Imala je samo 23 godine, bila je tek na početku samostalnog života i verovala da je najteži period ostavila iza sebe. Jedne večeri izašla je sa prijateljicama, plesala, upoznavala ljude i vratila se kući pred zoru. Nekoliko sati kasnije, njena porodica otkrila je prizor koji će im zauvek promeniti život. Policija je godinama sumnjala u njenog supruga, zatim u muškarca kojeg je upoznala u noćnom klubu, pa u još nekoliko ljudi iz njenog okruženja. Svi su imali svoje tajne, neki i veoma ubedljive alibije. A onda je, posle više od tri decenije, jedan stari dokaz poslat na novu analizu i otvorio vrata koja su decenijama bila zatvorena.
Noć koja je trebalo da bude kao svaka druga
Bio je 31. avgust 1979. godine. Dvadesettrogodišnja Dženet Volš odrasla je u maloj zajednici, gde su se ljudi poznavali, a njena porodica bila je dobro poznata u komšiluku.
Bila je talentovana, volela je muziku, svirala obou i klavir, pevala i sama šila odeću koju je nosila na izlaske. Prijatelji su je opisivali kao veselu, kreativnu i društvenu devojku.
Još u srednjoj školi zaljubila se u Skota Volša. Njihova veza bila je ozbiljna, a par se venčao 1976. godine, kada su oboje imali po 20 godina.
Međutim, brak nije dugo potrajao bez problema. Finansijske obaveze, kredit za kuću i troškovi svakodnevnog života počeli su da opterećuju mladi par. U leto 1979. godine odlučili su da se razvedu. Dženet se preselila u stan u prizemlju dvoporodične kuće i prvi put počela da živi sama.
Zaposlila se u lokalnoj kompaniji za rashladnu opremu. Njena najbolja prijateljica Su Nidergal kasnije je pričala da je Dženet u početku bila pomalo nesigurna zbog samostalnog života, jer nikada ranije nije živela sama.
Ipak, trudila se da nastavi dalje. Brak je bio završen, ali život nije stao.
Te večeri, tokom prazničnog vikenda za Praznik rada, odlučila je da izađe sa tri prijateljice. Plan je bio jednostavan, obilazak nekoliko barova, muzika, ples i malo zabave. Niko od njih nije mogao da pretpostavi da će to biti poslednje veče Dženetinog života.
Povratak kući u četiri ujutru
Dženet je sa prijateljicama obilazila barove i plesala. Tokom večeri upoznala je nekoliko muškaraca, a pojedini susreti kasnije će postati važni za istragu.
Jedan od njih bio je Robert Mekgrejl, muškarac kojeg su istražitelji opisivali kao lutalicu. On je kasnije potvrdio da je Dženet video u jednom od lokala, da su zajedno plesali i da mu se dopala.
Prema njegovoj verziji, posle nekoliko plesova pitao ju je da ga poveze kući. Ona je to odbila. Objasnila mu je da je razdvojena od supruga i da bi on mogao da napravi problem ukoliko bi je video sa drugim muškarcem. Mekgrejl je tvrdio da je nakon toga otišao sam.
Dženet se kući vratila oko četiri sata ujutru. Za nekoliko sati trebalo je da bude na poslu. Kada se tog jutra nije pojavila, njen šef Ron pozvao je njenu majku. Rekao joj je da Dženet nije došla na posao i da to nije uobičajeno za nju.
Roditelji su odmah krenuli prema njenom stanu. Kada su stigli, njen otac je pogledao u spavaću sobu i ugledao telo svoje ćerke. Dženet je ležala licem okrenuta prema krevetu. Ruke su joj bile vezane iza leđa, a oko vrata je imala nešto što je izgledalo kao marama.
Njen brat Frančesko kasnije je ispričao da je želeo da uđe i sam se uveri šta se dogodilo, ali ga je drugi brat zaustavio i zagrlio. Nije želeo da mu poslednja uspomena na sestru bude prizor njenog mrtvog tela. Policija je pozvana odmah.
