Kada je Martinasvekrva insistirala da joj čuva ćerku svake srede, ona je mislila da je to bezopasna usluga i spas u zadnji čas, sve dok njena ćerka nije počela čudno da se ponaša. Očajnički tražeći odgovore, Marta je instalirala skrivenu kameru u kuću i ono što je otkrila srušiće njen svet. Njenu ispovest prenosimo vam u celosti:
"Volela bih da mogu reći da sam preterala. Da sam dozvolila da me paranoja obuzme, da su moje sumnje samo posledica stresa i iscrpljenosti. Ali nisam bila luda. Nisam umišljala stvari. I dala bih sve, baš sve, da sam pogrešila.
Zovem se Marta i imam četvorogodišnju ćerku, Beverli. Moj muž, Džejson, i ja oboje radimo puno radno vreme, što znači da Bev većinu radnih dana provodi u vrtiću.
Pre mesec dana, moja svekrva, Šeril, dala nam je ponudu koja je delovala previše velikodušno da bi bila istinita.
„Zašto ne bih čuvala Beverli sredom?“ predložila je tokom večere, sekući piletinu. „To će joj biti dobra pauza od vrtića i omogućiti nam da se malo zbližimo kao baka i unuka. Biće dobro!“
Oklevala sam.
„Mogu da dolazim ovde da se i ona oseća prijatno“, nastavila je Šeril. „Mislim, mogu i Bev da odvedem u park ili na sladoled. Ali veći deo vremena ćemo biti kod kuće. U redu?“
Šeril i ja nikada nismo bile posebno bliske. U načinu na koji mi se obraćala uvek je postojalo suptilno neodobravanje, tiha podstruja nečeg neizrečenog. Ali ovo je delovalo nevino. Delovalo je kao ljubazan gest. Kao baka koja je zapravo samo želela da provede vreme sa svojom unukom. I ako ću biti iskrena, deo mene je bio oduševljen. To je značilo da moje dete može biti sa porodicom. Zato sam pristala.
U početku je sve izgledalo u redu. Ali onda se Beverli počela menjati pred mojim očima. U početku su to bile sitnice.
„Danas želim da jedem samo sa tatom, bakom i njenom drugaricom“, rekla je jedne večeri, odgurujući večeru koju sam napravila.
Moja ćerka mi je uputila tajnovit osmeh dok je otpila gutljaj soka.
„Ko je bakina drugarica, dušo?“ namrštila sam se.
Pretpostavila sam da misli na novu drugaricu iz vrtića. Sve dok nije počela da to govori češće. Sve dok nije počela da se povlači od mene. A onda, jedne noći, dok sam je ušuškavala, šapnula je nešto od čega mi se stegao stomak.
„Mama“, upitala je, držeći svog plišanog jednoroga, „zašto ti se ne sviđa naša prijateljica?“
Osetila sam trzaj nelagodnosti.
„Ko ti je to rekao?“ upitala sam.
Bev je oklevala, grizući donju usnu. Zatim, glasom previše uvežbanim za četvorogodišnjakinju, otvorila je usta.„Naša prijateljica je deo porodice, mama. Samo ti to još ne vidiš.“
Ruke su mi stezale čaršave. Nešto se dešavalo, a ja to nisam mogla da razumem. Bilo je to nešto što nisam mogla da vidim… još.
Zato sam odlučila da pitam Šeril o tome sledeći put kada je budem videla. Došla je u subotu ujutru da doručkuje sa nama. Džejson i Bev su bili u kuhinji, pravili su palačinke.„Da li je Beverli u poslednje vreme stekla neke nove prijatelje? U vrtiću ili u parku ili tako nešto? Stalno priča o nekome.“
Šeril jedva da je podigla pogled sa kafe.
„Oh, znaš kakva su deca, Marta. Uvek izmišljaju imaginarne prijatelje. Verovatno je to slučaj.“
Šerilin glas je bio gladak. Previše gladak.
Osmehnula sam se, ali mi je intuicija govorila da laže.
