraljevinu Jugoslaviju i upoznaje drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek kojom se i oženio. Imali su četvoro dece: Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, gde su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mesece provodili u svojoj palati u Zagrebu, a letnje u letnjoj kući napravljenoj tridesetih godina u Splitu.
Smrt dece kao da je uticala i na Ivanovu
Smrt Meštrovićeve dece kao da je uticala i na njegovu. Njegova kćerka Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, umro je 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obeležio smrt svoje dece, Marte i Tvrtka.
Pre nego što je umro, Meštrović se na kratko vratio u Jugoslaviju poslednji put da bi posetio Alojzija Stepinca, katoličkog kardinala koji je sarađivao sa ustašama, i Josipa Broza Tita.
Nekoliko meseci docnije, Ivan Meštrović je umro 16. januara 1962. u svojoj 79. godini u gradu Saut Bend, u državi Indijani (SAD).
U Otavicama se nalazio kamenolom od čijeg kamena je Meštrović za života isklesao svoj „Mauzolej”. Taj mauzolej je nekoliko kilometara udaljen od „rodne kuće”. Podignut je na otkupljenom zemljištu, sa kamenim ukrasima i bareljefima. Upravo tu su njegovi posmrtni ostatci prebačeni iz Amerike.
Neka od najpoznatijih dela Ivana Meštrovića
Boravio je i radio u raznim domaćim i svetskim gradovima, ali se ni u jednom od njih nije osećao potpuno udomljenim.
Pobednik
Beogradska opština je nakon završetka Prvog svetskog rata od Meštrovića poručila veliki projekat za postavljanje česme na Terazijama sa grandioznim spomenikom koji bi trebalo da simbolizuje oslobođenje srpskog naroda od Turaka. Čitav posao prekinuo je Prvi svetski rat, tokom kojeg se Meštrović aktivno bavio politikom. Posatao je član Jugoslovenskog odbora i bio je vrlo angažovan na propagandi jugoslovenske ideje.
Dugo godina posle Prvog svetskog rata beogradske vlasti nisu mogle da donesu odluku gde će statua Pobednika biti postavljena, da li će to biti na Terazijama ili na nekom drugom mestu. Konačna odluka je doneta kada je načelnik Beograda postao Kosta Kumanudi. On je sa Meštrovićem doneo odluku da se Pobednik postavi na Terazijama. Međutim, u beogradskoj štampi i konzervativnim krugovima autoru se zameralo što je statua gola. Crkva i brojna udruženja žena smatrali su da će statua golog muškarca skandalizovati mlade beogradske dame. Radikali su smatrali da srpsku pobedu ne može simbilizovati naga statua, već muškarac u opancima i sa šajkačom. Polemika je ubrzo okončana zbog velike proslave desetogodišnjice proboja Solunskog fronta 1928. godine, kada je spomenik konačno postavljen na najvišoj terasi na Kalemegdanu, na visini od 17 metara.
Anđeo smrti
Ivan Meštrović je svoje radove davao za mnoge jugoslovenske umetničke izložbe, pa je tako u sklopu velike međunarodne izložbe u Rimu 1911. godine, u parku vile Đulija gde se nalazio Srpski nacionalni paviljon, prvi put izložena dekoraotivna figura za pilon Anđeo smrti. Nakon izložbe u Rimu, vajari Ivan Meštrović i Toma Rosandić stekli su svetsku slavu. Danas se ova figura, visoka četiri metara, nalazi na Kalemegdanu, ispod Paviljona Cvijeta Zuzorić. Do 2011. godine, kada je dobila svoje mesto u javnom prostoru, nalazila se ispred galerije “Jovan Popović” u Opovu. U to malo banatsko mesto doneta je 1971. godine kada je u galeriji realizovana izložba Meštrovićevih dela u organizaciji Narodnog muzeja.
Žena s mačem
U spomen francusko-jugoslovenskog prijateljstva i saradnje u Prvom svetskom ratu, na Kalemegdanu je 1930. godine otkriven Spomenik zahvalnosti Francuskoj, podignut na inicijativu Drušva prijatelja Francuske i Društva nekadašnjih učenika francuskih škola. Kod ovog spomenika nije izostala dramatična interpretacija, baš kao što nije izostala ni kod spomenika Svetozaru Miletiću u Novom Sadu i Grguru Ninskom u Splitu. Figura žene sa mačem u ruci, spremna da pomogne, simbolično predstavlja Francusku koja u ratu pomaže Srbiji. Simbolika otpora, očuvanje slovenskog identiteta, slavljenje nacionalnih heroja, čiji su hrabri potezi postali simbol neustrašivosti, veoma su prepoznatljivi u Meštrovićevom radu.
Zbog svega toga Ivan Meštrović je sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem gradio odnos uzajamnog poverenja. Pre atentata na kalja, u Marselju 1934. godine, Meštrović je uradio nekoliko skulptura za dvorski kompleks na Dedinju. Sve do jedne bile su izraz jugoslovenske ideologije. I danas se tamo čuvaju skulpture Marka Kraljevića na Šarcu i Miloša Obilića, koji je trebalo da se nađe u sklopu velikog Vidovdanskog kompleksa na Kosovu, čiju je maketu Meštrović uradio još pre Prvog svetskog rata, a koja se danas čuva u Narodnom muzeju u Kruševcu. Nasuprot Milošu Obiliću, kao hrabrom ratniku nacije, u dvorskom kompleksu na Dedinju se nalazi čuvena Meštrovićeva skulptura sa likom njegove majke “Povjest Hrvata”, koja je simbol mudrosti i rađanja. Karijatide u kompleksu spomenika Neznanom junaku na Avali takođe su simbol ujedinjenja svih naroda u Kraljevini Jugoslaviji. Predstave žena u narodnoj nošnji su Bosanka, Crnogorka, Dalmatinka, Hrvatica, Slovenka, Vojvođanka, Srbijanka i južno Srbijanka.
Neznani junak
Kralj Aleksandar Ivanu Meštroviću poverava izradu Spomenika neznanom junaku na Avali. Izrada ovog spomenika bila je jedan od najsloženijih poduhvata u memorijalnoj praksi Jugoslavije. Meštrović je spomenik zamislio u vidu mauzoleja, postavljenog na planinski vrh. Na taj način trebalo je da dominira okolnim prostorom. Za potrebe izgradnje avalskog mauzoleja porušen je srednjovekovni grad Žrnov i pošumljen vrh Avale. Spomenik predstavlja reminiscenciju na mauzolej persijskog vladara Kira Velikog. Na stranama mauzoleja postavljene su karijatide koje su predstavljale simboličke figure žena iz pojedinih delova Jugoslavije. Tako su prikazane Bačvanka, Šumadinka, Dalmatinka, Bosanka, Banaćanka, Makedonka, Slovenka, Hrvatica i Crnogorka.
Grgur Ninski
Monumentalna skulptura u Splitu. Danas je jedna od najpoznatijih znamenitosti grada, a veruje se da dodirivanje palca na stopalu donosi sreću.
Zdenac života
Jedno od njegovih najpoznatijih ranih dela. Skulptura prikazuje grupu ljudskih figura oko izvora i simbolizuje životni ciklus, ljubav, mladost i prolaznost.
Mauzolej na Lovćenu
Meštrović je izradio monumentalno rešenje za Njegoševu grobnicu na Lovćenu. Njegov rad na projektu predstavlja jedno od najznačajnijih umetničkih ostvarenja povezanih sa Petrom II Petrovićem Njegošem.
Stil / / Wikipedia / Dnevno / Starogradski / Štampa