„Ne možeš biti naša mama!“, viknula je Lena, gledajući me pravo u oči, a ruke su joj se tresle od besa. Stajala sam u hodniku, još uvek držeći ključeve u ruci, srce mi je lupalo kao da će mi iskočiti iz grudi. Iza nje je stajao njen brat Filip, ćutljiv, ali sa prezirom u pogledu. Nisam znala šta da kažem. Nisam čak ni želela da im budem mama, ali sam želela da me bar prihvate kao nekoga ko voli njihovog oca i želi da bude deo njihovih života.
Sve je počelo pre dve godine, kada sam upoznala Marija. Bio je to običan dan na pijaci gde sam kupovala povrće za ručak. Stajao je ispred tezge sa paradajzom, zbunjen, tražeći najbolju sortu. Pomogla sam mu da izabere, a on se osmehnuo i pozvao me na kafu. Posle toliko godina usamljenosti, nakon razvoda od i dugih večeri provedenih ispred televizora, Mario je bio svetlost koja mi je nedostajala.
Ali Mario nije bio sam. Imao je dvoje dece iz prvog braka, Lenu i Filipa. Njegova bivša žena, Sanja, i dalje je bila prisutna u njihovim životima, i znala sam da će moj ulazak u tu porodicu biti težak. Prvi put kada sam ih upoznala, Lena me je odmerila od glave do pete i rekla: „Tata, ona izgleda kao profesorka matematike.“ Filip je samo slegnuo ramenima i nastavio da igra igrice na telefonu.
Vremenom sam pokušavala da pronađem put do njih. Pravila sam im palačinke sa Nutelom, vodila ih na kuglanje, čak sam naučila da igram FIFA zbog Filipa. Ali svaki moj pokušaj se završavao zidom tišine ili kratkim odgovorima. Najteže mi je bilo da čujem Lenu kako šapuće Sanji preko telefona: „Ne volim je. Tata je čudan otkako je došla ovde.“ Mario bi me tešio: „Daj im vremena, dušo. Deca su osetljiva.“
Ali vreme nije donelo olakšanje. Jedne večeri, dok smo svi sedeli za stolom, Lena je iznenada pitala: „Zašto si sa našim tatom? Zar nemaš svoju decu?“ Osetila sam kako mi lice gori od stida i tuge. „Nemam svoju decu“, odgovorila sam tiho. „Ali volela bih da te bolje upoznam.“ Filip je prvi put podigao pogled sa telefona i rekao: „Ne treba nam još jedna mama.“
Mario je pokušavao da balansira između mene i dece. Znao je koliko mi njihovo prihvatanje znači, ali nije želeo ništa da forsira. Ponekad bih ga uhvatila kako sedi sam u dnevnoj sobi, gledajući u prazno. „Znam da ti nije lako“, rekla bih mu tada. Zagrlio bi me i šapnuo: „Volim te, ali ne želim da izgubim svoju decu.“ Taj strah je bio prisutan u svakom našem razgovoru.
Moja majka, Milena, nije bila oduševljena mojom vezom sa Marijom. „Zašto to sebi radiš? Zar nije dovoljno što si prošla kroz jedan razvod? Sada moraš da trpiš tuđu decu?“, govorila bi mi dok smo pile kafu u njenoj kuhinji u Novom Sadu. „Mama, volim ga“, uporno bih odgovarala. „I želim da pokušam.“
Jednog dana Lena je izgubila narukvicu koju joj je Sanja poklonila za rođendan. Plakala je satima, a ja sam pretraživala ceo stan da bih je pronašla. Kada sam joj konačno donela narukvicu koju sam pronašla ispod kauča, samo me je pogledala i rekla: „Nije isto kada je ti nađeš.“ Taj trenutak me je slomio više od bilo kakve svađe ili uvrede.
Počela sam da sumnjam u sebe. Možda nisam dovoljno dobra? Možda nikada neću biti deo njihove porodice? Svaki put kada bih čula smeh iz njihove sobe dok su razgovarali sa Sanjom ili gledali stare slike sa letovanja, osećala sam se kao uljez.
Jedne večeri Mario me je zamolio da sednem sa njim na balkon. „Moramo da razgovaramo“, rekao je ozbiljno. „Moja deca mi znače sve. Ali ti si sada moj dom. Ne želim da biram između vas.“ Suze su mi navrle na oči. „Ne tražim od tebe da biraš“, šapnula sam. „Samo želim da me prihvate... ili barem da prestanu da osećaju da im smetam.“ Dario je dugo ćutao, a onda rekao: „Možda im treba više vremena... ili možda nikada neće biti spremni.“
Posle tog razgovora, odlučila sam da napravim korak unazad. Prestala sam da insistiram na zajedničkim stvarima i provodila sam više vremena sa prijateljicama koje su me tešile i podsećale da vredim bez obzira na sve. Prijateljica Ana mi je jednom rekla: „Možda nikada nećeš biti njihova mama, ali možeš biti neko ko im pokazuje poštovanje i toplinu bez očekivanja.“ Te reči su mi ostale u sećanju.
Vremenom su se stvari malo smirile. Lena je povremeno počela da me moli za pomoć oko škole, a Filip bi mi ponekad pokazao gol koji je postigao u FIFA-i. Nije to bila ljubav ili bliskost kojoj sam se nadala, ali je bio početak.
Ipak, svake večeri pre spavanja, pitala bih se: Da li sam pogrešila što sam se uplela u ovu priču? Da li je moguće pronaći sreću kada prošlost stalno kuca na vrata?