Da ni život „preko grane“ nije onakav kakvim ga mnogi zamišljaju, pokazuje i ispovest Mirka, Srbina koji već dvadeset godina živi i radi u Švajcarskoj. Iako mnogi kod nas na tu zemlju gledaju kao na oličenje reda, sigurnosti i blagostanja, Mirko otvoreno priznaje da iza sređenih ulica, visokih plata i pristojnih manira često stoji usamljenost, pritisak i osećaj praznine koji ne može da se popuni novcem.
Tokom nedavne posete Beogradu, Mirko se sreo sa svojim starim prijateljem. Seli su u jednu beogradsku poslastičarnicu, pili espreso i jeli sladoled — onaj isti koji, kako kaže, danas u Beogradu može da parira švajcarskim.
„Došao mi je prijatelj iz Ženeve“, započinje priču Beograđanin.
„Odveo sam ga na sladoled. Danas u Beogradu moguće je pojesti izvanredan sladoled u pristojnom ambijentu uz sasvim solidan espreso. Ima 30 godina. Nije oženjen, trenutno nema devojku. Radi tek toliko da nema sopstveni život.“
Mirko je, kaže njegov prijatelj, primer tipičnog života mnogih naših ljudi u inostranstvu — spolja sve deluje uređeno i stabilno, ali iznutra postoji tiha tuga i zamor od svakodnevnice.
„Ima dosta posla, dobar sako, novi ajfon i pristojnu dozu nezadovoljstva. Ima dovoljno novca da ga ne hvata panika koja mori njegove vršnjake u Srbiji. Pošto nema tu paniku, koja ljudima ipak daje neku živost, on izgleda umorno i prezasićeno“, objašnjava prijatelj.
Mirko je, uprkos godinama provedenim u Švajcarskoj, bez kapitala i bez porodice. Sve što ima su rutina i navika – posao, stan, nekoliko poznanika i vikendi koji liče jedan na drugi.
„Trideset godina života u strogo uređenom sistemu, nikakav kapital i nikakvo emotivno zaleđe zvano porodica“, dodaje sagovornik.
Mirko priznaje da ga je u početku u Švajcarskoj fascinirala preciznost, sigurnost i činjenica da sve funkcioniše. Ali s vremenom je shvatio da u toj savršenoj organizaciji nedostaje ono najvažnije — ljudska toplina i spontanost.
„Tamo ti je sve na mestu, sve funkcioniše, ali ti si sam. Ljudi su hladni, odnosi površni, svako gleda sebe. Posao – kuća – posao. U petak se popije čaša vina, u subotu prošeta, u nedelju spava. I tako godinama. Sve je tačno, ali ništa nije toplo“, rekao je Mirko uz osmeh koji više liči na rezignaciju nego na humor.
U Beogradu je, kaže, ponovo osetio život — buku, osmeh, razgovore bez plana i smisao koji ne dolazi iz novca, nego iz ljudi.
„Ovde ništa nije sigurno, ali se bar osećaš živim“, rekao je.
„Tamo sve ima svoje pravilo, ali nema duše. Ljudi kod vas, ma koliko im bilo teško, imaju jedni druge. Mi tamo imamo sve, osim toga.“
Njegova priča osvetljava istinu koju mnogi prećutkuju: da život u inostranstvu često dolazi uz cenu. Da materijalna sigurnost može da zameni brigu, ali ne i toplinu. Da se radom može kupiti mir, ali ne i pripadnost.
Mirko je, kaže, odavno shvatio da Švajcarska jeste zemlja reda — ali ne i dom.
„Dom nije tamo gde ti sve funkcioniše, nego gde imaš s kim da podeliš i dobro i loše. A to se ne meri u francima“, zaključuje on.
Mirko živi u elitnoj četvrti Koloni u Ženevi, u iznajmljenom stanu. Ipak, teško je tamo imati nešto svoje — sve ga tera da radi, troši i ostaje zarobljen u sistemu. Dok radi, može pristojno živeti, ali kada dođe vreme za penziju, jedini izlaz je bežati iz Švajcarske glavom bez obzira.
Ima 30 godina i 10 godina radnog staža, što je u njegovoj situaciji retkost i razlog za divljenje. Vikendi su mu gotovo nepostojeći: jedan slobodan dan u nedelji se stalno menja, a radi i za Novu godinu i Božić. Kada dođe u Srbiju, svi ga gledaju kao gastarbajtera, a svaka njegova misao i odluka mere se u švajcarskim francima.
