Smrznuta i siromašna78-godišnjakinja mislila je da je njen život završen, ali ona je tek pripremala svoje remek-delo.
Godina je 1938. Igl Bridž, Njujork. Zima je nemilosrdna. U maloj, trošnoj kući sedi Ana Meri Robertson Mozes. Ima 78 godina i ruke su joj toliko iskrivljene od artritisa da više ne može ni da drži iglu za vez - jedinu stvar koja joj je donosila radost posle decenija napornog rada na farmi.
Rodila je desetoro dece, sahranila petoro. Muž joj je umro. Ostala je sama, sa oskudnim prihodima koji su jedva pokrivali hranu. Božić se približavao, a Ana je bila očajna. Želela je da pokloni nešto svojoj porodici, ali joj je novčanik bio potpuno prazan. Nije mogla da priušti ni najjeftiniji sitni poklon iz lokalne prodavnice. Osećala se beskorisno, kao teret za svet koji je jurio napred dok je ona ostajala zarobljena u prošlosti.
Ali umesto da odustane, uradila je ono što siromašni ljudi uvek rade - improvizovala je.
Uzela je staru četkicu, malo jeftine farbe za kuću i komad otpadnog drveta. Nije bila školovana, nije imala „viziju“, samo su joj bili potrebni pokloni i tako je počela da slika uspomene – snežne farme, decu na sankama, miris javorovog sirupa.
Njena porodica je volela te slike, ali svet? Svetu nije bilo stalo. Stavila je nekoliko slika u izlog lokalne apoteke, pored tegli džema. Cena: 3 dolara. Stajale su tamo mesecima, niko ih nije gledao, skupljale su prašinu i muve. Sve do jednog hladnog oktobarskog dana, Luis Kaldor, bogati kolekcionar umetničkih dela iz Njujorka, slučajno je prolazio kroz selo, zaustavio se ispred apoteke da kupi aspirin, ali mu je pogled pao na izlog. Ono što je video na tim komadima drveta nije bila samo boja, bila je to sirova, nepatvorena duša kakvu skupe galerije Menhetna nisu videle decenijama. Ušao je unutra i doneo odluku koja će zauvek promeniti istoriju umetnosti i preokrenuti život jedne starice naglavačke.
Kada se pojavio na njenom pragu kupio je sve slike koje je do sad naslikala, njih desetak i vratio se u Njujork ubeđen da je pronašao blago. obilazio je sve galerije po Menhetnu ali sve na šta je naišao bila su zatvorena vrata.
"Previše primitivno", "Ovo nije umetnost", "Dečije škrabotine" bile su reči mnogih strčnjaka, jer svet umetnosti 1939. bije opsednut apstraktnim eksprecionizmom i modernizmom, sve je moralo biti intelektualno, sofisticirano, a Anine vesele slike pune boja delovale su kao dečija slikovnica.
Ipak uspeo je ubediti Muzej moderne umetnosti da uvrsti tri njene slike u izlozbu anonimnih američkih umetnika i dok su ih kritičari ignorisali, običan narod je bio opčinjen.Slike su ih podećale na bezbrižno detinjstvo, daleko od velike depresije i straha od novog rata koji je besneo Evropom.
Već sledeće godine Ana je dobila samostalnu izložbu u prestižnoj galeriji čiji vlasnik je bio izbeglica iz nacističke Nemačke koji je razumeo da je za umetnost potrebna duša. Sve slike su se rasprodale i ona je postala poznata kao baka Mozes u svojoj 80 godini. Narednih 20 godina provela je slikajući remek dela, čak 1600 njih. Cena jedne se kretala i po nekoliko hiljada dolara, bravo bogtstvo za nekoga ko nije imao novca ni za Božićne poklone.
Pojavljivala se u TV emisijama,na naslovnim stranama časopisa, upoznala je predsednika u Beloj kući, a njena dela su završila i na poštanskim markama. Uskoro je postala jedna od najpoznatijih umetnica u Americi.
Njen 100-ti rošendan proglašen je danom bake Mozis 1960., a svoje poslednje delo naslikala je samo nekoliko meseci pre smrti 1961. godine.
Umrla je u 101. godini, preživela je Građanski rat, dva svetska, Veliku depresiju, atomsko doba i početak svemirske trke, a svoje poslednje 23 godine života provela je transformišući se iz siromašne, promrzle udovice u milionerku čiji radovi danas vise u muzejima širom sveta i na aukcijama se prodaju ods 100 000 dolara do milion.