Bila sam na Olimpu i 100 % sam siguran da Bogovi i dalje tamo žive: Ovo je čist dokaz

Umesto mora, jedan letnji dan proveli smo na Olimpu, a ono što smo tamo doživeli je božanska magija
Foto: Stil

Letovanje u Grčkoj ne bi trebalo da budu samo plaže. Iako je izazov odvojiti se od toplog mora i zaputiti se u planinu, nismo mogli da propustimo mogućnost da posetimo Olimp, planinu bogova.

Olimp nije samo najviša planina Grčke, prema starom predanju to je dom čak 12 olimpijskih bogova.

Ideja da posetimo Olimp držala nas je godinama, ali ove godine kao da je sam Hermes, glasnik bogova odlučio da nas prizove sebi. Bili smo smešteni u jednoj vili čiji vlasnik je stari maratonac koji nam je pričao kako je trčao maraton po Olimpu.

"Kad on može da trči po Olimpu, možemo i mi da pašačimo", bili smo saglasni muž i ja, dok su se deca bunila iako nesvesna šta ih čeka.

Poziv koji se ne odbija i put ka Olimpu

Jedno rano jutro, negde oko 8 sati (rano za ljude koji su došli da odmore), seli smo u kola i krenuli put Olimpa.

Pošto smo bili smešteni u Leptokariji koja je bukvalno ispod Olimpa, put nas je vodio blago ka brdu, ka gradu Litohoro. Dobro asfaltiran put, bez gužve, ali sa značajnim uzbrdicama doveo nas je do restorana Prioni, na oko 1.076 metara iznad mora. U 8 sati ujutru u Leptokariji je bilo 28 stepeni, a na ovom mestu pored restorana, temperatura je dosezala do prijatnih 25 stepeni.

Restoran Prioni od kojeg kreće uspon ka vrhovima Olimpa Foto: Stil

Put je bukvalno završavao tu, kod restorana ispred kojeg je bio veliki parking. Parkirali smo u hladovinu, uzeli rančeve sa hranom i spremili se sa idejom da u prirodi upriličimo doručak na Olimpu.

Prvo što vidimo je vrh Olimpa, a potom ispod njega malu tavernu koja liči na drvenu brvnaru. Ispred nje sve vrvi od planinara koji su spremni za uspon i onih koji su se već spustili da odmore. 

Toliko skromno i čisto mesto nismo očekivali, a kasnije smo saznali da je upravo ovaj restoran najčešća polazna tačka za planinarske ture na Mytikas, Skala, Skolio i druge vrhove Olimpa.

Kako nismo imali planinarsku opremu i vodiča, odlučili smo da se malo penjemo uzbrdo stazama kojima su planinari već entuzijastično grabili opremljeni štapovima za pešačenje i planinarskim šeširima.

Bilo je opremljenih planinara, ali i porodica sa decom Foto: Stil

Na oko 2 kilometra uzbrdo, put nas je doveo do idiličnog vodopada sa kristalnom vodom čija temperatura nije prelazila 8 stepeni. Tu smo napravili pauzu, doručkovali, umili se, napili se vode direktno iz reke, a zatim smo odlučili da se vratimo ka restoranu, odakle su nam rekli da idemo nizbrdo do starog manastira.

Staze su bile lepo označene, sa drvenim stepenicama učvršćenim metalnim klinovima. Na putu smo sretali najčešće Grke sa porodicama koji su planinarski obučeni grabili ka vrhu bez imalo poteškoća dok su nas veselo pozdravljali sa "Já su".

Boginja Afrodita bila je prisutna u svemu: u lepim i zadovoljnim licima ljudi, u prelepoj i čistoj prirodi, u leptirima kojih je bilo na svakom koraku.

Naša deca su bila ubeđena da smo se obreli u začaranoj šumi, jer sve u njoj je bilo čarabno: od kristalno čistih izvora, pristupačnih vodopada, plavih leptira, pa do prohodnih staza kroz stoletna stabla.

Čista voda, zdrava šuma - ako ovo nije dokaz da su Bogovi tu, šta je? Foto: Stil

Pažnja - bebe šetaju po Olimpu

Kako ništa specijalno nismo očekivali, tako nas je sve oduševljevalo i kao da je Dionis, bog zabave odlučio da se pokaže u punom sjaju. Spuštajući se nizbrdo od restorana, staza nas je dva puta vodila preko reke. Drveni mostići bili su klimavi i istrošeni, pa smo odlučili da reku pregazimo. A kada smo već gazili reku, onda smo hvatali i punoglavce pa ih puštali, umivali se i odmarali.