Nazovite to intuicijom, nazovite to majčinskim instinktom, ali nešto nije bilo u redu.
Te noći sam donela odluku za koju nikada nisam mislila da ću doneti.
Instalirala sam skrivenu kameru u dnevnoj sobi. Imala sam jednu još iz vremena kada je Beverli bila beba i kada je dolazila noćna dadilja. Bilo je to kada je Džejson radio noćne smene i želeo je da pazi na dadilju dok je na poslu, a ja dok sam spavala.
(Srećom, kada je Bev odrasla, mogli smo da deinstaliramo kameru.)
Bilo mi je mučno dok sam to radila, ali morala sam da znam šta se dešava.
Sledeće srede sam otišla na posao kao i obično, ostavivši grickalice u frižideru za Šeril i Bev. Pokušala sam da se koncentrišem i uspela sam da izdržim samo jedan sastanak sa netaknutim umom.Do ručka, ruke su mi se tresle od anksioznosti dok sam proveravao snimak na telefonu.
U početku je sve izgledalo apsolutno normalno. Bev je bila na podu i igrala se sa svojim lutkama, pored nje je bila činija sa sečenim voćem. Šeril se odmarala na kauču sa šoljom čaja, listajući knjigu.
Onda je Šeril pogledala na sat.
„Bev, dušo, jesi li spremna? Naša prijateljica će svakog časa stići!“
Stisnuo mi se stomak. Prijateljica je trebalo da bude otkrivena.
„Da, bako! Volim je! Misliš li da će se ponovo igrati sa mojom kosom?“
Šeril se ozarila mojoj ćerki.
„Ako je pitaš, sigurna sam da hoće, dušo moja. I sećaš se, zar ne? O ovome ne govorimo mami?“
Glas moje ćerke je bio neverovatno sladak.
„Da. Ni reči mami.“
Zamalo mi nije ispao telefon na pločice u kancelariji.
Onda sam čula zvonjenje zvona na vratima.
Šeril je stajala, popravljajući odeću dok je hodala ka vratima.
Ruke su mi se stegle dok ih je otvarala. Nisam znala šta ću videti niti koga ću videti. Ali mi je bilo mučno. I onda, videla sam prijatejicu: Džejsonova bivša žena, Aleksa, ušla je u moj dom.
Žena koju je Džejson ostavio pre mnogo godina. Žena za koju su mi rekli da se preselila u drugu državu, tvrdeći da joj je potreban novi početak sa ljudima koje nije poznavala. A Beverli, moja ćerka, potrčala joj je pravo u zagrljaj.
Ne sećam se da sam zgrabila ključeve. Ne sećam se kako sam ušla u auto. Sve što znam je da sam u jednom trenutku gledala kako mi se svet raspada na malom ekranu, a u sledećem sam jurila kući.
Otvorila sam vrata tako snažno da su udarila o zid.
Tu su bile sve tri. Šeril, Džejsonova bivša žena, i moja ćerka, sedele su zajedno na kauču kao neko malo, izopačeno porodično okupljanje.
Aleksa se okrenula ka meni, zaprepašćena.
„Oh. Zdravo, Marta“, rekla je. „Nisam te očekivala tako brzo kući.“
Rekla je to ležerno, kao da je ona ovde pripadala, a ja ne. Kao da sam ja uljez na njihovom malom druženju.
„Šta, dođavola, ona radi ovde?“ upitala sam, a glas mi je zvučao oštrije nego što sam nameravala.
Beverli je zbunjeno podigla pogled.
„Mama, zašto uništavaš savez?“ upitala je nevino.
Šeril je uzdahnula, zavalivši se kao da joj je sve ovo bilo tako zamorno.
„Uvek si malo sporo shvatala, Marta“, rekla je glatko.
Razgovor koji je usledio razbio je sve.
„Kakvo udruženje? O čemu moje dete priča?“
Aleksa se nespretno pomerila.
„Vidi, ja...“ počela je.
„Ućuti“, odbrusila sam, i na moje iznenađenje, ona jeste.