Kada su istražitelji ušli u stan, zatekli su prizor koji će jedan od njih pamtiti do kraja karijere.
Dženet je bila vezana kaišem od sopstvenog kućnog ogrtača, a oko vrata joj je bila čvrsto stegnuta svetloplava marama. Delovalo je da je ugušena. Ono što je posebno zbunjivalo istražitelje bilo je stanje u stanu. Sve je bilo uredno. Nije bilo očiglednih znakova borbe, razbijenih predmeta niti tragova nasilnog ulaska.
Ulazna vrata bila su zaključana lancem. Policija je zbog toga pretpostavila da je Dženet poznavala osobu koju je pustila u stan. Ali ko je mogao da bude čovek kome je otvorila vrata usred noći?
Prvi osumnjičeni: čovek od kojeg se najmanje očekivalo
Kao i u mnogim istragama ubistava, policija je prvo pogledala prema najbližoj osobi – suprugu.
Skot Volš bio je razdvojen od Dženet, ali njihov brak još nije bio formalno okončan. Istražitelji su saznali da je nekoliko sati pre nego što je njeno telo pronađeno viđen u blizini njenog stana. Skot je objasnio da je samo ostavio ček za izdržavanje, u skladu sa njihovim dogovorom nakon razdvajanja.
Policija je, međutim, imala još razloga za sumnju. Skot nije imao alibi za period nakon što se Dženet vratila kući. Podvrgnut je i dvama poligrafskim testovima, a istražitelji su tvrdili da je na važnom pitanju o ubistvu pokazao znake obmane.
On je negirao da ima bilo kakve veze sa smrću supruge. Ipak, policija nije mogla da ignoriše činjenicu da je bio u blizini njenog stana neposredno pre nego što je pronađena mrtva. U jednom trenutku činilo se da je slučaj možda rešen. A onda se pojavio novi čovek.
Muškarac sa plesnog podijuma i izgubljeni čekovni blok
Istražitelji su razgovarali sa Dženetinim prijateljicama i rekonstruisali njeno kretanje tokom poslednje večeri.
Tako su došli do Roberta Mekgrejla, muškarca kojeg je upoznala u jednom od barova. Njegovo ime odmah je privuklo pažnju jer je bio među poslednjim ljudima koji su je videli živu. Mekgrejl nije negirao da je plesao sa Dženet. Priznao je da mu se dopala i da ju je pitao da ga poveze kući. Tvrdio je da je ona odbila i da se nakon toga nisu ponovo sreli.
Međutim, šest ili sedam dana nakon ubistva dogodilo se nešto što je policiji izgledalo veoma sumnjivo.
Jedna žena pronašla je čekovni blok u oluku, nedaleko od Dženetinog stana. Na njemu je bilo ime Roberta Mekgrejla.
Istražitelji su saznali da sa njegovog računa nije ispisan nijedan ček nakon noći Dženetinog ubistva. Zašto bi se njegov čekovni blok našao tako blizu stana žene koju je poslednju upoznao u noćnom klubu? Mekgrejl je tvrdio da ne zna kako je završio tamo. Moguće je, govorio je, da ga je izgubio u klubu ili da mu ga je neko izvukao iz sakoa.
Kada su ga pitali da li je pratio Dženet do kuće, kategorično je negirao. Policija ga je podvrgla poligrafskom testu. Istražitelji su tvrdili da je i on pokazao obmanu na važnom pitanju o ubistvu. Sada su imali dva muškarca koji su pali na poligrafu: Dženetinog supruga i čoveka sa kojim je plesala nekoliko sati pre smrti. Ali ni to nije bilo sve.
Nepoznati muškarac koji je tražio njenu adresu
Tokom istrage policija je saznala da se oko osam sati uveče, na dan ubistva, nepoznati muškarac pojavio pred kućom jednog od Dženetinih komšija.
