- Isidora Dankan i Sergej Jesenjin imali su buran brak, sa brojnim krizama
- Njihov život u Evropi i Americi doneo je Jesenjinu razočaranja, sukobe i ozbiljne probleme.
- Nakon Jesenjinove smrti, Isidorin život završio se još jednom velikom tragedijom – smrću u saobraćajnoj nesreći.
Leto 1921. godine. U ratom i revolucijom opustošenu, ali istovremeno nadom ispunjenu Moskvu, na poziv narodnog komesara Anatolija Lunačarskog stigla je prava legenda – Isidora Dankan, svetski poznata plesačica kojoj su aplaudirale najprestižnije dvorane od Londona i Njujorka do Rio de Žaneira i Atine.
O njenom umetničkom izrazu govorio je i pesnik Maksimilijan Vološin:
„Isidora Dankan pleše sve ono što drugi ljudi govore, pevaju, pišu, igraju i slikaju. Muzika se u njoj preobražava i iz nje izlazi.“
Međutim, Isidora Dankan nije došla u Rusiju samo zbog nastupa. Privukla ju je zemlja u kojoj su se, kako je verovala, stare društvene norme rušile i stvarao potpuno novi svet. Imala je plemenitu želju da osnuje školu plesa za decu iz siromašnih porodica.
Sovjetske vlasti obećale su joj pomoć u ostvarivanju tog plana, ali svoja obećanja nisu u potpunosti ispunile. Ipak, Isidora Dankan je vrlo brzo postala jedna od najzanimljivijih ličnosti moskovskog umetničkog sveta. Oko nje se okupljala tadašnja boemija, fascinirana njenom pojavom, harizmom i nekonvencionalnim načinom života.
Ilja Šnajder, njen pomoćnik u pokušaju da osnuje školu, kasnije je opisao svoj prvi susret sa slavnom plesačicom:
„Dve reči – "Isidora Dankan" – za mene su bile sinonim za neku neobičnu ženstvenost, gracioznost, poeziju... A sada je utisak bio neočekivan: Dankan mi se učinila krupnom i monumentalnom, ponosno uzdignute kraljevske glave, obavijene crvenkastim bakrom guste, glatke, kratko ošišane kose.“
„Anđeo! Đavo!“ – prvi susret sa Jesenjinom
Upravo Šnajder, koji je gotovo tri godine živeo pod istim krovom sa Isidorom Dankan i Sergejem Jesenjinom, ostavio je jedno od najživopisnijih svedočanstava o njihovom prvom susretu.
Njihov susret delovao je gotovo nestvarno, kao scena iz ekspresionističke slike:
„Ona je poluležala na sofi. Jesenjin je stajao pored nje na kolenima, a ona mu je milovala kosu... Teško je bilo poverovati da im je to bio prvi susret; činilo se kao da se poznaju odavno... Jesenjin je, klečeći i obraćajući se nama, objašnjavao: "Rekli su mi: Dankan je u "Ermitražu". Odleteo sam tamo…" Isidora je ponovo zaronila ruku u "zlato njegove kose".“
Iako nisu govorili istim jezikom, njih dvoje su čitavo veče provodili zajedno i sporazumevali se gotovo bez reči. Delovalo je kao da se razumeju instinktivno, uprkos jezičkoj barijeri.
Kada je ugledala mladog pesnika, Isidora Dankan je, prema svedočenjima, izgovorila:
„Anđeo! Đavo!“
Bila je to gotovo instinktivna reakcija na njegovu pojavu, a istovremeno i parafraza stiha koji je Jesenjin ranije napisao:
„Kada su se đavoli gnezdili u duši, znači da su u njoj živeli anđeli.“
Tako je počela jedna od najburnijih, najstrastvenijih i najdestruktivnijih ljubavnih priča ruske književnosti.
18 godina razlike nije ih sprečilo da se zaljube
Jesenjin je tada imao 28 godina, dok je Isidora Dankan bila oko 45. Između njih je postojala velika razlika u godinama, jeziku, kulturi i životnom iskustvu, ali ih to nije sprečilo da se vrlo brzo zbliže.
Jesenjin je o njoj pisao sa velikim divljenjem:
„Za bele pramenove koji joj padaju preko čela, ne bih dao zlato kose ni najlepše devojke.“
Isidora Dankan je, sa druge strane, bila očarana njegovom mladalačkom pojavom i zlatnom kosom. Govorila je da će zauvek pamtiti njegovu zlatnu glavu na svojim grudima i izražavala želju da ga ljulja i umiri poput svog „malog zlatokosog deteta“.
