„Dakle, Helena, jesi li se predomislila? Svi znamo da čuvaš taj novac u starom šporetu. Zašto ne možeš da ga pozajmiš Petru? Na kraju krajeva, on je tvoj dever!“Svekrva Ana me je pogledala ledenim mirom, dok je u ruci stezala čašu vina. Svi su sedeli oko stola, sveće su gorele, šaran je mirisao, ali soba je bila hladnija nego ikada ranije. Moj muž Toma je bio na poslu – kao i uvek kada je bilo teško. A ja sam sedela tamo sama, okružena njegovom porodicom, koja me nikada nije volela.
„Mama, već sam ti rekla da je taj novac naša ušteđevina. Niko ne zna šta može da se desi. A osim toga, Petar je odrastao, trebalo bi sam da štedi za stan“, pokušala sam da ostanem mirna, ali mi je glas drhtao. Moja jetrva Jana je sedela u uglu sobe, pažljivo me posmatrajući, kao da čeka da se slomim. Tast Krsta se nakašljao i dodao: „Helena, uvek smo ti pomagali. Kada ste ti i Toma počeli, živeli ste sa nama. Sada je na tebi red da pomogneš Petru. To je porodica.“
U tom trenutku, osetila sam potrebu da ustanem i pobegnem. Svi su me pritiskali, kao da sam jedina prepreka njihovoj sreći. Niko me nije pitao kako se osećam, šta želim. Samo novac, novac, novac. Setila sam se majke, koja mi je uvek govorila: „Moraš sama da postaviš svoje granice, inače će te pojesti.“ Ali kako da postavim granice kada sam u stranoj kući, među ljudima koji me nikada nisu prihvatili?
„Helena, prestani. Svi znamo da bi se Toma složio da je ovde. Ti se stalno nečim baviš“, siktala je Ana. U tom trenutku, osetila sam kako mi suza teče niz obraz. Nisam želela da plačem, ne pred njima. Ali bilo je jače od mene. Svi su zaćutali. Jana me je pogledala sa nekom vrstom zadovoljstva, Petar je izgledao uvređeno, kao da mu je neko ukrao igračku.
Odjednom se začulo kucanje na vratima. Svi su se okrenuli. Ko bi to mogao biti u nedelju uveče? Ana je ustala i krenula da otvori. U sobu je ušao moj otac. Visok, sedokos čovek sa dubokim očima koje su uvek ulivale poštovanje. Mnogo toga se pričalo o njemu u gradu – da je jednom bio u zatvoru, da ima problema sa alkoholom, da niko nije želeo da se svađa sa njim. Ali za mene je on uvek bio taj koji me je štitio, čak i ako to nije mogao da izgovori naglas.
„Dobro veče“, pozdravio je i osvrnuo se po sobi. Svi su se ukočili. Niko nije očekivao da će doći. „Helena, dođi ovamo“, rekao je mirno. Ustala sam i krenula ka njemu. Otac me je zagrlio i pogledao Anu: „Šta se ovde dešava?“
Ana je pokušala da zadrži izraz lica: „Samo smo pričali o porodičnim stvarima. Helena ima neku ušteđevinu, a Petru bi trebala pomoć oko stana. Mislili smo da ona može da to reši.“
Otac ju je pogledao takvim pogledom da je zaćutala. „A zašto bi Helena davala novac? To je njena odluka. Ili je možda neko od vas doprineo kada joj je bilo potrebno?“
U sobi je zavladala tišina. Svekar je udahnuo, ali ga je otac prekinuo: „Krsto, sećaš li se kako si ostavio Helenu samu kada je Toma otišao na posao, a ona je bila bolesna? Ko joj je tada pomogao? Ja. A ja nikada nisam ništa tražio.“
Ana je počela da se brani: „Ali to je nešto drugo, to je bila porodica…“
„A Helena nije porodica? Ili je samo dobra kada ima šta da da?“ Očev glas je bio smiren, ali u svakoj reči je bila snaga koju dugo nisam videla kod njega. „Ako želiš novac, idi u banku. Ali nikada više ne ponižavaj Helenu. Ako se to ponovi, doći ću ponovo. I veruj mi, to ne želiš.“
Svi su zaćutali. Petar je gledao u sto, Jana je izgledala uvređeno, Ana je bila bela kao čaršav. Tata me je uzeo za ruku i odveo do vrata. „Idemo kući, Helena. Više nemaš šta da radiš ovde.“
Ćutala sam na putu kući. Tata me je držao za ruku kao kad sam bila mala. „Ne brini, Lenka. Više te nikada neće povrediti. Moraš da se zauzmeš za sebe. Niko nema pravo da te ponižava, čak ni tvoja porodica.“
Briznula sam u plač kod kuće. Sve mi je spalo s leđa. Tata me je zagrlio i prvi put posle dugo vremena rekao: „Ponosan sam na tebe.“
Sledećeg dana me je pozvao Toma. „Šta se tamo desilo? Mama me je pozvala da kaže da si bila gruba i da si otišla sa tatom.“
„Tomo, tvoja porodica me je ponizila. Hteli su novac koji sam uštedela. Nisi bio tamo. Moj otac me je zaštitio. Nikada više neću dozvoliti da se to desi. Ako me voliš, zauzećeš se za mene. U suprotnom, besmisleno je.“
Toma je dugo ćutao. „Žao mi je, Helena. Trebalo je da budem tamo. Više nikada neću dozvoliti da se to ponovi.“
Sve se promenilo od tada. Retko smo viđali moju svekrvu i svekra. Toma je počeo da se više interesuje za mene i našu ćerku. Moj otac je postao deo naših života, iako nije uvek bilo lako. Ali sam shvatila jednu stvar – moram sama da postavim svoje granice. Niko drugi to neće učiniti umesto mene.
Ponekad se pitam: Zašto je u porodicama tako teško razgovarati o novcu i o tome kako se osećamo? Zašto se uvek plašimo da kažemo „ne“? Da li se osećate isto? Kako biste se ponašali na mom mestu?