Vekovima je u jevrejskoj tradiciji porodica bila stub društva, a vaspitanje dece smatralo se jednom od najvažnijih životnih odgovornosti. Dete nije trebalo samo zaštititi i obezbediti mu udoban život, već ga pripremiti za svet koji ga čeka – naučiti ga samostalnosti, odgovornosti, mudrosti i snazi karaktera.
Danas mnogi roditelji prave istu grešku: iz velike ljubavi pokušavaju da deci uklone svaki problem, svaki strah i svaku prepreku. Žele da ih zaštite od neuspeha, razočaranja i teškoća, ali se ponekad dogodi da dete upravo zbog toga ne razvije sposobnost da se samo izbori sa životom.
Jedna jevrejska izreka kaže:
„Ako hoćeš da postaviš decu na noge, ne nosi ih na svojim leđima.“
Ova rečenica ne govori o tome da roditelj treba da bude hladan ili udaljen. Naprotiv – ljubav i podrška su temelj svakog zdravog odrastanja. Ali roditeljski zadatak nije da zauvek nosi teret umesto deteta, već da ga nauči kako da sam nosi svoj teret.
1. „Ne radi za dete ono što ono može samo“
Jedna od važnih lekcija jevrejskog vaspitanja jeste da se samostalnost gradi od malih nogu.
Dete koje nikada ne sprema svoje stvari, ne rešava male probleme, ne donosi odluke i ne suočava se sa posledicama svojih izbora teško će kasnije razviti sigurnost u sebe.
Roditelji često iz najbolje namere žure da pomognu – završavaju domaće zadatke, rešavaju nesporazume sa nastavnicima, biraju umesto dece i uklanjaju svaku neprijatnost.
Ali time dete može da dobije pogrešnu poruku:
„Neko drugi će uvek rešiti moje probleme.“
A cilj vaspitanja je potpuno drugačiji – da dete jednog dana bude sposobno da kaže:
„Znam kako da se snađem, jer su me roditelji naučili.“
Jevrejska mudrost podseća:
„Ne pripremaj put za dete. Pripremi dete za put.“
2. „Dajte detetu korene, ali mu dozvolite da pronađe svoj put“
U jevrejskoj tradiciji veliki značaj pridaje se porodičnim vrednostima, znanju i prenošenju iskustva sa generacije na generaciju.
Detetu su potrebni koreni – osećaj pripadnosti, ljubavi i sigurnosti. Potrebno mu je da zna odakle dolazi i da ima porodicu koja veruje u njega.
Ali jednako su mu potrebna i krila – mogućnost da razmišlja svojom glavom, da pravi izbore i da izgradi sopstveni život.
Roditelji ponekad žele da ispune svoje neostvarene snove kroz decu. Biraju im zanimanje, prijatelje, interesovanja i put kojim treba da idu.
Međutim, dete nije nastavak roditelja – ono je posebna ličnost.
Stara mudrost kaže:
„Deca nisu strele koje pripadaju roditelju, već strele koje roditelj šalje u svet.“
Zadatak roditelja nije da zauvek drži luk, već da nauči dete kako da pogodi svoj cilj.
3. „Karakter je najveće nasledstvo koje roditelj može da ostavi“
Jevrejska tradicija posebno naglašava da najveće bogatstvo koje čovek može da prenese svojoj deci nije novac, kuća ili imovina, već vrednosti koje će ih voditi kroz život.
Dete koje zna da bude zahvalno, da poštuje druge, da radi za ono što želi i da preuzme odgovornost imaće mnogo veće šanse da bude zadovoljno i uspešno.
Roditelji koji detetu ispunjavaju svaku želju često misle da mu pokazuju ljubav. Ali ako dete nikada ne nauči da čeka, da se potrudi i da prihvati odbijanje, život će mu kasnije delovati mnogo teži nego što zaista jeste.
Jedna jevrejska poslovica kaže:
„Ako želiš da budeš siguran da će tvoje dete imati bogatstvo, ostavi mu znanje, a ne samo imetak.“
Jer ono što čovek poseduje može izgubiti, ali ono što nosi u sebi ostaje zauvek.
Najveća lekcija ovih drevnih mudrosti jeste da prava roditeljska ljubav nije u tome da detetu uklonimo svaki kamen sa puta.
Prava ljubav je da ga naučimo kako da ga podigne, zaobiđe ili pretvori u stepenik ka uspehu.
Jer cilj roditeljstva nije da dete zauvek ostane oslonjeno na roditelja.
Cilj je da jednog dana stane čvrsto na svoje noge i hrabro zakorači kroz život.