Bio je lepo obučen i raspitivao se gde živi Dženet Volš. Komšija mu je pokazao kuću. Istražitelji su odmah pokušali da pronađu tog čoveka. Objavili su informacije o njegovom pojavljivanju i nadali se da će se neko javiti sa dodatnim detaljima. Istovremeno, Dženetina najbolja prijateljica iznela je još jednu mogućnost. Posumnjala je na Rona Čikočija, Dženetinog šefa.
Policija je utvrdila da su njih dvoje imali ljubavnu vezu nakon njenog razdvajanja od supruga. Još jedan uznemirujući detalj bio je da je Ron tokom te večeri bio u dva bara koja je Dženet posetila. Istražitelji su tako dobili još jednog potencijalnog osumnjičenog. A onda se pojavilo i ime Skota Hopkinsa.
Hopkins je bio uspešan poslovni čovek koji se bavio građevinom, vozio je Poršea i bio znatno stariji od Dženet. Njih dvoje su tokom leta 1979. imali ljubavnu vezu, ali ona nije bila poznata svim ljudima iz njihovog okruženja.
Kada je policija razgovarala sa njim, u početku nije bio potpuno otvoren o prirodi njihovog odnosa. Prvo je govorio o poznanstvu, a tek kasnije priznao da su bili intimni. Ipak, imao je alibi. Tvrdio je da je cele noći bio kod kuće sa tadašnjom devojkom i prijateljima. Dvoje njegovih poznanika spavalo je u dnevnoj sobi, a sledećeg jutra trebalo je zajedno da pripreme pečenje za praznično okupljanje zaposlenih. Njihova svedočenja podržavala su Hopkinsovu verziju događaja. Tvrdili su da nije napuštao kuću. Policija nije imala dovoljno dokaza da ga zadrži u fokusu istrage.
Pojavio se i šesti osumnjičeni, Viktor Čikoci, koji nije bio u srodstvu sa Dženetinim šefom. Živeo je u blizini i navodno je u jednom restoranu pričao da je ranije izlazio sa Dženet. Istražitelji su saznali da je te noći bio u poslednjem baru koji je posetila. Do tada je policija imala čitav niz imena, ali nijedno nije mogla pouzdano da poveže sa ubistvom.
Slučaj koji je postao hladan
Tokom prve tri godine istražitelji su razgovarali sa oko 20 ljudi. Proveravali su alibije, vraćali se u barove, razgovarali sa prijateljima i članovima porodice, analizirali dostupne dokaze. Ali nije bilo svedoka koji je video ubistvo. Nije bilo dovoljno fizičkih dokaza. Tehnologija iz 1979. godine nije mogla da pruži odgovore koje bi današnji istražitelji mogli da dobiju.
Slučaj je počeo da se hladi. Čak je i Dženetin brat godinama kasnije govorio da je porodici u jednom trenutku rečeno da, čak i kada bi ubica danas došao u policijsku stanicu i priznao zločin, možda ne bi bilo dovoljno dokaza da bude izveden pred sud.
Za porodicu je to značilo da bi čovek koji je ubio Dženet mogao da nastavi da živi potpuno normalno, bez straha da će ikada odgovarati. Prolazile su godine. Ljudi su starili, neki su se odselili, neki promenili živote. Dženet je zauvek ostala devojka od 23 godine. A onda se, posle više od tri decenije, dogodilo nešto što niko nije očekivao.
Jedan stari dokaz menja sve
Krajem 2010. godine, detektiv Roko DeMejlo iz jedinice za nerešene slučajeve odlučio je da ponovo pregleda fizičke dokaze sa mesta zločina. Među njima su bili predmeti koji su decenijama stajali sačuvani u policijskim arhivama.
Dženetina torbica, odeća, kućni ogrtač, posteljina, sve je bilo dokumentovano i čuvano još od 1979. godine.
