- Ivan Ivica Vdović Vd bio je ključna figura jugoslovenskog novog talasa i bubnjar Šarla akrobate i Katarine II, poznat po originalnosti i uticaju na scenu.
- Saznao je da je HIV pozitivan 1985. godine, a preminuo je 25. septembra 1992. u Beogradu od posledica AIDS-a, u teškim i usamljeničkim okolnostima.
"On je bio više od same svirke. On je bio muzika. Njega smo pratili", rekao je za Ivicu Vdovića Vda poslednji bubnjar EKV-a", Marko Milivojević. Bio je jedan od onih muzičara čiji se trag na sceni nije merio samo pesmama i albumima, već promenama koje su ostale iza njih. Ivan Ivica Vdović, poznatiji kao Vd, pripadao je generaciji koja je menjala zvuk jugoslovenskog rokenrola i pomerala njegove granice. Kao bubnjar kultnih bendova Šarlo akrobata i Katarina II ostao je upamćen po originalnosti, harizmi i beskompromisnom odnosu prema muzici, ali i kao jedna od najintrigantnijih figura domaćeg novog talasa.
Domaći John Bonham, kako ga neki nazivaju, bio je avangarda, prvi je zamenio palice ritam mašinom, bio je potpuno posvećen stvaranju i pokretač novog talasa na muzičkoj rokenrol sceni – talasa koji niko nije mogao ni smeo da zaustavi. Kad su Vda jednom prilikom pitali ko je publika njegovih bendova, odgovorio je da su to mladi ljudi kojima je dosta onoga što su do sada slušali. Po svedočenjima njegovih prijatelja, bio je buntovan i fascinantan, pomalo tajanstven, a pre svega harizmatičan i duhovit. Gotovo da nema bubnjara sa ovih prostora koji ga ne stavlja u prvi plan.
Kako je Vd skončao u 31. godini?
Vd je saznao da je HIV pozitivan (navodno je bio prva zvanično registrovana osoba obolela od HIV-a u bivšoj Jugoslaviji), 1985. godine. Okolina je nažalost bila surova prema njemu. O tom, malo je reći teškom periodu za Vda, svedočila je Sonja Savić:
"Te 1985. godine taj isti Ivica otišao je da se testira na neku čudnu bolest koja se pojavila u Beogradu. Vratio se i celom gradu je rekao da je zaražen AIDS-om. Ovo je jedan ružan i mali grad – okrenuo mu je leđa. A on je vrlo ponosno, dostojanstveno i skromno u svom balon mantilu još godinu i po dana svirao bubnjeve."
Vd je preminuo u Beogradu 25. septembra 1992. godine na Infektivnoj klinici u Beogradu od posledica AIDS-a. Njegov odlazak sa ovog sveta obeležen je usamljenošću i potresnim okolnostima koje oslikavaju odnos tadašnjeg društva prema njegovoj bolesti. Vest o njegovoj smrti duboko je pogodila njegove prijatelje i kolege sa javne scene.
Sonja Savić je u jednom intervjuu rekla da je nakon smrti Ivice Vdovića ona saopštila tužnu vest njihovom prijatelju Darku Rundeku.
- Kada me je pitao kako je umro, rekla sam da je samo pao sa kreveta u nekakvoj infektivnoj kesi koju niko nije hteo da podigne - u suzama je rekla glumica, a Rundek joj je navodno odgovorio: - Živeo je i umro kao anđeo , prenosili su domaći mediji.
Ivicin testament
Dve godine pre smrti Ivica je sastavio testament sročen 19. 8. 1990. u Beogradu.
„Lošeg zdravlja telesnog, zdrave pameti i svojom voljom pišem ovaj tekst koji treba da posluži bližnjim kao pravno važeći testament i želje koje bi bile bogougodne učiniti u slučaju moje prerane smrti, ma kad ona bila.
Želim da budem spaljen, a urna sa pepelom sahranjena sa ocem ili majkom u Obrenovcu. Pri ukopu urne sa pepelom, platiti džez saksofonistu (jazz) da odsvira bluz, ali ne sa patosom, već divlje, radosno i pulsativno. Nađe li se dovoljno prijatelja, da u roku od 10 dana odsviraju ciganske pesme koje će sadržati pored ostalog dve pesme Harija Belafontea ’Jamajka’ i ’Matilda’.
Ništa više, nikakvi drugi.
Pokretna i sva druga ostala imovina ostaje mom bratu Darku, da poživi i da napravi bar jednog Ivana, kad ja to nisam mogao.
Osim fotografija koje se imaju dati Dušanu Tomanoviću, Lenjinova br 13, koga molim da uz pomoć Gorana i Ivana Vejvode, Saleta fotografa iz 1979. godine Papića, Goranke SKC, napravi izložbu fotografija u SKC-u.
Srđana Markovića bih zamolio da u časopisu koji nađe za primeran obradi moju biografiju uz recenziju diskografije i izjave relevantnih muzičara sa kojima sam sarađivao.
P. S. Ne pravite puno frke oko toga, smrt je prirodni fenomen, i sa preterivanjem slavljenja života odvodi na stranputicu. Voli vas sve, Ivan Vdović.
P. P. Izvinjenje majci, ocu, bratu zbog bola koji sam im naneo. Pozdravi sa željom da sve breme koje nismo tražili da pretvore u pero noseći ga sporije i duže nego što sam ga nosio ja.
Jedino oružje – humor.
Vladi Metovskom, Duletu Tomanoviću, Srđanu Markoviću, Biljani Lukić, Margiti Stefanović, Milici i Ruži Jakovljević, Ljubici Stefanović, Dušanu Šanetu Petroviću, dr Stevanu Sakomanu, braći Cvetković, Draganu Vdoviću, i svim ostalima koji su primali i davali ljubav.
Knjige dati M. Jakovljević, sa istom molbom za članak kao i S. Markoviću.
Majko, znam da sam te izneverio, i to boli. Ne uzmite za zlo, bilo je nesvesno, o čemu svedoči i cena”, napisao je čuveni bubnjar u testamentu.
"Imidž je za mene jedna dosta tužna reč"
U emisiji „Koncert za rock image“, između ostalih, govorio je i legendarni Vd i tom prilikom pokazao je koliko je svoj:
"Imidž je za mene jedna dosta tužna reč koja me uvek podseti na to da je rokenrol u stvari postao roba, a to je dosta tužno, istinito i izgleda nužno. Ne znam zašto ta šira popularnost postaje neki imperativ. Na primer, ja znam da moja grupa koja se zove Šarlo akrobata, neće nikada steći neku širu popularnost i onda mi radimo na tome da se taj neki klasični tip imidža baš razbije. Tako da na bini stoje tri različita čoveka koji se ponašaju različito jer su različiti – i najbolja stvar koju ta grupa daje je baš taj haos koji nastaje u sukobljavanju bilo kakvih pokreta, stresova, mrdanja..."