Njegova kosa posebno ju je podsećala na sina Patrika, koji je osam godina ranije poginuo u saobraćajnoj nesreći zajedno sa svojom sestrom Deirdre. Taj tragični gubitak ostavio je duboku ranu u njenom životu.
U Jesenjinu je, kako se činilo, prepoznavala nešto blisko sebi. I sam pesnik je verovao da među njima postoji posebna povezanost:
„U njoj je naša duša, ona me je dobro razumela.“
Ipak, njihova veza nije počivala samo na emocijama. Jesenjin je bio fasciniran i njenom svetskom slavom, a prema pojedinim svedočenjima verovao je da bi veza sa jednom od najpoznatijih umetnica tog vremena mogla da doprinese i njegovoj karijeri.
Od ljubavi do odnosa punog nasilja i poniženja
Veoma brzo, međutim, njihova romansa počela je da poprima mnogo mračniji oblik.
Jesenjin je postajao sve dominantniji i posesivniji, dok je Isidora Dankan, uprkos sopstvenoj svetskoj slavi i snažnoj ličnosti, prema nekim svedočanstvima bila spremna da trpi njegovo ponašanje kako bi sačuvala vezu.
Njihov odnos ljudi iz okruženja opisivali su kao krajnje buran, a pojedini su ga čak upoređivali sa odnosom majke i razmaženog deteta.
Život u njihovoj vili u Prečistjenki odvijao se pred očima moskovske umetničke elite. Alkohol je postao sastavni deo njihove svakodnevice, a Jesenjinovi izlasci i pijanstva postajali su sve učestaliji.
Njegov prijatelj Anatolij Marijengof smatrao je da je upravo Isidora doprinela njegovom sve većem odavanju alkoholu, tvrdeći da je pesnik zahvaljujući njoj dobio pristup gotovo nepresušnom izvoru skupih vina.
Njene prijateljice, međutim, tvrdile su suprotno – da je Isidora, želeći da ostane uz voljenog muškarca, sama počela sve više da pije.
„Ljubav“ u kojoj su se smenjivali nežnost, svađe i nasilje
Jedan od upečatljivih opisa njihovog izgleda ostavila je Natalija Krandijevska-Tolstaja:
„Na Jesenjinu je bio smoking, na potiljku cilindar, u reveru hrizantema... izgledalo je na njemu kao za maskenbal. Velika i veličanstvena Isidora Dankan... išla je pored njega, vukući po asfaltu brokatni skut. Vetar je podizao ljubičastocrvenu kosu... Ljudi su se sklanjali u stranu.“
Iza njihove upečatljive pojave, međutim, skrivala se mnogo mračnija svakodnevica.
Jesenjin je sve češće odlazio u pijanke, dok ga je Isidora čekala i iznova mu opraštala. Poklone koje mu je davala nosio je kao znak njihove ljubavi, ali su i oni ponekad postajali žrtve njegovih izljeva besa.
Sat koji mu je poklonila, sa svojim portretom, Jesenjin je tokom jedne pijane svađe razbio o zid.
Njihov odnos, prema svedočenjima, bio je ispunjen suzama, uvredama, svađama i fizičkim nasiljem sa njegove strane. Ipak, Isidora Dankan je nastavljala da mu se vraća, moleći za oproštaj i ponavljajući da ga voli.
Upravo ta kontradikcija – između ogromne strasti i sve destruktivnijeg odnosa – učinila je njihovu ljubav jednom od najtragičnijih epizoda u životu oboje.
Za javnost su bili neobičan i fascinantan par: čuvena plesačica gotovo dve decenije starija od mladog ruskog pesnika, umetnici različitih jezika i kultura koji su se zaljubili gotovo na prvi pogled.
Iza zatvorenih vrata, međutim, njihova priča postajala je sve teža, a ono što je počelo kao očaravajuća romansa pretvaralo se u odnos iz kojeg će oboje izaći duboko promenjeni.
Kako se „raj“ Evrope i Amerike za pesnika pretvorio u pakao?
U maju 1922. godine Isidora Dankan i Sergej Jesenjin venčali su se, a oboje su uzeli dvostruko prezime Dunkan-Jesenjin. Za slobodoumnu Isidoru to je bio prvi zvanični brak. Razlika u godinama ju je pomalo opterećivala, pa je čak tražila da u pasošu bude „podmlađena“ – kako je govorila, „zbog Jesenjina“.
Jedan od glavnih razloga za sklapanje braka bilo je njihovo predstojeće putovanje u Ameriku. Isidora je dobro poznavala tamošnje stroge društvene norme i takozvanu „policiju morala“, pa je smatrala da će im brak olakšati putovanje i boravak.
U inostranstvu su živeli raskošno, uglavnom zahvaljujući Isidorinom novcu. Evropa i Amerika su u početku očarale Jesenjina. Oduševljen promenom, zapisao je:
„Setio sam se ‘dima otadžbine’... Od tog trenutka prestao sam da volim siromašnu Rusiju.“
Međutim, početno oduševljenje vrlo brzo je zamenilo razočaranje. Dok je Isidora održavala koncerte, Jesenjin je ostajao po strani, bez jasne uloge i bez priznanja koje je očekivao.
„Smrtna tuga... osećam da sam ovde stranac i nepotreban... ‘Poznati i priznati pesnik’ pretvorio se u mladog muža slavne plesačice.“
Upravo taj osećaj zapostavljenosti dodatno je produbio njegovu frustraciju. Dok je njegova supruga bila zvezda međunarodne scene, on je sve više imao utisak da je samo njen pratilac.
Susret sa Gorkim pokazao koliko je njihov odnos bio neobičan
Njihov susret sa Maksimom Gorkim u Berlinu ostao je posebno upečatljiv. Natalija Krandijevska-Tolstaja opisala je kako je pripita Isidora, ogrnuta šalovima, uz gitarističku izvedbu „Internacionale“ počela da pleše u zanosu.
Njeno ponašanje izazvalo je nelagodu kod Jesenjina, ali i težak osećaj kod onih koji su sve posmatrali.
Kasnije je Gorki njihov odnos sažeo u upečatljivu ocenu:
„Ova slavna žena... pored malog, poput tinejdžera, čudesnog pesnika bila je savršeno oličenje svega što mu nije bilo potrebno.“
Njegove reči oslikavale su koliko je odnos između dvoje umetnika spolja izgledao neobično, ali i koliko je Jesenjin u tom periodu postajao sve nezadovoljniji sopstvenim položajem.
Jesenjinovo ponašanje postajalo je sve burnije
U Berlinu je njegovo ponašanje dostiglo novu krajnost. Kada je zatekao suprugu kako plače nad albumom sa fotografijama dece koja su stradala, Jesenjin joj je, prema ovom svedočenju, istrgao album iz ruku i bacio ga u vatru, uz povik:
„Predugo razmišljaš o toj deci!“
U Americi je Jesenjin sve teže podnosio slavu svoje supruge
Ni boravak u Sjedinjenim Američkim Državama nije doneo mir.
Nakon Isidorinih nastupa, tokom kojih je izvodila i „Internacionalu“, policija ju je u Njujorku čak 12 puta privodila. Njeni nastupi i način izražavanja bili su izvor brojnih kontroverzi.
Jesenjin se, međutim, sve više osećao nepriznato i skrajnuto. Njegovo nezadovoljstvo pretvaralo se u izlive besa i burne reakcije, a o Americi je govorio krajnje cinično:
„Običaji Amerikanaca podsećaju... na običaje Ivana Ivanoviča i Ivana Nikiforoviča.“
Nakon incidenta na večeri posvećenoj jevrejskim pesnicima, situacija je postala toliko neprijatna da su morali da napuste Ameriku ranije nego što je planirano.
U Parizu je usledio potpuni slom
U Parizu se dogodio jedan od najtežih incidenata tokom njihovog zajedničkog života. Jesenjin je u hotelu, prema navodima iz teksta, u naletu besa polupao ogledala, okvire i vrata.
Isidora je i tada pokušala da ga zaštiti. U novinama je objavila potresno pismo u kojem je njegovo ponašanje objašnjavala traumama koje je doživeo od mladosti, uključujući strahote rata i revolucije kroz koje je prošao.
Umesto da ga javno osudi, molila je javnost za razumevanje njegovog stanja i njegovog talenta.
Na savet prijatelja, odlučila je da ga smesti u skupu privatnu psihijatrijsku kliniku.
Nakon izlaska iz klinike, Jesenjin se vratio u Rusiju. Da bi platila njihov povratak, Isidora je rasprodala stvari iz svog pariskog doma i izdala kuću.
Ni put kući nije prošao mirno. U naletu „divlje radosti“, Jesenjin je, prema navodima, polupao sva stakla u vagonu.
Telegram koji je presekao poslednju nit između njih
Po povratku u Moskvu, njihov odnos počeo je da se raspada i poslednji tragovi nekadašnje bliskosti ubrzo su nestali.
„Voljeni muž“ nestao je na tri dana, zbog čega je očajna Isidora odlučila da otputuje u Jaltu kako bi se odmorila i udaljila od svega.