Istražitelji su odlučili da pojedine predmete pošalju na novu laboratorijsku analizu, koristeći savremeniju DNK tehnologiju. Ubrzo je stigao poziv iz laboratorije.
Na gornjoj posteljini kojom je bilo prekriveno Dženetino telo pronađen je biološki materijal. Ali nije se radilo o neznatnom tragu. Laboratorija je pronašla uzorke na više mesta. DNK materijal pronađen je na posteljini, na zadnjem delu Dženetine spavaćice i na kaišu kućnog ogrtača kojim su joj bile vezane ruke.
Količina materijala bila je dovoljna da se napravi DNK profil.
Posle 31 godine, policija je konačno imala nešto što ranije nije postojalo: konkretan biološki trag koji je mogao da se uporedi sa DNK osumnjičenih. Istražitelji su prvo uzeli uzorke od ljudi koji su se godinama nalazili na njihovoj listi.
Skot Volš je eliminisan na osnovu poređenja. Isto se dogodilo sa Ronom Čikocijem i Viktorom Čikocijem. Zatim su proverili Roberta Mekgrejla. Njegov DNK profil nije odgovarao uzorku pronađenom na mestu zločina. Ostalo je još jedno ime. Skot Hopkins.
Čovek koji je odbijao da da DNK
Do 2011. godine Skot Hopkins više nije bio samo uspešan građevinski preduzetnik. Bio je uticajan čovek u svojoj zajednici, izabrani odbornik i osoba sa reputacijom uglednog građanina. Kada su istražitelji zatražili njegov DNK uzorak, odbio je.
Njegova supruga Karen kasnije je objasnila da je Hopkins smatrao da nema razloga da daje uzorak jer je imao seksualni odnos sa Dženet i da bi se njegov DNK svakako mogao pronaći u njenom stanu. Policija u tom trenutku nije imala dovoljno osnova za nalog kojim bi direktno uzela njegov uzorak. Zato je detektiv Endi Gal osmislio drugačiji plan.
Hopkins je svakog jutra dolazio u zgradu u kojoj su se nalazile opštinske kancelarije i policijska stanica. Imao je naviku da pije vodu iz fontane i potom baca čašu. Policija je postavila osobu koja je čekala da uzme odbačenu čašu pre nego što je bude uklonjena. Na njoj je ostao biološki materijal. Laboratorija je uporedila uzorak sa DNK pronađenom na mestu ubistva.
Rezultat je bio pozitivan. Hopkinsov DNK odgovarao je profilu iz 1979. godine.
Detektiv Gal se zatim ponovo pojavio pred njim, ovog puta sa nalogom za uzimanje zvaničnog uzorka. Prema njegovom svedočenju, Hopkins se tada srušio u stolicu i pitao ga: „Misliš da sam ja ovo uradio?“ Kada je stigao rezultat zvanične analize, istražitelji su dobili potvrdu podudaranja. U januaru 2012. godine, više od 32 godine nakon Dženetine smrti, Skot Hopkins je uhapšen. Detektiv koji je kao mladi policajac prvi put ušao u Dženetin stan 1979. godine, sada je istom čoveku stavio lisice. Ali ni tada priča nije bila završena.
Suđenje: DNK protiv alibija
U novembru 2013. godine počelo je suđenje Skotu Hopkinsu. Imao je 67 godina i bio je deda. Od ubistva je prošlo 34 godine.
Tužilaštvo je tvrdilo da je DNK pronađen na Dženetinoj odeći, posteljini i vezama na rukama bio ključni dokaz koji ga povezuje sa zločinom.
Prema njihovoj rekonstrukciji, između Dženet i Hopkinsa došlo je do seksualnog kontakta u njenom stanu, a zatim je došlo do davljenja. Tužilaštvo je tvrdilo da je pritisak na njen vrat trajao dovoljno dugo da se isključi mogućnost obične nezgode.
