Hrvatska književnica, novinarka, kolumnistkinja i aktivistkinja, Vedrana Rudan preminula je danas od posledica karcinoma žučnih kanalića.
Ona je početkom maja 2024. objavila je da boluje od karcinoma, a sada je izgubila bitku sa njim.
"Vedrana je otišla na područje bez signala", objavljeno je na zvaničnoj stranici Vedrane Rudan.
"Moj je rak je*eno redak, zove se rak žučnih kanalića, čini mi se. Nisam pročitala ni otpusnu listu ni tip ni Internet prognoze. Doduše, negde sam naletela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri meseca da prevariš muža, razbaštiniš decu ili ljubavnika pošalješ u ku*ac. I nije neki rok." - izjavila je ona kada je saznala od čega boluje, a poslednja njena objava otvorila je oči svima koji se bore sa ovom surovom bolešću ali i o onima koji im na tom putu pomažu bezuslovno.
Vedrana je bila prva pacijentkinja u svetu na kojoj je primenjena metoda hiperbarične oksigenoterapije (HBOT) u lečenju komplikacija nastalih usled lečenja tumora.
"Samo 5% srećnika može da se operiše. Ta sam. Najpre sam otišla u Svetu Nedelju u Radiohirurgiju da mi rak spale pre operacije. Spalili su mi rak i džep jer nisam 'ušla u kvotu'. Naime, država ima sporazum sa tom ustanovom po kome određeni broj Hrvatica i Hrvata ulazi u 'kvotu'. Ostali ili crknu od raka ili im u pomoć uskoče prijatelji", napisala je Vedrana u svojoj objavi.
A njenu poslednju kolumnu prenosimo vam u celosti:
Riječka onkologija je u kamenu i željezu. Proširuje se dok vrućina ubija, medicinske sestre dave se u paklu sa smiješkom na licu. “Pacijentima je najgore”, “to je naš poziv”.
Mogu li smjene od 0-24 biti nečiji poziv ili je to ipak ipak hrvatski državni zločin?
U grupi sam “onih kojima je najteže”. Zato znam da mi nije najteže. Umrijet ću, umrijet će i drugi. Jučer sam bila na kontrolnom pregledu. Čula sam priču u koju još uvijek ne mogu povjerovati.
Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Juha, čaj, hrana kruta, meka, pranje na krevetu, odnošenje iz sobe viška mog materijala… Glumim kako dremuckam. Sram me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem čujem samo jednu rečenicu, ti si naša.
Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osjetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi, kad mi u šest mjere tlak, temperaturu…
Nisam bogata, da jesam dala bih im sve što imam. “To je naš poziv…”
Pitam koliko su plaćene iako osjećam nelagodu kad misle da mi moraju odgovoriti. O njihovim plaćama nitko ne piše, ne snimaju se TV emisije. Hrvatske medicinske sestre štakori su koji smetaju na putu. Ipak, čula sam, mjesečno primaju od 1200 do 2000 eura. Ima tu i prekovremenih.
Ona jučerašnja priča iz bolnice ne ide mi iz glave. Ne znam je li sretna ili stravična. Doktorica Ivana je pukla. Nije više mogla izdržati patnje svojih kolegica. Smjene od sedam do 19 pa od 19 do 7… nikad kraja.
Unajmila je brodicu, glazbu i pozvala na jednodnevni izlet kolege koji su mogli doći. Plesalo se, pjevalo, smijalo. Između Cresa i Krka Jadranom je plovio brod veselja.
Trebaju li hrvatski građani šutke gledati kako njihove najdraže čupa rak iz života, a njihovu dječicu davi u zagrljaju sestara?
Svi mi koji smo čuli Ivaninu priču plačemo nad životom robova u našim bolnicama. To neće pomoći ni Ivani kojoj je puklo srce, ni nama ni njima.
Kako ne kužite, slijepci! Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku.
Stil / Kurir / rudan.info