"Godine 1999. moj život je počeo naglo da se gasi zbog otkazivanja pluća. Lekari su odlučili da me stave u komu. Oprostila sam se od porodice i zaspala, bez nade da ću se ikada vratiti. Ali ubrzo nakon toga ponovo sam otvorila oči. Mislila sam da se nalazim u ormaru ili nekom zatvorenom prostoru. Međutim, ono što sam mislila da je ormar bio je samo početak niza zastrašujućih prizora, ispunjenih očajem i demonskim figurama. Ali kada sam uradila ono za čim je moja duša čeznula, tama je ustupila mesto svetlosti i ugledala sam raj", ispričala je Meri Kej MekDanijel.
Iskustvo ove žene razlikovalo se od mnogih drugih priča o iskustvima bliskim smrti. Prema njenim rečima, tokom perioda kome našla se u dimenziji koju je doživela kao pakao, mestu ispunjenom patnjom i očajem. Ipak, čak i tamo je, kako tvrdi, pronašla tračak nade.
"Samo sam želela da pobegnem odatle"
Pre nego što je doživela ovo iskustvo, Merin život bio je obeležen teškim periodom.
"Moj verenik Ron umirao je od leukemije. Brinula sam se o njemu. Lekari su rekli da će živeti dva ili tri meseca, ali smo uspeli da prevarimo smrt za osam. Kada je Ron preminuo, bila sam potpuno mentalno i fizički iscrpljena. Prehladila sam se, a zatim dobila upalu pluća. Odveli su me u bolnicu. Kada smo stigli, izašla sam iz automobila i srušila se. Kada su me povratili, videla sam svoju porodicu. Okupili su se u bolnici jer su im lekari rekli da su moje šanse za preživljavanje manje od 40 procenata", prisetila se Meri.
Lekari su odlučili da je stave u veštačku komu.
Rekli su joj: "Tvoj mozak će se na neko vreme isključiti, ali videćemo se uskoro."
Meri je pogledala svoje uplakane rođake, mahnula im i zatvorila oči. Svet oko nje je nestao u tami.
Ali ne zadugo.
Buđenje na nepoznatom mestu
Meri tvrdi da se ubrzo probudila i shvatila da se nalazi u mračnom, zatvorenom prostoru.
U početku se plašila da se pomeri, jer nije znala gde se nalazi i bojala se da bi mogla da se povredi. Čekala je da neko dođe po nju, ali vreme je prolazilo, a niko se nije pojavljivao.
"Ne mogu da kažem koliko sam dugo čekala. Počelo je da sviće. Mislila sam da izlazi sunce. Osećala sam se hrabrije jer sam sada mogla da vidim šta se dešava oko mene. U polumraku sam počela da čujem kako neko jauče. Prostoriju je ispunio neprijatan miris. Mislila sam da i ja loše mirišem. Sa svih strana sam čula šištave glasove: 'Znaš li gde si?' Užas me je preplavio. Ustala sam i potrčala u tamu. Nije me bilo briga da li ću udariti u nešto. Samo sam želela da pobegnem odatle", ispričala je.
Grad u plamenu
Dok je bežala, Meri je ugledala jaka svetla. Našla se, kako opisuje, u gradu koji ju je podsetio na Njujork.
Sve oko nje bilo je u plamenu. Čuli su se krici sa svih strana.
Nije znala šta se događa, ali je znala samo jedno – morala je da pronađe sklonište.
Trčala je pustim ulicama zahvaćenim vatrom, sve dok nije ugledala grupu ljudi koji su joj ličili na beskućnike.
Pitala ih je: "Gde možemo da pronađemo vodu i pomoć?"
Jedan od njih odgovorio je: "Gde je 'ovde'? Sami smo."
Te reči su je dodatno uplašile.
Zid koji nije mogla da pređe
Ubrzo se našla pored niskog betonskog zida. Pokušavala je da se popne preko njega, ali bi svaki put pala.
Zvuk metalnog struganja čuo se svuda oko nje, što ju je teralo da ponavlja pokušaje.
U jednom trenutku, sve oko nje ponovo je postalo mračno.
Kada se svetlost vratila, ugledala je veliko humanoidno biće.
Ono ju je upitalo: "Da li želiš da odeš odavde?"
Kada je Meri potvrdno klimnula glavom, biće je odgovorilo: "Prvo moraš da mi učiniš uslugu."
