Od Dragiše nije bilo sretnijeg čoveka tog jutra. Sunčevi zraci probijali su se kroz prozore male kuhinje dok mu je supruga, Marija, sa osmehom koji nije mogla da sakrije, rekla:
– Dragiša… trudna sam.
Srce mu je skoro iskočilo iz grudi.
– Stvarno? – glas mu je podrhtavao od radosti. – To je… to je najbolja vest ikada!
Marija je samo klimnula i smeškala se. Dragiša ju je držao za ruke, ne želeći da trenutak ikada prođe. Već je zamišljao dečiju sobu, igračke, smeh i prve korake… život koji je sanjao godinama, sada je bio pred njima.
– Znaš – rekao je, smeškajući se kroz suze – ovo je početak naše male avanture.
Marija se nasmejala i rekla:
– Naša mala avantura, Dragiša. Samo naša.
Prvi znaci neverstva
Sedam meseci kasnije, kada je beba već bila jasno vidljiva na ultrazvuku, Dragiša je počeo da primećuje sitne promene. Marija je postajala zatvorenija, često je telefonirala, a jednom prilikom joj je rekao:
– Ljubavi, sve u redu? Čini mi se da si… daleka.
Marija je odložila telefon, pogledala ga i lagano rekla:
– Sve je u redu, Dragiša. Samo sam umorna.
Ali sumnja je počela da tinja u njegovom srcu, mali plamen koji nije mogao da ugasi.
Slava i tajna
Sve je kulminiralo jedne večeri, na njihovoj porodičnoj slavi. Među gostima je bio Stefan, dugogodišnji prijatelj Dragiše, čovek koji je dolazio kod njih svake godine, čije su šale uvek pravile atmosferu topline i doma.
Marija je tog dana izgledala posebno. Dragiša je pokušavao da ignoriše osećaj nelagodnosti dok su se smejali i pričali. A onda je čuo ono što mu je slomilo srce:
– Dragiša… – tiho je rekao Stefan, kada su se malo odvojili od ostatka gostiju.
– Mislim da bi trebalo da znaš…
– Šta? – Dragiša je primio dah, osmeh je nestao s lica.
– Marija i ja… pa, to je počelo pre nekoliko meseci. Nisam hteo da ti kažem, ali mislio sam da ćeš saznati… na svoj način.
Dragiša je stajao nepomično. Sve oko njega je nestalo – svetla, ljudi, smeh. Samo je čuo sopstveno srce kako lupa.
– Ti… dolazio si kod nas… i… – glas mu je nestajao.
– Znam… – prekinuo ga je Stefan. – Ne tražim opravdanje. Samo… mislio sam da bi trebalo da znaš istinu pre nego što…
Suočavanje sa istinom
Dragiša se okrenuo prema Mariji, koja je stajala nedaleko, blijeda i uplašena. Njene ruke su drhtale dok je pokušavala da nađe reči:
– Dragiša… – počela je, glasom koji je treperio – ja… nisam želela da ti naudim. Bila sam slaba…
– Slaba? – prekinuo ju je, oči mu se ispunile suzama – Slaba? Ti si varala čoveka koji ti je verovao, koji je sanjao o našem detetu!
Marija je sela, obuhvatila ruke u krilu i tiho rekla:
– Znam… Znam da nema opravdanja. Ali trudna sam, Dragiša. Naše dete je tvoje…
Tišina koja je sledila bila je toliko gusta da su svi zvuci nestali. Dragiša je šetao po sobi, hvatajući se za glavu.
– Kako da verujem? Kako da živim s tim znanjem svaki dan? – upitao je, glas mu je drhtao.
Marija nije imala odgovor. Samo je spuštala glavu.
Prijateljstvo koje je puklo
Narednih dana bili su mukotrpni. Dragiša nije mogao da spava, niti da jede. Ponekad bi video Stefanov pogled na ulici i osećao ubod izdaje u srcu. Njegov svet se srušio.
Jednog popodneva, dok je bio sam u dnevnoj sobi, Dragiša je razmišljao naglas:
– Kako da oprostim? Može li dete da nas spasi ili će samo biti podsetnik na prevaru?
U tom trenutku Marija je tiho prišla:
– Dragiša… želim da ovo dete ima oba roditelja. Ako je moguće… ako možeš da mi oprostiš…
– Ne znam… – odgovorio je Dragiša, gledajući kroz prozor. – Ne znam… ali možda… možda možemo pokušati, zbog njega.
Novi početak kroz dete
Mjeseci su prolazili. Beba je rođena, zdrava i vesela. Dragiša je stajao nad kolijevkom i držao ruku Mariji. I dalje je osećao gorčinu, ali je video i mogućnost novog početka.
– Zove se Luka – rekao je Marija. – Po tvom ocu…
Dragiša je klimnuo. Srce mu je još uvek bilo teško, ali znao je da postoji put napred. Beba je bila njihova prilika da izleče rane. Iako ništa više neće biti isto, život ga je ponovo zvao da voli, uči i pomaže – ne sebi, već nevinom biću koje je stiglo kao svetlost u njihov svet pun tame.
Dragiša je naučio da su ljubav i izdaja često isprepleteni, ali da postoje trenuci kada čak i kroz bol može da se rodi nada. Stefan više nije deo njihovog života, a Marija i Dragiša svakodnevno grade odnos oko Luke, pokušavajući da staru ranu pretvore u snagu za budućnost.
I dok Dragiša gleda svog sina kako spava, shvata:
– Izdaja boli, ali ljubav spašava.