Ironično, kada je došlo vreme za njen odlazak, trezan Jesenjin pojavio se na Kazanjskom železničkom kolodvoru da je isprati.
Rastanak je u prvi mah bio nežan. Isidora mu je mahala šalom sve dok voz nije nestao iz vidokruga.
Ipak, telegram koji mu je kasnije poslala, moleći ga da joj se pridruži, dobio je surov odgovor:
„Ne šaljite više telegrame Jesenjinu, on je sa mnom i neće doći, morate da shvatite da vam se neće vratiti. Galina Benislavska.“
Galina Benislavska bila je žena koja je u tom periodu bila veoma bliska Jesenjinu i imala snažan uticaj na njegov život.
Isidora je tražila njegovu novu adresu
Besna i povređena, Isidora je poslala telegram Jesenjinu:
„Tvoja posluga mi javlja da si se iselio iz svog prethodnog stana. Odmah mi telegrafiši novu adresu. Izadora.“
Jesenjin joj je prvo odgovorio pismom, pokušavajući da ublaži situaciju:
„Draga Izadora! Veoma sam zauzet poslovima oko knjige, ne mogu da dođem. Često te se setim sa svom zahvalnošću prema tebi... Poslovi mi blistaju... Bio sam kod Trockog... Želim ti uspeh i zdravlje i da manje piješ... Tvoj voljeni S. Jesenjin.“
Ali ubrzo je stigao i drugi odgovor, mnogo kraći i suroviji:
„Volim drugu, oženjen sam i srećan. JESENJIN.“
Tim telegramom praktično je prekinuta poslednja nit koja ih je još povezivala.
Poslednji susret bio je ponižavajući
Njihov poslednji susret bio je daleko od romantičnog kraja ljubavne priče koja je nekada fascinirala čitavu Evropu.
Pijan, Jesenjin je upao u Isidorin stan dok su u njemu bili gosti. Tražio je svoju bistu koju je izradio vajar Sergej Konjankov.
Uprkos molbama da dođe drugi put, Jesenjin se popeo na stolicu, zgrabio tešku drvenu bistu i zajedno sa njom pao na pod. Zatim je, besan i vidno uznemiren, napustio stan čvrsto privijajući svoj lik uz grudi.
Nakon toga se Isidora Dankan i Sergej Jesenjin više nikada nisu videli.
Zašto je crveni šal Isidore postao njen pokrov?
Dana 28. decembra 1925. godine, Sergej Jesenjin izvršio je samoubistvo u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ – upravo u onom hotelu u kojem je svojevremeno boravio sa Isidorom. Ona se tada nalazila u Parizu.
„Jesenjinova smrt me je potresla, ali toliko sam plakala da često pomislim da sledim njegov primer, samo na drugačiji način – otići ću u more...“ – napisala je Šnajderu. U drugom pismu dodala je: „Toliko sam zbog njega plakala i patila da mi se čini da sam iscrpela sve ljudske mogućnosti za patnju.“
U pariskim novinama objavljeno je njeno zvanično obraćanje javnosti. Isidora je u njemu protestovala protiv glasina, negirala da su se razveli i da su se svađali, a njegovu smrt oplakivala je sa dubokom tugom. Sav prihod od objavljivanja njegovih pesama odlučila je da ustupi njegovoj majci i sestrama.
Kada su je pitali koji je period njenog života bio najsrećniji, odgovorila je:
„Rusija, Rusija, samo Rusija! Moje tri godine u Rusiji, sa svim njihovim patnjama, vredele su više od svega ostalog u mom životu zajedno!.. U ovoj velikoj zemlji ništa nije nemoguće i uskoro ću se ponovo vratiti tamo...“
Ipak, nije joj bilo suđeno da se vrati.
Dve godine nakon Jesenjinove smrti, 14. septembra 1927. godine, u Nici se dogodila tragedija koja je odnela i život Isidore Dankan. Crveni svileni šal koji je nosila oko vrata zapleo se u osovinu točka automobila u koji je sela. Silina povlačenja bila je toliko velika da joj je istog trenutka slomila vrat.
„Ništa nije moglo da se uradi. Poginula je istog trenutka“, konstatovao je lekar.
Isidorini memoari, objavljeni iste godine, završavali su se simboličnim rečima:
„Zbogom, stari svete! Sutra odlazim u novi!“
Njihova ljubavna priča ostala je zapamćena kao svojevrsni vrtoglavi, zaslepljujući i tragični ples koji se završio padom.
Bio je to ples anđela i đavola, genija i buntovnika, dvoje strastvenih ljudi čije su se duše snažno privukle, ali su se pokazale tragično nespojivim.
Stil / dzen.ru