Priča o braći Romulu i Remu smatra se legendom o osnivanju Rima, a vučica koja je odhranila blizance postala je nacionalni simbol. Međutim, epske priče ruše se pred surovom realnošću stvarnog sveta, u kojem deca vaspitana od strane pasa, ptica ili kokoški ne postaju veliki osnivači gradova, već jedva uspevaju da stanu na noge, u svakom smislu te reči.
Nazivaju ih "deca Mogli". Po teoriji, nakon povratka u ljudsko društvo, oni više ne mogu da govore, hodaju uspravno niti koriste pribor za jelo, a ljude do kraja života smatraju strancima. Ipak, ako je dete dospelo u životinjski čopor nakon što je bar malo uspelo da spozna sebe kao ljudsko biće, nada za spas postoji, kao, na primer, kod trogodišnjeg Džona Sebunje iz Ugande, koji je bio gotovo ubeđen da je postao majmun.
Dečak iz džungle
Dete je imalo svega tri godine kada mu je otac pred očima ubio majku. Prestrašeni dečak pobegao je od kuće i prenoćio u džungli. Sledećeg jutra okružili su ga majmuni: mališan je ličio na njihovo mladunče, zbog čega su ga prihvatili u čopor. Kada je 1991. godine jedna meštanka slučajno primetila dete kako visi na grani duboko u džungli, ostala je zatečena: Džonovo telo bilo je prekriveno dlakama; još malo i postao bi potpuno neodvojiv od majmuna.
Kada su ljudi pronašli i odveli Džona iz čopora, on nije mogao da jede ljudsku hranu i nastavio je da konzumira samo korenje, orašaste plodove i voće. Jedna porodica u Ugandi odlučila je da udomi nesrećno dete: usvojitelji su se posvetili Džonovom vaspitanju, koga su iznova morali da uče da hoda uspravno i objašnjavaju mu da nije neophodno da skače na hranu.
Ispostavilo se da je priroda dečaka nagradila čarobnim glasom, i taj hobi mu je u velikoj meri pomogao da se ponovo oseti kao čovek. Sebunja je odrastao i postao pevač, a danas nastupa širom sveta sa horom "Biser Afrike". Začuđujuće, toplu hranu i dalje ne podnosi i hrani se uglavnom voćem i povrćem. Takođe, majmuni Džona i dalje prihvataju kao svog, a on im je na tome zahvalan. U bivšoj porodici teško da bi preživeo i spoznao roditeljsku ljubav.
Život u kućici za pse
Oksana Malaja iz Ukrajine je pet godina provela u dvorištu porodične kuće u koju je sopstveni roditelji nisu puštali. Kada su početkom devedesetih radnici socijalne službe iz Odese došli da je odvedu, devojčica je ležala u psećoj kućici, sklupčana, i besno grizla kost. Psi su branili Oksanu. Smatrali su je članom čopora. Posebno agresivna bila je pas Najda, koja je spasila trogodišnju devojčicu koju su roditelji jednom prilikom zaboravili napolju.
Otac i majka devojčice nisu marili za ćerku, bili su previše zauzeti razmišljanjem o tome kako da nabave sledeću flašu pića. Jedne jeseni zaboravili su da uvedu trogodišnju Oksanu u kuću, zbog čega je ona prenoćila u kućici pritisnuta uz Najdu.
Za razliku od roditelja, životinje su se o devojčici pobrinule najbolje što su mogle: naučile su je da traži ostatke hrane,da se brani lavežom i da trči na sve četiri. Najstrašnije je bilo to što je Oksana rasla u naseljenom mestu, ali su komšije primetile njeno čudno ponašanje tek kada je napunila osam godina.
Nakon što je odvedena u dom, dugo nije mogla da se socijalizuje. Nije znala da koristi pribor, a kompot i supu bi sipala u tanjir sa glavnim jelom i jela hranu direktno odatle. Postepeno je počela da se oseća kao ljudsko biće, a u 25. godini se čak pojavio i čovek koji je hteo da je zaprosi. Ipak, Oksana je odbila pažnju, a danas živi i radi pri psihoneurološkom dispanzeru, brinući o kravama i konjima. Sa životinjama joj je i dalje lakše da pronađe zajednički jezik.