Šeril se podsmehnula.
„Mislim da je vreme da prihvatiš stvarnost, Marta. Nisi trebala da budeš ovde. Nikada nisi trebala da budeš ovde. Mislim da jedina dobra stvar koja je izašlai iz tebe je Bev.“
Osetila sam kako mi se telo ledi. Šeril se nagnula napred:
„Aleksa je ta koja je trebalo da bude sa Džejsonom“, rekla je, pokazujući na njegovu bivšu. „Ne ti, Marta. Bože moj, ti si bila greška. I ako... ili kada, Džejson to shvati, Beverli bi već trebalo da zna gde je njena prava porodica. Aleksa je neće tek tako ostaviti u nekom vrtiću. Preći će na rad od kuće, kako bi mogla da bude sa tvojom ćerkom.“
Aleksa nije htela da me pogleda u oči. Čačkala je ukrase na jastuku koji je imala u krilu.
„Izanipulisala si moje dete, Šeril!“, viknula sam. „Dozvolila si joj da poveruje da nisam važna... da ona nije važna?! Da smo obe zamenljive jedna drugoj!“
Šeril je podigla obrvu. „Pa, zar ne?“
Nešto u meni je puklo. A da moje dete nije sedelo u sobi, ko zna šta bih uradila.
Okrenula sam se ka Aleksi, koja još uvek nije progovorila.
„A ti? Složila si se sa ovim? Zašto? Ostavila si Džejsona! Pa, šta dođavola uopšte želiš?“
Progutala je knedlu.
„Ja samo... Šeril me je ubedila da Beverli treba da me poznaje. Da možda ako Džejson i ja...“
Približila sam se korak bliže.
„Ako se ti i Džejson šta? Ponovo pomirite?“ promrmljala sam.
Nije odgovorila.
Okrenula sam se ka Šeril. „Završila sam sa tobom“, rekla sam, moj glas je sada bio stabilan, smrtonosno miran. „Nikada više nećeš videti Beverli.“
Šeril se osmehnula i zavukla kosu iza uha.
„Moj sin to nikada neće dozvoliti.“
Uputila sam joj hladan, oštar osmeh.
„Oh, videćemo.“
Zagrlila sam Beverli. Nije se suprotstavila. Ali je bila zbunjena. I to me je slomilo više od svega. Dok sam sedela u autu, držeći ćerku blizu, dala sam obećanje. Niko, apsolutno niko, ne bi mi oduzeo ćerku. Ni Šeril. Ni Aleksa. A ako Džejson ne bude bio na mojoj strani kada sazna, onda ni on.
Odvela sam Bev na sladoled i objasnila joj situaciju.
„Mama? Šta se desilo? Jesam li uradila nešto pogrešno?“
„O, ne, dušo“, rekla sam, gledajući je kako čačka sladoled. „Baka je uradila nešto pogrešno. Lagala je tebe i mene. I bila je veoma nestašna. Nećemo je više videti.“
„A tetka Aleksa?“, upitala je.
„Ni mi nju nećemo videti. Povredila je tatu davno. I… nije dobra osoba. A šta kažemo o ljudima koji nisu dobri?“
„Klonimo ih se!“ rekla je, osmehujući se jer se setila.
Kasnije, kada smo stigli kući, ni Šeril ni Aleksa nisu bile tamo. Ali Džejson jeste.
„Zdravo, dušo“, rekao je Bev, koja mu je skočila u naručje.
„Džejsone, moramo da razgovaramo.“
Poslali smo Bev da se igra sa svojim igračkama dok sam mu sve ispričala. Pokazala sam mu snimak kao dodatni dokaz. Dugo je bio bled i ćutao.
„Ona nikada više neće videti Beverli. Nikada. Nije me briga.“
Šeril je pokušala da pozove. Pokušala je da se brani. Blokirala sam joj broj. Neki ljudi ne zaslužuju drugu šansu. A neki ljudi ne zaslužuju da ih zovu porodicom."