Njegovi najbolji prijatelji, dok ga gledaju, vide ga prvenstveno kao potencijalnog investitora, “deus ex machina” koji bi mogao da reši njihove najveće poslovne neuspehe — nezaposlenost i nesigurnu budućnost. O devojkama uopšte nije vredno govoriti. Bivše drugarice su prestare za njega, a mlađe se u njegovom prisustvu brzo zaraze virusom sponzorštine i starletizma.
I pored beznadežne situacije koja gotovo ništa ne obećava, Mirko je odlučio da uzme stvar u svoje ruke. Razbio je kasicu-prasicu, prebrojao 15.000 evra, i došao u rodni Beograd da uloži u porodičnu kuću. Obložio ju je kamenom, podigao ogradu preko dva metra i sve detalje uredio istim "večnim" kamenom. Na moje pitanje, sa izbezumljenim “zašto?”, odgovorio je: „Kamen je večan.“
U Švajcarskoj, gde su radnici iz Srbije očigledno efemerni i nebitni, jedan Beograđanin u najboljim godinama i u punoj snazi daje crno ispod noktiju kako bi sačuvao kuću u kojoj je proživeo bezbrižno i srećno detinjstvo — kuću koju i dalje oseća kao svoj dom. Svaka cigla, svaki kamen, postaje simbol njegovog korena, njegove trajnosti i identiteta koji ne može da se kupi.
Na moje pitanje da li mešalica za beton koja danonoćno bruji u dvorištu simbolizuje njegov povratak u domovinu, Mirko mi iznenađujuće odgovara da za njega nema života u Srbiji. U decembru konačno dobija papire posle 15 godina borbe — postaje Švajcarac. Međutim, ironija je u tome što se grozi Švajcarske, a bivši Srbin više nema želju da se vrati kući. Dosta mu je svega. Kao Švajcarac, planira da da otkaz, ode na biro i primaće skromnu socijalnu pomoć od oko 2.000 evra mesečno, dovoljno da preživi u preskupljoj Ženevi.
„Pola Švajcarske je na birou!“, objašnjava mi.
„Niko ne radi, svi žive na teretu socijalnog sistema. Dolaze Albanci i Francuzi da rade za sitne pare, dok pravi Švajcarci uživaju u svojoj lenjosti.“
Srbija, dodaje, lepo je mesto za život ako imaš novac, ali život u inostranstvu ga je oblikovao u „svetskog čoveka“ koji svuda oseća da je stranac. Jedino što bi ga možda moglo privući nazad je nova „mečka“ — simbol materijalne slobode. Ipak, Mirko je gušio u sebi taj gastarbajterski san. Komšija i njegova krava su odavno nestali iz njegovog sveta, pa mu nema kome da pokaže šta je stekao i zaradio „preko grane“. Okamenjena, večna kuća ostaje simbolično lebdeći u njegovom ličnom univerzumu sve do duboke starosti, kada će, programiran kao pas, tu doći da umre.
Do tada, planira da živi na Kubi. Posle 15 godina sivila i kišnih dana u Ženevi, žeđ za suncem i slobodom postala je jača od svega. Pokazuje mi na telefonu pogled iz svog stana u Koloni — jezero pod sivim oblacima. „Tako ti je stalno, prijatelju moj dragi“, kaže dok srče espreso. „Kuba je raj na zemlji. Sa 100 evra živiš ko Bog. Nepokretnosti su jeftine, a sad je trenutak za investiranje. Za nekoliko godina cena će skočiti.“
Jedini problem, dodaje, je što mora da oženi Kubanku da bi mogao da kupi sebi stančić uz povoljan kredit. Smeška se dok završava sladoled, a u njegovom pogledu se nazire ideja o srećnom kraju. Ipak, duboko u meni, poput Njegoša, osećam da niko zapravo nije potpuno srećan i dovoljan sam sebi.
Nismo se brukali jedan pred drugim. Fino smo popričali, a ja sam mu pristojno najavio da ću ga posetiti u Havani, jer i sam se borim sa idejom „sreće za života“ i zanima me da li je kubansko sunce zaista blaže od neumoljivog i okrutnog srpskog.
Stil / Telegraf