Za mene je briga o sebi počela jednog proleća 2015. godine kada sam otišla u bolnicu na lečenje kako be bih umrla.
Sve je počelo tako što sam prošla kroz zimu, a da se ni jednom nisam razbolela. To je čudo, s obzirom da sam majka dvoje male dece.
Tada sam počela da se osećam nekako čudno. Shvatila sam da imam napade alergije ili nešto što liči na prehladu, iako je zima bila iza nas. Zbog toga sam sve to ignorisala, i kao svaka majka kada je ona u pitanju, uzimala sam vitamin C, tablete za snižavanje temperature, pila čaj i mislila sve će brzo proći.
Sećam se da sam razmišljala "sreća pa nije gore" i da sam se nervirala što osećam toliki umor i malaksalost, jer se bliži Uskrs i rođendan mog muža.
To veče sam zaspala na krevetu u dnevnoj sobi jer sam bila previše umorna da odem do spavaće sobe, a nakon 72 sata od tog momenta kola hitne pomoći su me odvezla u bolnicu.
Šta se desilo? Sati nakon toga su mi ostali u mutnom sećanju. Kao kroz maglu se prisećam dece koja me vuku sa zahtevom da se igram sa njima, muža koji me pita da li mi treba nešto i svojih reči: "Samo još malo da odspavam."
Kako izgleda mama koja brine o sebi? U časopisima je to žena koja čita omiljenu knjigu i pije čaj, dok se deca spokojno igraju u drugom delu sobe, a kako to izgleda u realnosti