Dok je muž pokušavao da nas fotografiše, iz šume je izašlo dvoje mladih ljudi sa tri mala deteta. Jedno su nosili u nosiljci, dok su dvoje držali za ruke i spuštali ih preko stena sa neverovatnom preciznošću.

Staza je dobro utabana i toliko sigurna da i mala deca njome mogu hodati Foto: Stil

Kada su se izvinili što su nam upali u kadar, shvatili smo da su Englezi. Plavi, nasmejani, pričljivi. Seli su do nas, raspremili stvari i bebi odmah dali bočicu sa hranom.

Tu su nam malo proradili kompleksi, taman smo bili "porasli" za jedno novo iskustvo, jer smo odecu od 7 i 10 godina poveli na planinu, kad ono - ovo dvoje genijalaca bukvalno šetaju Olimpom sa 3 bebe. Kapa dole, divni ljudi.

Voda je ledena, ali svi su hteli da plivaju u njoj Foto: Stil

I skoro na kraju puta - manastir

Teško je pomisliti da manastir iz 16. veka možeš sakriti u sred šume, ali i to je moguće na Olimpu. Dok smo se spuštali kroz gustu šumu, ja sam ispred sebe videla stenu. Pomislila sam da dalje ne možemo proći, kad sam čula muža koji govori: "Čoveče, koliki manastir".

Šta, kako, gde - sve mi je to prošlo kroz glavu dok ono što su oči videle nije stiglo do mozga.

Velike zidine opasale su manastir Svetog Dionisija u kanjonu Enipea, na oko 850–900 m nadmorske visine, otprilike 17–18 km od Litohora, neposredno ispod Prionie.

Manastir kao dokaz da su Bogovi tu Foto: Stil

Osnovan je 1542. godine od strane Svetog Dionisija Olimpskog, koji je prvo kao pustinjak živeo u pećini zvanoj Agio Spilaio, a zatim podigao manastir takođe posvećen Svetoj Trojici (neslužbeni prvi naziv: Agia Triada).

Ono što prvo vidite su ruševine i kapija, a kada prođete kroz kapiju dočeka vas lepo uređen vrt sa mnoštvom cveća i drveni balkoni na kojima smo videli samo jednog monaha. On je izašao samo jednom, da vikne na jednu turistkinju koja se usudila da u manastir uđe u kupaćem kostimu! Da dobro ste pročitali, u kupaćem kostimu. Pošto je obala blizu, mnogi turisti do ovog manastira dolaze na motoru, kupaju se u pomenutim vodopadima i izvorima, a potom svrate u manastir. A ko bi im zamerio: važno je telo, ali i duh.

Ono što je nas oduševilo u ovom manastiru je ikona Crne Bogorodice ili Crne Madone, misterozne verzije ikone Bogorodice, poznata po tome što su Marija i Isus ovekovečeni sa tamnom ili crnom bojom kože.

Ikona Crne Madone Foto: Stil

Zašto su Bogovi izabrali baš Olimp?

Olimp je bio zamišljen kao nedostižno mesto, obavijeno oblacima i večito skriveno ljudskim očima. Bogovi su tamo živeli u kristalnim palatama, često su posmatrali ljude i mešali se u njihove sudbine. U mitovima, ljudi nisu mogli tek tako da dođu na Olimp – to je bio prostor između neba i zemlje, svet viših sila.

Iako su to samo legende, mnogi planinari kažu da se pri vrhu Olimpa — posebno kada su vrhovi u oblacima — oseća “božanska” tišina i snaga prirode. Vrh Mytikas (2.918 m) je najviši i često se naziva "Tron Zevsa".

Iako nismo bili na vrhu, opet smo ubeđeni da su bogovi itekako prisutni na Olimpu. Možda uhvaćeni njihovom magijom, obećali smo sebi - sledeće godine se vraćamo, ali sa planinarskom opremom, spremni da osvojimo vrh.

Pogledajte još živopisnih fotografija sa ovog divnog mesta: