Sveštenik Aleksandar Gončarov, starešina hrama posvećenog ikoni Presvete Bogorodice „Isceliteljka“ i bolničkog hrama ikone „Svescarica“ u Vitebsku u Belorusiji, godinama služi među najteže obolelim pacijentima. Tokom svog rada u onkološkom dispanzeru susreo se sa mnogim sudbinama koje su ga zauvek promenile. Neke od tih priča, kako kaže, bile su toliko snažne da ih doživljava kao pravo čudo.
Prva priča: Susret koji nije bio slučajan
Jednog dana sveštenik je zajedno sa časnim sestrama obišao muško odeljenje bolnice. U jednoj sobi sedeo je starac iz zabačenog sela u kojem nije bilo crkve. Tokom razgovora ispostavilo se da taj čovek nikada u životu nije bio u hramu, nikada se nije ispovedio niti pričestio.
Za oca Aleksandra to je bio poseban trenutak.
Bez mnogo oklevanja, obavio je nad njim svetu ispovest i pričest. Starac je sve prihvatio mirno i sa neobičnom tišinom, kao da je čitavog života čekao upravo taj trenutak.
Nedelju dana kasnije, sestre milosrdnice ponovo su došle u isto odeljenje i upitale pacijente:
— Ko želi ispovest i pričest?
Muškarci iz sobe odmah su počeli da odbijaju:
— Nikako!
Sestre su ih iznenađeno pitale zbog čega.
— Prošli put ste došli, deda je pristao… a dva dana kasnije je umro.
Za njih je to bio razlog za strah. Međutim, za sveštenika — pravo čudo.
Starac je imao 96 godina. Nije bio teško bolestan, bio je vitalan i priseban. Delovalo je, kaže otac Aleksandar, kao da je samo čekao da se ispovedi i pričesti pre nego što napusti ovaj svet.
Sestre su ga sasvim slučajno upoznale tokom obilaska, a zatim pozvale sveštenika. Danas veruje da ništa u toj priči nije bilo slučajno i da je Bog upravo zbog tog susreta doveo starca u bolnicu.
Kada se vreme meri minutima
Sveštenik kaže da ovakvi događaji nisu retkost u bolničkom služenju. Nekada se, kako objašnjava, ne računa više na dane ili sate — već na minute.
Na jednom odeljenju ležala je žena u poslednjem stadijumu bolesti. Bila je na jakim narkotičkim lekovima protiv bolova i gotovo bez snage. Iznenada je poželela da se ispovedi i pričesti.
Sveštenici kažu da su ovo 4 greške koje pravimo prilikom ispovesti i mogu biti opasnije od bilo kog drugog greha.
Otac Aleksandar odmah je krenuo ka njenoj sobi zajedno sa časnom sestrom. Dok je pripremao sve što je potrebno za svetu tajnu pričešća, dežurna medicinska sestra dala je bolesnici injekciju i tiho rekla:
— Imate pet, možda šest minuta. Posle toga će zaspati… i možda se više neće probuditi.
Za svetu pričest potrebno je pročitati uvodne molitve, Simbol vere i posebne molitve pred pričest. Sveštenik je počeo da čita, ali je ubrzo primetio da ženi kapci postaju teški i da jedva ostaje budna.
Shvatio je da vremena gotovo više nema.
Preskočio je deo molitvi, pročitao ono najvažnije i odmah je pričestio. Potom joj je pružio krst da ga celiva.
Čim je poljubila krst, žena je zaspala.
Otac Aleksandar i sestra ostali su da stoje u tišini, preplavljeni neobjašnjivom radošću i osećajem da su stigli tačno na vreme.
Ta pacijentkinja se više nikada nije probudila.
Za mnoge bi to bila tužna priča o smrti. Ali za sveštenika, to je bilo još jedno veliko čudo — trenutak u kojem je čovek uspeo da ode sa ovog sveta pomiren, smiren i duhovno pripremljen.
Druga priča: Slučaj na intenzivnoj nezi
U urološkom odeljenju onkološke bolnice nalazile su se dve žene u veoma teškom stanju. Bolest je uzela maha, a lekari nisu krili zabrinutost. Tih dana kroz sobe su prolazile sestre, razgovarajući sa pacijentima i nudeći im utehu, podršku i razgovor o veri.
Kada su prišle tim ženama, predložile su im krštenje.
Jedna od njih odmah je pristala. U njenim očima videla se potreba za mirom i verom. Druga je bila nepoverljiva, uzdržana i gotovo ravnodušna prema crkvi. Nije želela da govori o Bogu, niti da učestvuje u svetim tajnama. Ipak, posle dugog razgovora i ona je nevoljno pristala.
Otac Aleksandar Gončarov došao je u bolnicu kako bi obavio svetu tajnu krštenja. Sve je bilo spremno, molitve su počele, a atmosfera u sobi bila je neobično tiha i napeta.
Međutim, usred obreda jednoj od žena naglo je pozlilo.
Druga je prišla i rekla mi "Pope, plašim se, šta ako umrem."
Tada sam joj rekao da u veri nema straha, ali da mora da veruje!
Medicinsko osoblje je odmah utrčalo u sobu. Nastala je prava drama — lekari su proveravali puls, priključivali infuziju, davali terapiju i pokušavali da stabilizuju pacijentkinju. Aparati su pištali, medicinske sestre su užurbano prolazile, a cela soba pretvorila se u borbu za život.