Pesma koja joj je donela spas
Meri kaže da se tada našla na putu kojim su hodali brojni ljudi.
"Ljudi su išli ispred mene i iza mene. Delovalo je kao da nisu svesni mog prisustva. Teturanjem su išli levo-desno i nešto mrmljali sebi u bradu. Bila sam uplašena, ali nisam imala drugi izbor osim da nastavim putem zajedno sa njima. Držala sam glavu pognutu, pokušavajući da me ne primete."
U jednom trenutku svi su se zaustavili.
Meri je shvatila da je razlog ona.
"Trenutak kasnije bila sam okružena gomilom. Neko me je gurnuo, a zatim oborio."
Jedna žena iz gomile pozvala ju je da pođe sa njom. Meri je osetila da bi mogla biti spasena ako je prati.
Zajedno su nastavile put.
Ubrzo ih je zahvatila jaka snežna oluja. Postalo je ledeno hladno, pa su pronašle staru kolibu u kojoj su pokušale da se sklone.
Tamo je Meri pitala ženu: "Šta se događa? Kakvo je ovo mesto?"
Odgovorila joj je: "Dugo sam ovde. Božić je na Zemlji. A ovo je najgori dan za nas ovde."
Tada je, kako tvrdi, shvatila gde se nalazi.
"Do tog trenutka nisam razumela šta mi se dogodilo. Ali sada je sve imalo smisla. Bila sam sigurna da sam umrla i otišla u pakao. Bila sam užasnuta pomišlju da se nikada neću vratiti svom životu."
Da bi se smirila, počela je da pevuši božićnu pesmu "U jaslama".
"Žena koja me je dovela ovde počela je da vrišti i maše rukama. Spustila se poput pauka, a zatim skočila na mene. Zatvorila sam oči od straha i nastavila da pevam."
Svetlost i susret sa voljenom osobom
Kada je ponovo otvorila oči, Meri kaže da je bila okružena neverovatnom svetlošću. Svuda oko nje bila je samo mirna, blaga svetlost. Osećala je kao da lebdi u njoj. Nalazila se u velikoj prostoriji sa prelepim lukovima koji su služili kao prolazi.
Tada je ugledala Rona, svog verenika koji je mesec dana ranije preminuo od leukemije. Imao je 52 godine kada je umro, a bolest ga je veoma promenila. Međutim, sada ga je videla drugačijeg.
Izgledao je kao mlad čovek, sa smeđom kosom i bez tragova bolesti.
"Bila sam presrećna što vidim svog verenika. Znala sam da smo u raju. Posle svega što sam prošla, bilo je predivno. Ali Ron mi je rekao da moram da se vratim. Protestovala sam, ali me je smirio i rekao da ću imati vremena da se odmorim."
Nakon toga, kaže Meri, Ron je nestao.
Povratak u život
Meri se zatim našla na livadi pored potoka, gde je srela tri žene.
Jedna joj je govorila jezikom koji joj je zvučao melodiozno. Druga je sedela u stolici i šila prekrivač, dok joj je treća pružila presavijeni papir.
Kada je pokušala da pročita poruku, zaslepela ju je jaka svetlost.
Ubrzo nakon toga vratila se u svoje telo.
Meri je u komi provela skoro tri nedelje. Tokom tog perioda izgubila je gotovo 40 kilograma. Bila je toliko slaba da je u prvim danima nakon buđenja mogla da komunicira samo treptanjem očiju.
Mesec dana kasnije vratila se kući.
"To nije bila halucinacija"
Meri tvrdi da ono što je doživela nije bio san niti halucinacija.
Za nju je iskustvo bilo stvarnije od samog života.
"Umrla sam i videla pakao, raj i skrivenu istinu o iluziji Zemlje. Ovde smo samo neko vreme, a cela naša večnost je tamo."
Godinama kasnije pronašla je ljude koji su, kako kaže, imali slična iskustva.
"Sada razumem da smo svi deo Boga, odnosno naše duše. Nije Bog taj koji nas šalje u pakao. Mi ga sami biramo."
Danas kaže da pokušava da živi bez osuđivanja drugih, pokazujući ljubaznost i milosrđe.
"Nikome ništa ne namećem. Ovde sam samo da ispričam svoju priču. Nadam se da će nekome pomoći."