Dvadeset godina je reč "proračunata" zakačeno za moje ime i svi prijatelji su se podsmevali govoreći: "A to je ona Tamara koja se nije udala jer joj nije bilo isplativo."
Oni svi to doživljavaju kao šala, ali za mene je to bila odluka života. Po meni, tom odlukom sam ispoštovala sebe do kraja.
Sada imam 52 godine i osvrćem se na taj momenat kad sam imala 32 godine i želim da zagrlim samu sebe i još jednom sebi čestitam. Kakva si bila sila od devojke, Tamara, jer se nisi plašila da izračunaš kada su svi ostali pričali samo o osećanjima.
Evo o čemu se radi:
Ivan i ja smo se zabavljali skoro tri godine. Ja sam imala 32, on 36. Bila je to divna, opuštena romansa. On je šarmantan, samouveren inženjer sa odličnim smislom za humor.
Ja sam bila ekonomista u usponu, još uvek puna romantičnih iluzija, ali već sa kalkulatorom u glavi.
Nismo živeli zajedno. Izlazili smo. Išli smo u bioskop, šetali parkovima, roštiljali sa prijateljima. On mi je darovao cveće, ja sam mu pekla pite.
Bila je to savršena veza, najbolja ikad: puna strasti, smeha, razgovora do ponoći. Bez svađa, bez pitanja o tome „čiji je danas red da pere sudove?“. Bila sam srećna.
On je voleo da kaže da sam ja ljubav njegovog života. Voljena žena sa kojom se osećao lako i radosno. I bila sam više nego zadovoljna tim statusom.
Ali, naravno, svi su nas pritiskali: njegovi roditelji, naši prijatelji, moji roditelji - svi su čekali da me Ivan pita da se venčamo. I on je to uradio.
Kako se veridba pretvorila u kraj
Pozvao me je u lep restoran. Sveće su gorele, svirala je tiha muzika. Bio je malo nervozan, igrao se sa salvetom. Shvatila sam kuda ovo vodi, i srce mi je počelo brže da kuca. Ovo je ono o čemu svaka žena sanja, zar ne?
Rekao je sve prave stvari. O tome kako sam mu promenila život, o tome kako želi da zaspi i probudi se pored mene. Kleknuo je na jedno koleno i pružio mi kutijicu za prsten. Bilo je prelepo. Bila sam dirnuta. Rekla sam da.
A onda, kada su zdravice izgovorene, ja, kao praktična osoba, odlučila sam da razgovaram o detaljima. Ne o finansijskim, ne. O domaćim.
"Ivane", počeh sa osmehom. „A kako ćemo živeti? Mislim, svakodnevna rutina. Na primer, ko će kuvati?“
Pogledao me je sa iskrenim iznenađenjem. Kao da sam ga pitala koje je boje nebo.
"Pa ti, naravno“, odgovorio je. "Odlično kuvaš."
"U redu", moj osmeh je postao malo napetiji. „A šta je sa pranjem i čišćenjem?“
„Pa ti, Tamara. To je ženski posao. Tako je od pamtiveka."
Osetila sam kao da nešto u meni počinje da se hladi. Ali sam nastavila.
"U redu. A kako ćemo živeti? Finansijski."
„Pa, oboje radimo“, odgovorio je veselo. „Imaćemo zajednički budžet. Plate ćemo stavljati u zajedničku fioku i trošiti ih na potrebe porodice. Naravno, deo ću zadržati i za sebe. Moram imati i neki lični novac.“
Zračio je. Bio je siguran da mi nudi savršen porodični model. A ja sam sedela tamo, brzo računajući u glavi.
Kakav će moj život da bude? Radiću puno radno vreme i donositi kući novac. On radi puno radno vreme i donosi kući novac. Ali posle posla, on se sklupča na kauču, a ja idem u svoju drugu smenu: šporet, mašina za veš, usisivač.
Dakle, dobijam dodatni, neplaćeni teret u vidu kompletnih kućnih usluga. A Ivan ima novca i vremena da obavlja svoje muške poslove.
A onda je izgovorio frazu koja je postala konačna odlučujuća tačka ovog neuspelog braka.
"Ti ćeš biti moja ljubavnica" rekao je ponosno. "Samo umesto parfema, mirisaćeš mi na dom - na pite".
Zaprosio me kako bi me pretovrio u domaćicu
Domaćica. Ne žena, ne partnerka, ne voljena žena. Domaćica. Funkcionalna jedinica. I u tom trenutku, sva romantika večeri je isparila. Preda mnom nije sedeo mladoženja, već poslodavac koji mi je nudio posao sa veoma sumnjivim uslovima.
Pažljivo sam skinula prsten i stavila ga u kutiju i pomerila ga prema njemu.
"Ne, Ivane", rekoh mirno, bez emocija, kao da sklapam loš posao. „Nije u mom interesu da se udam za tebe.“
Bio je zaprepašćen.
"Šta to znači „nije u tvom interesu“? O čemu ti uopšte pričaš? Volimo se."
„Volimo se“, složila sam se. „Ali uslovi koje predlažeš pretvaraju me od voljene žene u službeno osoblje. Hajde da izračunamo.“
"Sada se sama izdržavam. U slobodno vreme se opuštam i sastajem sa prijateljima. Ali nakon što se udam za tebe, moje slobodno vreme ću provoditi u kućnim poslovima.
Nemam šta da dobijem. Ali imam mnogo da izgubim. Zato, oprosti mi. Ali bolje da za sada sačekam. Ovako je mnogo profitabilnije. Za mene."
Pogledao me je kao da govorim kineski. Moja logika, po njegovom mišljenju, bila je bogohuljenje. Ivan nije svakodnevni život video kao posao. Video ga je kao „žensku dužnost“. Onu koja dolazi sa pečatom u pasošu po difoltu.
Naravno, moj verenik se uvredio. Strašno. Nazvao me je ciničnom, proračunatom, pohlepnom. Rekao je da nisam stvorena za porodicu, da nisam „prava žena“. Raskinuli smo iste večeri.
Dvadeset godina kasnije
Ivan je svim našim prijateljima ispričao svoju verziju priče. O tome kako me je zaprosio svim srcem, a ja sma počela da se preračunavam koliko će mi se brak sa njim isplatiti. U društvu sam postala "pohlepna Tamara".
Prošlo je dvadeset godina. Imala sam svoj život, romanse, radosti i tuge. Izgradila sam karijeru, kupila stan, mnogo putovala. Ne žalim ni za čim.
Nije bilo odmah, ali sam se udala. Imam dobru porodicu. Moj muž je potpuno uključen u kućne poslove. On ne misli da su kuhinja i čišćenje ženski poslovi.
A Ivan... On je još uvek neženja. Sada ima 56 godina. Izlazio je sa drugim ženama, čak se i oženio. Ali onda je došao razvod.
Izgleda da nikada nije našao nekoga ko je spreman da prihvati njegove „povoljne“ uslove. Onu istu „ljubavnicu“ koja je spremna da radi dva posla – jedan plaćeni i jedan neplaćeni – za pravo da nosi njegovo ime.
Ponekad pomislim: nisam bila pohlepna. Jednostavno sam bila prva u našem krugu koja je odlučila da izračuna prednosti i mane. Da broji svoje vreme, svoju snagu, svoje samopoštovanje.