U tom trenutku sveštenik je stajao pred teškom odlukom.
Da li da prekine obred ili da nastavi?
Shvatio je da ne sme ostaviti započetu svetu tajnu nedovršenom.
Dok su lekari spasavali njeno telo, on je pokušavao da spasi njenu dušu.
Tako su, gotovo nestvarno, istovremeno tekle dve borbe — medicinska i duhovna. Sa jedne strane doktori su se borili protiv smrti, a sa druge je sveštenik izgovarao molitve krštenja.
Kasnije je govorio da nikada neće zaboraviti taj prizor: lekarska reanimacija gospođi Mariji i sveta tajna koja se odvijaju u isto vreme, rame uz rame.
Obe žene su na kraju krštene.
Pre nego što je otišao, otac Aleksandar im je rekao da će sutradan doći da ih pričesti.
Kada se narednog dana vratio, zatekao je prizor koji ga je duboko dirnuo.
Obe žene ustale su iz kreveta. Nasmejane, vedrije i mirnije nego prethodnog dana, dočekale su ga sa potpuno drugačijom energijom. Iako su samo dan ranije bile u veoma teškom stanju, sada su izgledale kao da se u njima probudila nova snaga.
Cela onkologija je plakala zbog njihove priče.
Posebno ga je iznenadila žena koja u početku nije želela krštenje.
Nakon tog događaja njen odnos prema veri potpuno se promenio. Počela je redovno da dolazi u crkvu, postala stalna vernica i aktivno učestvovala u životu parohije.
Otac Aleksandar često kaže da se u bolnici neprestano odvija neobična saradnja između medicine i vere.
„Lekar leči telo, a sveštenik dušu“, govori on.
I upravo u tim trenucima, kada čovek stoji između života i smrti, mnogi prvi put iskreno traže Boga.
Treća priča: Krštenje i nestanak tumora
Jednog dana u hram je došao devetnaestogodišnji mladić. Bio je uznemiren, bled i vidno uplašen. Lekari su mu otkrili tumor na mozgu i čekala ga je teška operacija.
U tom strahu i neizvesnosti doneo je odluku koju je dugo odlagao — želeo je da se krsti.
Bilo je to neposredno pred praznik Bogojavljenja.
Otac Aleksandar Gončarov saslušao ga je pažljivo, a zatim mu rekao:
— Krstiću te danas, a za praznik dođi na liturgiju da se pričestiš.
Mladić je bio nervozan.
— Oče, vi ne razumete… Ja idem na operaciju! — odgovorio je gotovo panično.
Ali sveštenik je ostao miran.
— Saslušaj me. Danas ćemo obaviti krštenje, a u sredu dođi na službu i pričesti se.
Krštenje je obavljeno istog dana.
Već narednog jutra dogodilo se nešto što je zaprepastilo i lekare i porodicu.
Mladić je utrčao u crkvu sav zadihan i uzbuđen, ponavljajući samo jednu reč:
— Čudo!
Pre operacije lekari su uradili kontrolnu tomografiju mozga kako bi precizno pripremili zahvat. Međutim, snimci su pokazali nešto potpuno neočekivano.
Tumora više nije bilo.
Mozak je bio potpuno čist.
Lekari nisu mogli da objasne šta se dogodilo.
Mladić je, preplavljen emocijama, došao na bogosluženje i pričestio se, zahvaljujući Bogu za ono što je doživeo.
Otac Aleksandar kaže da tokom godina služenja u onkološkoj bolnici nije jednom bio svedok događaja koje ljudski razum teško može da objasni.
Za njega, međutim, najveće čudo nije samo fizičko izlečenje.
Najveće čudo je trenutak kada čovek pronađe veru, mir i nadu čak i onda kada se nalazi na samoj ivici života.
Hram nade usred bolnice
Bolnički hram ikone Presvete Bogorodice „Svescarica“ u Vitebsku otvoren je pre više od četrnaest godina i od tada predstavlja mesto utehe za stotine teško obolelih ljudi.
Svake subote i tokom praznika služe se liturgije i molebani pred ikonom Bogorodice „Svescarice“, kojoj se vernici posebno mole za ozdravljenje od teških bolesti.
Oko oca Aleksandra okupilo se i sestrinstvo milosrdnica — žene koje svakodnevno obilaze pacijente, donose hranu i odeću, razgovaraju sa usamljenima i pružaju podršku onima koji više nemaju nikoga.
Ponekad je, kažu, najvažnije samo saslušati čoveka.
U tim bolničkim sobama vode se najiskreniji razgovori o životu, smrti, strahu i veri. Upravo tu mnogi po prvi put traže krštenje, ispovest ili pričest.
Ako je nekom pacijentu hitno potreban sveštenik, odmah pozivaju oca Aleksandra.
Svake nedelje on zajedno sa sestrama milosrdnicama obilazi svaku sobu onkološkog dispanzera, pokušavajući da makar malo olakša težinu bolesti i usamljenosti kroz koju pacijenti prolaze.
Jer, kako kaže, nekada jedna molitva, jedan razgovor ili samo prisustvo drugog čoveka mogu značiti više od bilo kog leka.