Nemci su, činilo se, uživali u sopstvenoj brutalnosti tog letnjeg jutra u Atini. Dok su ljude izbacivali iz kamiona i terali ih ka mestu pogubljenja, fotograf je bio spreman da zabeleži svaki korak na tom putu ka smrti.
Tokom naredna četiri sata, u dolini na obodu grada, streljački vodovi su likvidirali žrtve u grupama od po 20 ljudi. Do kraja, krv je bila u lokvama na suncem isušenoj zemlji, a 200 pripadnika pokreta otpora ležalo je mrtvo u jednom od najgorih zverstava nemačke okupacije Grčke.
Sećanje na to jutro 1. maj 1944. godine, dramatično je oživelo pojavom serije od 12 fotografija koje je jedan kolekcionar nacističkih memorabilija kontroverzno ponudio na prodaju putem i-beja. Ove slike su podsetnik na jezivu svirepost nemačkih vojnih metoda, ali i hrabrom i snažnom prkosu nad zlom.
Prkos pred streljačkim vodom
Svako ko pogleda fotografije kolone osuđenika koji marširaju ka svom sastanku sa smrću na strelištu u Kesarijaniju biće zatečen njihovim ponosom i prkosom. Ramena su im ispravljena, a držanje smireno i dostojanstveno.
Dok čekaju da meci polete, jedan stoji ruku čvrsto ispruženih uz telo, kao na paradi. Drugi podiže stisnutu pesnicu u pozdrav svojim drugovima i ideji. Većina ovih ljudi bili su komunisti, koje je zatvorila sopstvena vlada pre nego što su Nemci izvršili invaziju.
Priča o masakru u Kesarijaniju podjednako je priča o hrabrosti anti-nacističkog pokreta otpora koliko i o zločinima Hitlerovog režima. Zverstvo je urezano u nacionalno sećanje, ali iako je dobro dokumentovano svedočenjima očevidaca, do sada nije bilo vizuelnih dokaza koji bi ilustrovali ove užase.
Logoraši kao taoci i odmazda za generala
Žrtve su bili zatvorenici u koncentracionom logoru Hajdari pod upravom SS-a. Logor je služio kao tranzitni centar za Jevreje koji su slati u Aušvic, ali je u njemu bilo i oko 600 političkih zatvorenika. Kada su Nemci napali Grčku u proleće 1941. godine, prethodni autoritarni režim je predao ove zatvorenike okupatoru kao gotove taoce.
Do 1944. godine, Nemci su se borili protiv efikasne gerilske kampanje Narodnooslobodilačke vojske Grčke (ELAS). Nacističke mere protivgerilske borbe ciljale su civile; do kraja rata ubijeno je oko 90.000 Grka, a 1.600 sela je uništeno.
Neposredni povod za masakr bila je zaseda ELAS-a 27. aprila 1944. godine, u kojoj je ubijen nemački general-major Franc Kreh i tri oficira. Odmazda je bila predvidljiva. Gestapo je u Atini sastavio spisak od 200 zatvorenika određenih za smrt. Među njima su bili učitelji, inženjeri, pekari i sindikalne vođe.
Poslednji ples i herojski čin Napoleona Sukacidisa
Kada su saznali vesti, zatvorenici u bloku 3, umesto očaja, pokazali su neverovatnu hrabrost. Na zaprepašćenje čuvara, oni koji su sutradan trebali da umru plesali su uz muziku gitara i violine, pevajući narodne pesme i revolucionarne himne.
Sledećeg jutra usledio je još jedan neverovatan primer čvrstine. Među odabranima je bio Napoleon Sukacidis, tridesetpetogodišnji računovođa koji je zbog znanja jezika bio prevodilac u logoru. Komandant logora, Karl Fišer, ponudio mu je da ga poštedi jer mu je bio koristan. Sukacidis je pitao: "Ako ja budem spasen, hoće li jedan čovek manje biti pogubljen ili će neko drugi zauzeti moje mesto?"
Kada je Fišer potvrdio da kvota mora biti ispunjena, Sukacidis je istupio i zauzeo svoje mesto u stroju za smrt. Svom ocu je ostavio poruku: "Tata, idem pred streljački vod. Budi ponosan na svog sina jedinca."
Krvavo strelište i svedočanstva užasa
Zatvorenici su kamionima prevezeni kroz Atinu. Putem su izbacivali poruke ispisane na komadićima papira koje su lokalci sakupljali i prosleđivali porodicama. Advokat Micos Rembucikas je napisao: "Moja smrt ne treba da vas ražalosti, već da vas još više očeliči za borbu koju vodite."
Na strelištu, žrtve su postrojavane u grupama od po 20. Svaka sledeća grupa bila je prisiljena da utovari tela prethodne grupe u kamione pre nego što bi zauzeli svoje mesto pred cevima. Meštani su sa okolnih brda gledali užas. Pesnikinja Rita Bumi Papa zabeležila je da su neki od dželata, mladi Austrijanci, padali u nesvest od užasa, što je razbesnelo nemačkog oficira koji ih je zamenio pribranijim vojnicima, očigledno željnih krvi.
Tela su odvezena u kamionima iz kojih je kapala krv. Grobari su kasnije svedočili da su neki ljudi još pokazivali znake života, ali su Nemci naredili da budu zakopani u jamama pripremljenim noć ranije, kako tvrdi britanski list "Dejli mejl".
Sećanje, politika i rehabilitacija
Decenijama nakon rata, sećanje na ove žrtve bilo je potisnuto zbog Grčkog građanskog rata. Iako su komunisti bili najefikasnija snaga protiv nacista, smatrani su izdajnicima, a kolaboracionisti su retko izvođeni pred lice pravde. Tek 1982. godine država je zvanično priznala ulogu ELAS-a. Danas je strelište Kesarijani Oltar slobode i nacionalni spomenik.
Pojavljivanje ovih fotografija Ministarstvo kulture Grčke proglasilo je arhivom od izuzetne istorijske vrednosti i pregovara o njihovom otkupu. Slike potiču iz albuma SS narednika, ali su ih snimili profesionalci iz nacističke propagandne mašinerije Jozefa Gebelsa.
Prvobitna namera tih fotografija bila je da proslave moć Nemačke i osvetu nad onima koji joj se suprotstave. Umesto toga, one danas služe kao spomenik ljudskom dostojanstvu i plemenitosti koju nacističko zlo nikada nije uspelo da ugasi.