„Halo? Gospođo Irena Stojanović?“ Glas sa druge strane bio je hladan, zvaničan. „Ovde policija. Vaš muž je doživeo saobraćajnu nesreću. Morate odmah doći u bolnicu.“
Nisam čak ni stigla da pitam šta se dogodilo, ali već sam bila na nogama, tražila ključeve, telefon, jaknu. Srce mi je lupalo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: Zašto Vojin nije kod kuće? Rekao je da ide na poslovnu večeru sa Ivanom iz firme, da će zakasniti, ali u tome nije bilo ništa neobično. Ili sam samo želela da verujem da nije.
Vozivši se praznim ulicama Beograda, ruke su mi se tresle na volanu. U bolnici sam zatekla njegovu sestru Anu i njegovog najboljeg prijatelja Tomislava. Oboje su ćutali, njihovi pogledi nisu mogli da se sretnu sa mojim. „Šta se dogodilo?“ upitala sam, glasom tankim, gotovo detinjastim.
Ana je prva progovorila: „Vojin… bio je sa nekim u kolima. Sa njom…“
„Sa kim?“
Tomislav je slegnuo ramenima. „Sa nekom ženom. Policija još ne zna ko je to.“
Osetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. U tom trenutku nisam znala šta me je više boli – strah za njegov život ili osećaj da mi se ceo svet ruši.
Satima sam sedela u čekaonici, gledajući u bele pločice i pokušavajući da svemu tome dam smisao. Kada su mi konačno dozvolili da ga vidim, bio je priključen na aparate, lice izgrebano, ali živ. „Vojine…“ šapnula sam.
Otvorio je oči i pogledao me kao stranca. „Irena… Nisam želeo…“
„Šta nisi želeo?“
Suza mu je skliznula niz obraz. „Nisam želeo da ovo ovako saznaš.“
Nisam znala šta da kažem. Samo sam ga držala za ruku i osetila kako se sve što smo godinama gradili pretvara u pepeo.
U narednim danima, istina je polako izlazila na videlo, poput otrova koji se širi telom. Policija je utvrdila da je žena sa kojom je bio u kolima bila njegova koleginica iz firme, Jelena. Preživela je sa lakšim povredama. Novinari su počeli da zovu kući, komšije su šaputale iza mojih leđa. Mama me je zvala svaki dan: „Irena, moraš biti jaka zbog dece!“
Ali kako možeš biti jak kada ti se srce slama?
Jedne večeri, dok su deca spavala, sedela sam preko puta Vojina u našoj dnevnoj sobi. Pogledala sam ga pravo u oči.
„Koliko dugo?“
Pogledao je dole. „Godinu dana.“
„Zašto? Zar ti nismo bili dovoljni? Ja… deca… naš život?“
Nije odmah odgovorio. Samo je ćutao, a ja sam osetila kako bes raste u meni.
„Znaš li koliko puta sam ti oprostila tvoje male laži? Koliko puta sam zažmurila na tvoje izgovore? Ali ovo… ne mogu ovo.“
Samo je ćutao.
Sledećih nekoliko nedelja živeli smo kao stranci pod istim krovom. Deca su osećala napetost, moj sin Luka me je pitao: „Mama, zašto tata više ne ide sa nama na igralište?“ Nisam imala snage da lažem.
Jednog dana me je Jelena pozvala. „Irena, izvini… Nisam želela da saznaš ovako. Vojin te voli, uvek je pričao o tebi i deci…“
Prekinula sam vezu bez reči.
Moja sestra Ivana je svaki dan dolazila sa kolačima i toplim rečima, ali ništa nije moglo da zaleči ranu izdaje. Počela sam da sumnjam u sve – da li sam previše posvećena deci i poslu? Da li sam ga zanemarila? Ili je on jednostavno bio slab?
Jedne noći nisam mogla da spavam, pa sam otišla u njegovu sobu (spavali smo odvojeno). Zatekla sam ga kako plače.
Irena, oprosti mi… Ne znam šta me je spopalo. Plašio sam se starosti, rutine… Ti si uvek bila jaka, a ja… slab.“
Nisam znala šta da kažem. Samo sam sedela pored njega i pustila da tišina govori umesto nas.
Vremenom su rane počele da zarastaju, ali poverenje nikada nije bilo isto. Deca su odrastala sa roditeljima koji su pokušavali da budu prijatelji zbog njih, ali ljubav koja je nekada postojala – nestala je te noći kada je zazvonio telefon.
Danas, godinama kasnije, i dalje se pitam: Da li je bolje znati istinu ili živeti u laži? Da li je moguće oprostiti izdaju ili ona zauvek ostaje između dvoje ljudi poput hladne senke?
Možda vi imate odgovor na to pitanje – šta biste vi uradili na mom mestu?