Dečak koga su odgajile ptice
V. iz Rusije dugo nije mogao da komunicira ni sa kim osim sa pticama. Ono što je najčudnije jeste da su socijalne službe odavno pratile njegovu porodicu: majka dečaka nije mogla da preboli raskid sa ocem i potpuno se zatvorila u sebe, a zajedno sa svojim bolom, u stanu je zaključala i šestogodišnjeg V. Nije išao u vrtić, na igralište, niti kod lekara, ali socijalni radnici nisu mogli da ga oduzmu majci jer je bio fizički zdrav, obučen i obuven. Jednostavno nije govorio i skoro je zaboravio da drugi ljudi postoje, piše portal "Woman".
Majka se očigledno malo interesovala za sina, ali je mnogo vremena posvećivala uzgoju ptica, da bi u jednom trenutku potpuno izolovala dom pretvorivši stan u bunker. Kada su 2008. godine socijalni radnici provalili vrata, pronašli su V. okruženog ogromnim brojem kaveza sa pticama, koje su postale njegova porodica. Šestogodišnjak nije govorio, već je samo cvrkutao i mahao rukama kao krilima, drugačije nije umeo da komunicira.
V. je prebačen u centar za psihološku rehabilitaciju i dugo mu je trebalo da se prilagodi ljudskom životu. Majka sa njim nije razgovarala, samo mu je davala hranu u isto vreme kada je hranila ptice. Lekari su primetili da je dete bistro: toliko se raduje komunikaciji da s nestrpljenjem iščekuje časove sa pedagozima. Lekari su obećavali da će uskoro moći da krene i u školu, doduše specijalizovanu. Novijih vesti o V. nema; najverovatnije je ostao u rehabilitacionom internatu.
Borba za opstanak
M. iz Rusije je, naprotiv, sa dečjom neposrednošću želela da stekne prijatelje, ali bi na igralištu nasrtala na vršnjake, kezila se i ujedala ih. Nije znala drugi način da im privuče pažnju, jer drugu brigu nije videla: devojčicu je odhranio pas. Kada su 2009. godine socijalni radnici došli po nju, njena majke je mirno ručala za stolom, dok je njena ćerka grizla kost oduzetu od psa sa kojim je provela ceo svoj mali život.
Trogodišnje dete je odmah odvedeno u dom, a majka je čak i zaplakala: nije razumela zašto joj oduzimaju ćerku. Nije se bavila vaspitanjem deteta i smatrala je dovoljnim to što devojčica živi u stanu. Što se tiče ostataka hrane za koje je morala da se bori sa psima, žena je to smatrala "zdravom borbom za opstanak".
Izgladnelo dete je nasrtalo na hranu, misleći da za nju mora da se bori. Prema poslednjim podacima, ona je i dalje u rehabilitacionom centru za maloletnike i komunicira pomoću dve reči: "da" i "ne". Uprkos svim lišavanjima, zdrava je i još uvek može da se socijalizuje; najvažnije za nju je da ponovo nauči da veruje ljudima.
Dečak bez imena
Priča o sledećem dečaku mnogo je tužnija od sudbine M. Godine 2015. nekoliko australijskih farmera primetilo je čudno mladunče kengura koje se kretalo ogromnom brzinom. Meštani dugo nisu mogli da poveruju da je to biće zapravo dečak od 4 do 6 godina. Kako se zove, i dalje nije poznato. Po svemu sudeći, dospeo je u čopor kengura skoro od rođenja, a stručnjaci ne isključuju mogućnost da je neko vreme čak i nošen u tobi kako bi bio zaštićen od spoljašnje sredine.
