„Mirna, moraš odmah u bolnicu. Aca je imao nesreću. Nije mu dobro.“ Glas mog svekra, Ilije, bio je promukao i drhtav, kao da svaka reč teži tonu. Tanjir vruće supe ispao mi je iz ruku i razbio se o pločice. Srce mi je lupalo dok sam hvatala ključeve i kaput, ignorišući kišu koja je udarala o prozore našeg malog stana u Beogradu.
Na putu do bolnice, kroz maglu i suze, stalno sam sebi ponavljala: „Samo da preživi. Samo da preživi.“ Njegove slike kako se smeje našoj ćerki mini, popravlja bicikl našeg sina Davida, grli me kada misli da ga niko ne gleda, stalno su mi se vrtele u glavi. Nikada nisam pomislila da običan četvrtak može da se pretvori u noćnu moru.
U hodniku hitne pomoći, Acina sestra Sonja me je dočekala, lice bledo kao zidovi oko nas. „Mirna...“ počela je, ali reči su joj zastale u grlu. „Doktori se muče. Ima unutrašnje krvarenje.“
Sedela sam na hladnoj plastičnoj stolici, stisnutih pesnica, dok su sati prolazili. Ilija je ćutao, gledajući u pod. Sonja je tiho, gotovo bezglasno plakala. U jednom trenutku, mlada žena sa crnom kosom i crvenim kaputom prošla je kroz vrata hitne pomoći. Pogledala me je pravo u oči, a zatim je pogled usmerila ka Sonji. „Jesi li dobro?“ tiho je upitala.
Nisam je poznavala. Ali Sonja ju je zagrlila kao sestru.
„Ko je to?“ upitala sam kada su se rastali.
Sanja je oklevala. „Ovo je… Anja. Prijateljica iz Acine kompanije.“
Nisam imala snage da pitam dalje. U tom trenutku, doktor je izašao iz operacione sale. „Njegovo stanje je kritično, ali smo ga za sada stabilizovali. Možete ga videti na trenutak.“
Ušla sam u sobu u kojoj je Aca ležao povezan sa aparatima. Lice mu je bilo unakaženo modricama, ali sam ipak prepoznala čoveka koga sam volela od svoje devetnaeste godine.
„Mirna…“ šapnuo je kada me je video. Suze su mi se slivale niz lice.
„Ovde sam, ljubavi. Ne idi nikuda, molim te. Deca te čekaju kod kuće.“
Nije odgovorio, samo me je pogledao tim svojim tamnim očima, punim tuge i nečega što nisam mogla da imenujem.
Sledećih nekoliko dana živeli smo između bolnice i stana. Deca su pitala gde je tata, a ja sam lagala: „Tata će uskoro doći kući.“ Ali svaki put kada bih došla u bolnicu, Anja je već bila tamo - donosila mu je voće, razgovarala sa lekarima, čak mu je menjala vodu u čaši.
Jednog dana sam ih zatekla kako tiho razgovaraju. Kada sam ušla, odjednom su zaćutali.
„Aleksandre, moramo da razgovaramo“, rekla sam čvrsto.
Umorno me je pogledao. „Mirna... sada nije vreme.“
„Kada će biti vreme? Od kada ti Anja menja vodu? Od kada ona zna više o tvom zdravlju nego ja?“
Anja se povukla prema vratima, ali pre nego što je otišla, rekla mi je: „Nije sve njegova krivica.“
Ostala sam sama sa Acom.
„Šta se dešava?“, tiho sam ga pitala.
Dugo me je gledao pre nego što je progovorio: „Mirna... nisam želeo da ovako saznaš. Anja i ja... radimo zajedno dve godine. Postali smo bliski. Nisam želeo da te povredim.“
Osetila sam kako mi se svet ruši pod nogama.
„Bliski? Šta to znači? Jesi li me varao?“
Nije odmah odgovorio. Samo je spustio pogled.
„Nisam želeo da te izgubim“, šapnuo je.
Izašla sam iz sobe pre nego što sam počela da vrištim.
U narednim danima, izbegavala sam ga koliko sam mogla. Deca su osećala napetost; Mina me je pitala zašto plačem noću, a David se povukao u sebe.
Jedne večeri, Ilija me je zaustavio u hodniku bolnice.
„Mirna, znam da si povređena. Ali Aleksndar te voli. Svi grešimo. Ne dozvoli da porodica pati zbog jedne greške.“
Pogledala sam ga kroz suze: „Jedna greška? Koliko puta moram da oprostim pre nego što prestanem da budem budala?“
Sonja mi je kasnije priznala da je mesecima znala za Anju, ali nije imala snage da mi kaže.
Osećala sam se izdano sa svih strana – od muža, porodice, pa čak i od prijatelja koji su ćutali.
Kada se Aca dovoljno oporavio da dođe kući, pokušali smo da razgovaramo. Pokušali smo zbog dece, zbog godina koje smo proveli zajedno. Ali poverenje se ne vraća preko noći. Svaka večera je bila tiha bitka između prošlosti i budućnosti.
Jedne noći sam sedela na balkonu sa Minom dok su crkvena zvona odzvanjala u komšiluku.
„Mama, hoće li tata ponovo otići?“ tiho je upitala.
Čvrsto sam je zagrlila.
„Ne znam, dušo. Ali znam da ćemo ti i ja uvek biti zajedno.“
Dani su prolazili, a ja sam naučila da živim sa bolom — ali i sa novom snagom koju nisam znala da imam.
Šta biste uradili na mom mestu? Može li se ljubav obnoviti nakon izdaje, ili je to rana koja nikada ne zarasta zauvek?