Posebno su isticali položaj DNK tragova. Nisu se nalazili samo na posteljini, već i na njenoj spavaćici i na kaišu kojim su joj bile vezane ruke. Odbrana je, međutim, imala drugačije objašnjenje. Hopkins nije negirao da je tokom leta imao seksualni odnos sa Dženet. Njegovi advokati tvrdili su da njegovi biološki tragovi mogu poticati upravo iz ranijih intimnih susreta.
Odbrana je ukazala i na to da su pronađeni tragovi DNK drugih muškaraca. Među njima su bili materijali koji su mogli biti povezani sa Dženetinim bivšim suprugom i još jednom neidentifikovanom osobom.
Njihova tvrdnja bila je da tužilaštvo nije uspelo da dokaže da je Hopkinsov DNK dospeo na predmete baš u noći ubistva. Pored toga, Hopkins je imao svedoke koji su tvrdili da je bio kod kuće tokom cele noći. Njegova tadašnja devojka i prijatelji ostali su pri svojim iskazima.
Na suđenju je svedočio i poznati forenzički patolog dr Siril Vajt, koji je podržao zaključak tužilaštva da je Hopkins počinilac.
Odbrana je, sa druge strane, dovela stručnjaka za DNK analizu koji je osporio način na koji su pojedini dokazi tumačeni.
Posle osam dana suđenja i saslušanih 40 svedoka, porota se povukla na većanje. Njena odluka doneta je za samo šest sati. Skot Hopkins proglašen je krivim za ubistvo trećeg stepena.
Za Dženetinu porodicu to je bio trenutak koji su čekali više od tri decenije. Njen brat Frančesko rekao je da je prva pomisao koja mu je prošla kroz glavu bila: „Džan, uhvatili smo ga.“
U februaru 2014. godine Hopkins je osuđen na osam do 16 godina zatvora. Međutim, čak ni tada nije priznao krivicu. U razgovoru za emisiju 48 Hours tvrdio je da je nevin i da je porota pogrešno protumačila DNK dokaze.
Još jedan obrt: presuda koja nije bila kraj
Činilo se da je posle 34 godine slučaj konačno dobio sudski epilog. Ali priča je dobila još jedan obrt.
Skot Hopkins nastavio je da osporava presudu. Njegova odbrana tvrdila je da nije dobio odgovarajuću pravnu pomoć tokom suđenja i da su postojali ozbiljni problemi u načinu na koji su predstavljeni DNK dokazi.
Godine 2020. Vrhovni sud Pensilvanije odobrio mu je novo suđenje, zbog neefikasne pomoći branioca tokom prvobitnog postupka. Hopkins je pušten iz zatvora uz kauciju dok se čekalo novo suđenje. A onda je 2022. godine preostala optužba za ubistvo trećeg stepena odbačena.
To znači da prvobitna presuda više nije na snazi i da Hopkins nije pravosnažno osuđen za Dženetino ubistvo. On je tokom celog postupka negirao da je počinio zločin. Za porodicu Dženet Volš, koja je čekala više od četiri decenije da dobije odgovore, pravni rasplet nije doneo jednostavno zatvaranje ove bolne priče.
Misterija koja je ostavila više pitanja nego odgovora
Dženet Volš imala je samo 23 godine kada je ubijena u svom stanu. Njena porodica decenijama je čekala da sazna ko joj je oduzeo život.
Policija je ispitivala njenog supruga, muškarca kojeg je upoznala u baru, šefa sa kojim je bila u vezi, uspešnog poslovnog čoveka i još nekoliko ljudi. DNK tehnologija je posle više od tri decenije dovela do hapšenja i presude, ali je pravni obrt kasnije poništio taj epilog.
Ono što je ostalo jeste pitanje koje je pratilo porodicu još od septembra 1979. godine: šta se zaista dogodilo iza zatvorenih vrata Dženetinog stana? Iako je policija svojevremeno verovala da je pronašla odgovor, sudski postupak nije završio onako kako su se njeni najbliži nadali.