Mališana je bilo izuzetno teško uhvatiti: ne samo da je sam naučio da razvija neverovatnu brzinu, već su i životinje agresivno stale u njegovu zaštitu. Bezimeni dečak se očajnički branio kada je prvi put pao ljudima u ruke, a nekoliko odraslih kengura moralo je biti umireno strelicama sa sedativima, jer su se toliko uporno borili za svog čoveka.
Kada je dete dopremljeno u bolnicu, na telu su mu pronađene opekotine od sunca i veliki žuljevi na nogama, ali je generalno bio fizički zdrav. Međutim, nikakvu hranu osim voća i dalje ne prihvata, a ljudi se panično plaši, baš kao i divlji kenguri koji su ga odgajili. Nažalost, ni nakon nekoliko godina nije naučio da razlikuje ljudski govor, a stručnjaci sležu ramenima: ako se propusti trenutak kada se dete identifikuje sa ljudima, ono više nikada ne može zaista postati čovek.
Nepovratno stanje
Ovu teoriju potkrepljuje tragična sudbina Sudžita sa ostrva Fidži, koji je od dečaka koji oponaša kokoške, izrastao u čoveka koji oponaša kokoške i gotovo se nije promenio. Strašnije od toga što četrdesetogodišnji muškarac i dalje pokušava da kljuca svoj ručak jeste životinjska ravnodušnost roditelja koji su sina zatvarali u kokošinjac danima i nedeljama. Sudžit je bio nemiran, zbog čega ga je otac za kaznu zatvarao u ambar sa živinom.
Kada su 1978. godine meštani pronašli osmogodišnjeg dečaka, on je mahao rukama kao kokoške sa kojima je išao, kokodakao i mahnito okretao glavom. Ispostavilo se da su mu roditelji nastradali, a deda, koji mu je postao staratelj, odlučio je da se ne trudi oko dečaka i jednostavno ga je zaključao u kokošinjac. Zauvek.
Kada je dečak doveden u rehabilitacioni centar, sedao bi na stolicu kao da je prečka, hvatajući se prstima nogu za ivicu nameštaja, i spavao sedeći sa jednom nogom podvijenom ispod sebe. Lekari su 20 godina pokušavali da ga prevaspitaju, ali Sudžit je rastao, postao mladić, a onda odrastao čovek, ali nikada nije naučio da drži pribor niti da govori. Jedina osoba kojoj veruje je žena po imenu Elizabet Klejton, koja ga je uzela pod starateljstvo i naučila da razume njegove pokušaje govora.
Vođa čopora
Ivana Mišukova iz Rusije spasilo je to što je do četvrte godine ipak živeo sa ljudima. Mada, to se teško moglo nazvati ljudskim društvom: majka je otišla bez sina u novi život, a deda se unuka nije ni setio kada je nestao. Ivan je odlučio da se ne vraća kući i jednu noć je prespavao sa psima. Sa četvoronožnim prijateljima proveo je naredne dve godine, postavši pravi vođa čopora sa samo četiri godine.
Od 1998. godine je prosio na ulici ili se hranio ostacima koje je nalazio sa psima. Spavao je na toplovodu ili u ulazu svoje zgrade okružen životinjama koje su ga grejale tokom hladnih noći. Kada je policija počela da ga traži, dugo se skrivao. Nije verovao ljudima, smatrao je da je sa psima bezbedniji. Čak i kada su ga pronašli, policajci su morali satima da kruže Moskvom jer su psi jurili za automobilom pokušavajući da spasu svog "vođu".
Ubrzo ga je usvojila Tatjana Babanina. Ona i suprug su već udomili četvoro dece i želeli su da pomognu Ivanu. Morali su da prođu kroz brojne birokratske prepreke jer im dečaka isprva nisu dali zbog premalog stana za toliko dece. Ipak, Babanini su uspeli: Ivan je postao njihov sin i krenuo u školu. Iako mu je učenje u početku teško išlo, kada je odrastao odlučio je da postane kadet.
Danas Ivan ima 33 godine, radi u fabrici i sanja o sopstvenoj porodici. A pse lutalice uvek hrani: nekada su mu spasili život, i on to nikada nije zaboravio.