Prolaze godine i vekovi, ali postoje ličnosti koje vreme ne može da udalji od naroda kome pripadaju. Takav je iPetar II Petrović Njegoš – pesnik, vladar i mislilac čije delo i danas snažno odjekuje. Njegovo ime ne vezujemo samo za istoriju, već za trajnu duhovnu prisutnost koja nadilazi prolaznost života.
Poslednje godine života i putovanja
Njegoš je preminuo u 37. godini života, u oktobru 1851. godine, ostavivši iza sebe dubok trag u kulturi i istoriji. Imao je dva brata, Petra i Jovana, kao i dve sestre.
Početkom iste godine boravio je u Italiji, gde je posetio više gradova: Čivita Vekiju, Livorno, Firencu, Pizu, Đenovu, Torino, Milano i Veneciju. U Trst je stigao 4. maja, a zatim je otišao u Beč i lečilište Hicing, nadajući se oporavku.
Međutim, sredinom avgusta vratio se u Crnu Goru bez nade u izlečenje. Kada je, približavajući se Kotoru, sa broda ugledao Lovćen, podigao je kapu i izgovorio reči koje su ostale upamćene:
"Nećemo se više nigda rastaviti!"
U jednom od poslednjih pisama zapisao je:
"Nepovoljno stanje zdravlja moga prinuđuje me poći odavde sjutra za Kotor ne bih li tu ili na drugom kom mjestu sredstvom ljekara našao sebi poboljšanje..." (pismo Pavlu Rešetaru od 16. oktobra 1851)
Smrt i poslednja želja
Njegoš je preminuo na Cetinju od tuberkuloze, u 10 časova ujutru, dvadeset jednu godinu nakon što je postao vladar Crne Gore. U svojim poslednjim trenucima izgovorio je:
"Evo me na ždrijelu vječnoga doma... Kopajte me u Lovćen kod nove crkve."
Zbog loših vremenskih uslova i straha od skrnavljenja, njegova sahrana na Lovćenu bila je odložena. Privremeno je sahranjen 21. oktobra u Cetinjskom manastiru, u grobnici svog strica, svetog Petra.
Tek 26. avgusta 1855. godine njegovi posmrtni ostaci preneti su na Lovćen. Tom prilikom, po nalogu kneza Danila, otvoren je kovčeg. Uprkos očekivanjima, telo nije bilo očuvano – ostala je samo desna ruka.
Reči majke koje su nadjačale bol
Na njegovom grobu, Njegoševa majka Ivana izgovorila je reči koje su ostale kao snažno svedočanstvo dostojanstva i vere:
"Braćo Njeguši, sokolovi Crnogorci, nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za kukanje, niti se rodio za plakanje. Radio je o dobru imena našeg srpskog, zato za njim ne treba plakati, prestanite sa plačem. Plač ne mogu slušati."
Onda se obrati mrtvome sinu:
"Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago, ponose i kreposti starosti moje i slavo roda našeg, zar doživjeh da te i takvog vidim? Bog ti dao rajsko naselje! Vaistinu Božiju i smrt ti je lijepa! Sve ti pristoji, pa i smrt! Ja sam najsrećnija majka, kad sam voljom Božijom rodila, odgojila i spremila tebe, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ti si se odužio svakome tvome, odužio si se Bogu i narodu. Ja vaistinu Božiju nikad za tobom neću plakati. Kad bih to učinila, ne bih bila tvoja prava majka… Treba da plaču one majke, koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja! Prosta ti sine materinska rana, prosto ti srpsko mlijeko. Slava Bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i On od tebe imati šta tamo da vidi!"
Očeve reči i snaga porodice
Njegov otac Toma obratio se okupljenima:
"Pomoga vi Bog braćo Crnogorci! Dao Bog i Sveta Trojica da ova smrt mojega sina i vašega i moga gospodara bude srećna za sve nas i našu vitešku zemlju!"
Zatim se sagao, celivao krst i Njegoševu ruku, rekavši:
"Želio bih te i u obraz poljubiti, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičanskoj, ti si preosvešteno lice, sve ti prosto bilo!"
Glas rodbine i naroda
Nakon oca, obratio se Đorđije Petrović:
"Dragi moj striko i mila moja strino, vazda sam znao da ste vi bili Bogom izabrani par ljudski, ali mi je tek sad jasno zašto je Vladika bio takvi kao što je. Sad tek vidim da je Vladiku imao ko roditi. O, da je njemu sad ustati, da mu je vidjeti vas, svoje mile i drage roditelje, da mu je čuti vaše govore o ovome po vas i nas sve najtežem času, dopunio bi svoju pjesmu, pjesmom ocu i majci, progovorio bi onako, kako je samo on znao, umio i govorio. Blago Crnoj Gori! Dok su takvi očevi i majke niko nama neće nauditi, vazda će se u nas rađati pravi sokolovi, lavovi i vitezovi takvi, koji će odoljevati svijema nevoljama, mukama i oskudicama i koji će očuvati vazda slavno ime i svetu slobodu."
Narod koji je prisustvovao ovom trenutku ostao je nem, zatečen snagom i dostojanstvom koje su pokazali Njegoševi roditelji.
Nasleđe koje traje
I danas, vekovima kasnije, Njegoš ostaje simbol duhovne snage, slobode i stvaralaštva. Njegove misli i dela ne pripadaju samo prošlosti – ona i dalje oblikuju svest i identitet naroda, podsećajući da istinska veličina ne nestaje sa životom, već tek tada počinje da traje.