Da, ja sam onaj tip koji je ostavio ženu nakon 20 i kusur godina braka da bih se odmah spetljao sa 13 godina mlađom ženom. I nije moj razlog bio taj da sam ja hteo da se spetljam sa mlađom, jednostavno se desilo i, uostalom i nju sam ostavio na kraju.
A evo kako je sve počelo i kako su mi se na kraju zgadile sve veze
Moja supruga je bila elegantna, sabrana, doterana. Volela me je, da. Uvek je izgledala besprekorno, starala se o tome. I volela je svoju porodicu i da sve bude lepo i na svom mestu.
Bez gužve, bez naglih pokreta. Jedva da smo se svađali, kuća je bila uredna, sve je bilo osmišljeno, sve je bilo na svom mestu. A onda sam shvatio da živim sa savršeno funkcionalnom mašinom, a ne sa ženom.
Zašto? Njen život je takav: sve je jasno, sve je na svom mestu, sve mora biti po njenom planu, sve mora da funkcioniše onako kako ona smatra da je prikladno, i mora biti svesna ko gde ide i ko šta radi.
Njena kontrola me gušila. Nije se radilo o naređenjima i skandalima. Ne, ona je bila toliko suptilna po tom pitanju da me to još više nerviralo.
Ona je kontrolisala sve: kako sam slagao knjige na polici, koji sos sam birao za večeru, u koje vreme je naš sin zvao i kako bi priča trebalo da teče između nas.
Ona je kupovala sve stvari. Čak je kupila i porodični automobil.Vidite, muškarac bi trebalo da oseća da je on taj koji donosi odluke, ali ja sam nekako bio gurnut u stranu, i iz nekog razloga, u nekom trenutku, jednostavno sam se prepustio tome.
Kao da ona bolje zna šta treba da se uradi.
Okružila me nevidljivom mrežom svojih „ispravnih“ ideja o životu, a svako odstupanje od putanje smatralo se kvarom u sistemu.
Ako bih zakasnio s posla, zvala bi tri puta i pitala gde sam. Kada bih išao u prodavnicu, uvek bi mi slala poruku da se uveri da nisam zaboravio da kupim nešto. Jednostavno me nije puštala na miru. Bilo je to pakao na zemlji.
Ne znam kako sam sa njom živeo dvadeset godina. Da, bila je lepa, negovana, odmerene i sve mi se to dopalo, zbog toga sam se i zaljubio u nju.
Ali već nakon dve godine braka shvatio sam da nemamo o čemu da razgovaramo. Međutim, već smo imali dete i nisam imao drugog izbora nego da ostanem sa njom. Ali ona me toliko ščepala sa svom tom kontrolom, tako da nisam ni imao kud. Čak je i naš sin pobegao od nje prvom prilikom.
Vrlo brzo se oženio pametnom ženom, ali u toj kući on vodi glavnu reč.
Ja sam bio savršen projekat svoje žene. A onda sam se osvestio. BIlo mi je dosta.
Jednog dana sam napustio ovu savršenu igru savršene porodice. Muzej od kuće prepustio sam njoj i njenoj savršenoj potrebi za kontrolom.
Otišao sam. Živeo sam sa mladom devojkom dve godine, a onda sam je ostavio.
Zašto?
Navikao sam da imam kontrolu. Stalno mi je kroz glavu prolazila priča o onom medvedu koji je čitav život proveo na povodcu šetajući u krug. A onaj momenat kada je pušten u divjinu, on je i dalje šetao u krug sve dok nije uginuo.
Nisam hteo da budem takav medved.
Evo u čemu je stvar. Svaka nova osoba u vašem životu je bekstvo od prethodne. Čak i ako je sasvim suprotna od prve žene. I još jedna stvar. U odnose sa novim ljudima vučemo navike iz prošlih života. Čak i nesvesno. Tražimo ono na šta smo navikli.
Haos od nove žene, kako se ispostavilo, nije ono što mi treba.
Sada živim sam i moj dom je uredan. Ne izlazim više i ne tražim nove žene. Još uvek imam strah da ne napravim grešku i ne spanđam se sa nekom novom koja će da odluči da moj život mora da uredi baš ona.