„Zorana, zašto uvek moraš biti drugačija?“ – majčina rečenica je odjekivala trpezarijom baš kada sam pokušavala da objasnim zašto ne želim da upišem ekonomiju kao moj brat Ivan. Svi su zaćutali, a ja sam osetila kako mi se obrazi zagrevaju. Tata je gledao kroz prozor, kao da ništa od ovoga nije važno, a baka Ljubica je nervozno čačkala svoj tanjir piletine. Nedeljni ručak kod nas u Požarevcu je uvek bio poprište sitnih svađa, ali tog dana nešto je visilo u vazduhu.
„Možda zato što nije kao mi“, promrmljala je baka, misleći da je niko ne može čuti. Ali ja sam je čula. Svi su je čuli. U tom trenutku, vreme je stalo. Pogledala sam Ivana, koji je zbunjeno slegnuo ramenima, a majka je iznenada ustala i otišla u kuhinju.
Nisam znala šta me je više povredilo – bakine reči ili majčina tišina. Te noći nisam mogla da spavam. Reči su mi stalno odzvanjale u glavi: „Možda zato što nije kao mi.“ Šta su značile? Da li sam usvojena? Da li sam tuđe dete? Zašto mi niko nikada ništa nije rekao?
Tokom narednih nekoliko dana pokušavala sam da uhvatim mamu nasamo, ali je ona izbegavala svaki ozbiljan razgovor. Tata je bio još gori – čim bih pomenula nešto o prošlosti, odmah bi promenio temu ili otišao na balkon da zapali cigaretu. Ivan bi samo odmahnuo rukom: „Ostavi starice i njihove gluposti.“
Jednog popodneva, dok su svi bili napolju, pretražila sam fioke u dnevnoj sobi. Pronašla sam stari album sa slikama iz mog detinjstva. Dok sam ga listala, primetila sam da na prvih nekoliko fotografija nije bilo nijedne slike moje mame ili tate – samo ja i mlada žena koju nikada ranije nisam videla. Na poleđini jedne od slika pisalo je: „Mojoj Zorani, s ljubavlju – Amela, Sarajevo 1995.“ Srce mi je počelo ludo da lupa.
Tog dana sam čekala da se mama vrati kući s posla. Sela sam preko puta nje i stavila sliku na sto.
„Ko je Amela?“ upitala sam drhtavim glasom.
Mama je dugo ćutala. Oči su joj se napunile suzama. „Vreme je da saznaš istinu“, šapnula je.
Ispričala mi je sve – kako su ona i tata godinama pokušavali da imaju dete, ali nisu mogli. Kako su 1995. godine, tokom rata u Bosni, preko prijatelja iz Crvenog krsta saznali za bebu iz Sarajeva čija je majka poginula u granatiranju. Kako su me doveli u Požarevac i odgajili kao svoju.
„Nisam mogla da ti kažem... Plašila sam se da ćeš nas manje voleti“, jecala je mama.
Osećala sam se kao da mi se tlo pod nogama ruši. Sve što sam znala o sebi – moje ime, moja porodica, moje detinjstvo – odjednom je postalo upitno. Nisam mogla da dišem od bola i zbunjenosti.
Sledećih nekoliko nedelja bila sam kao duh u sopstvenoj kući. Ivan je pokušavao da me razveseli šalama, tata me je grlio češće nego pre, ali sam bila izgubljena. Počela sam da istražujem Sarajevo, rat i Amelu. Pronašla sam nekoliko članaka o ženama koje su umrle 1995. godine, ali nijedan od njih nije imao prezime koje se poklapa sa onim koje sam pronašla na poleđini slike.
Jedne večeri sam odlučila da napišem pismo Crvenom krstu u Sarajevu. Objasnila sam ko sam i tražila bilo kakve informacije o Ameli. Meseci su prolazili bez odgovora. U međuvremenu, moj odnos sa porodicom je postao zategnut. Mama me je molila da prestanem da kopam po prošlosti: „Zorana, ti si naša ćerka! Zar ti to nije dovoljno?“
Ali meni nije bilo dovoljno. Osećala sam prazninu koju ništa nije moglo da ispuni.
Jednog dana je stiglo pismo iz Sarajeva. Drhtavim rukama sam ga otvorila. Pisalo je da su pronašli informacije o Ameli Hadžić, mladoj ženi koja je umrla 1995. godine, i da postoji mogućnost da imam rođake u Sarajevu.
Nisam ni trenutka oklevala – odlučila sam da odem tamo. Mama i tata su bili protiv: „Opasno je, tamo nikoga ne poznaješ!“ Ali morala sam da znam ko sam.
Vožnja autobusom do Sarajeva bila je kao putovanje kroz vreme. Grad me je dočekao siv i tužan, ali sam osećala neku čudnu vezu sa njim. Starija žena po imenu Senada me je dočekala u kancelariji Crvenog krsta.
„Jesi li ti Zorana? Znaš li koliko dugo te tražimo?“, rekla mi je kroz suze.
Rekla mi je koliko je beba nestalo iz bolnica posle rata i kako su godinama pokušavali da pronađu preživele članove porodice. Pokazala mi je sliku žene koja je neverovatno ličila na mene – Amela Hadžić je bila moja biološka majka.
Senada me je upoznala sa Amelinom sestrom, tetkom Aidom. Kada me je zagrlila, osetila sam toplinu koju nikada ranije nisam osetila. Obe smo plakale satima.
Po povratku kući, osećala sam se još izgubljenije nego pre. S jedne strane, imala sam porodicu koja me je odgajila i volela celog života; s druge strane, otkrila sam korene koje nisam poznavala, ali koji su bili deo mene.
Majka me je dočekala sa suznim očima: „Zorana, oprosti nam... Samo smo hteli da te zaštitimo.“ Otac me je zagrlio kao nikada pre.
Trebalo mi je mnogo vremena da oprostim roditeljima što su me lagali celog života. Trebalo mi je još duže da prihvatim obe strane svoje priče.
Danas često razmišljam: Da li bih bila srećnija da nikada nisam saznala istinu?
Šta vi mislite – da li je istina vredna bola koji donosi ili je ponekad bolje ostati u neznanju?