Albert Ajnštajn ostao je upamćen kao jedan od najvećih umova 20. veka, čovek čije su teorije promenile način na koji razumemo prostor, vreme i svemir. Njegovo ime postalo je sinonim za genijalnost. Ali iza slike čuvenog naučnika postojala je i druga, mnogo manje blistava priča.
U odnosima sa najbližima, Ajnštajn je umeo da bude hladan, zahtevan i emocionalno udaljen. Njegovi brakovi bili su daleko od romantične predstave o zajedničkom životu, odnos prema sinovima često komplikovan, a njegova potreba za slobodom i sopstvenim radom neretko je dolazila ispred potreba porodice.
Zato se danas, kada se govori o Ajnštajnu, postavlja zanimljivo pitanje: kakav je zapravo bio čovek koji je toliko toga razumeo o svemiru, a toliko malo umeo da objasni ljudima koji su mu bili najbliži?
Za njega je nauka bila važnija od ljubavi
Ajnštajn je otvoreno govorio da nauku doživljava kao svoju najveću ljubav. Njegov odnos prema braku i vernosti bio je veoma nekonvencionalan, a privatna pisma svedoče o tome da nije smatrao da čovek treba da podredi čitav svoj život jednoj osobi.
Takav stav nije bio samo filozofska ideja. On se veoma jasno odražavao i u njegovim odnosima sa ženama.
Ajnštajn je umeo da bude šarmantan i nežan, ali je istovremeno insistirao na tome da njegov rad, njegove navike i njegova sloboda ne smeju biti dovedeni u pitanje. Kada bi osetio da ga odnos sputava, umeo je da se emocionalno povuče.
Njegova porodica tako često nije bila centar njegovog života, već nešto što je trebalo da se uklopi u njegov svet.
Još kao dete pokazivao je snažnu potrebu da bude po njegovom
Ajnštajnovo detinjstvo bilo je neobično. Kao mali dečak kasno je počeo da govori, a njegova porodica je u jednom trenutku strahovala da sa njim nešto nije u redu.
Istovremeno, pokazivao je veoma snažnu volju. Teško je podnosio protivljenje i umeo je burno da reaguje kada stvari nisu išle onako kako je zamislio.
Kako je odrastao, razvijao je sve veću nezavisnost od autoriteta. Nije voleo da mu se govori šta treba da radi, a školski sistem često mu je delovao kao prepreka, a ne kao mesto na kojem treba slepo slediti pravila.
Ta osobina će ga kasnije učiniti velikim naučnikom.
Ali ista osobina, kada se prenese u privatni život, može postati veoma težak teret za ljude koji žive pored vas.
Mileva Marić: od naučne partnerke do otuđene supruge
Kada je upoznao Milevu Marić, Ajnštajn je pronašao osobu sa kojom je mogao ravnopravno da razgovara o matematici i fizici.
Milena je bila obrazovana, inteligentna i ozbiljno zainteresovana za nauku. Njihova veza u početku je bila mnogo više od obične ljubavne priče. Delili su interesovanja, razgovarali o naučnim problemima i zajedno sanjali o budućnosti.
U njihovoj prepisci Ajnštajn je ponekad koristio izraz „naše“ kada je govorio o naučnim idejama i radu.
Ali odnos se vremenom promenio.
Kako je njegova karijera napredovala, njihov brak postajao je sve teži. Mileva se sve više povlačila u porodični život, dok je Ajnštajn bio potpuno zaokupljen naukom, poslom i sopstvenim interesovanjima.
Njihov odnos na kraju je postao toliko loš da je Ajnštajn Milevi čak napisao niz uslova pod kojima bi njihov zajednički život mogao da funkcioniše.
Od nje je očekivao da vodi domaćinstvo, brine o njegovoj odeći i obrocima, da ga ne ometa tokom rada i da prihvati emocionalnu distancu između njih.
Drugim rečima, žena sa kojom je nekada razgovarao o nauci sve više je dobijala ulogu domaćice koja treba da obezbedi mir njegovom životu.
To je bio bolan kraj odnosa koji je počeo kao zajedništvo dvoje intelektualaca.
Njegov odnos prema deci bio je još složeniji
Ajnštajnov privatni život dodatno komplikuje priča o njegovoj deci.
Pre braka sa Milevom dobili su ćerku Lizerl. O njenoj sudbini se dugo veoma malo znalo, a istoričari i biografi i danas raspravljaju o pojedinim detaljima njenog života i smrti.
Sa Milevom je imao i dvojicu sinova, Hansa Alberta i Eduarda.
Stariji sin, Hans Albert, kasnije je postao inženjer i razvio sopstvenu karijeru. Njegov odnos sa ocem, međutim, ostao je komplikovan. Teško je prihvatao način na koji se Ajnštajn odnosio prema njegovoj majci i porodici.
Još bolnija bila je priča o mlađem sinu Eduardu.
Eduard je bio veoma osetljiv i emotivan. Kasnije je oboleo od teškog mentalnog poremećaja i veliki deo života proveo je u psihijatrijskoj ustanovi u Cirihu.
Ajnštajn se tokom njegovog života uglavnom držao na distanci.
Njegova pisma sinu često su bila racionalna i hladna, dok je Eduard očigledno žudeo za očevom pažnjom i bliskošću.
Za sina koji je već bio izolovan od sveta, takva distanca morala je biti posebno bolna.
Drugi brak nije doneo ono što je prvi izgubio
Nakon razvoda od Milene, Ajnštajn se oženio Elzom Ajnštajn, svojom rođakom.
Ni taj brak, međutim, nije bio klasična ljubavna zajednica.
Elza je preuzela veliki deo svakodnevnih obaveza i brinula o njegovom životu, dok je on nastavio da se posvećuje nauci i sopstvenim interesovanjima.
Ajnštajn je imao brojne vanbračne veze i nije pokušavao da svoj privatni život uklopi u tradicionalne predstave o bračnoj vernosti.
Njegov odnos prema braku bio je jednostavan: želeo je društvo i podršku, ali nije želeo da se odrekne slobode.
Zbog toga je Elza, prema nekim svedočenjima, vremenom stekla utisak da je u njegovom životu postala više domaćica i pratilja nego ravnopravna partnerka.
Granice koje danas deluju teško shvatljivo
Posebno kontroverzne ostale su priče o njegovom odnosu prema Elzinim ćerkama, njegovim pastorkama.
Biografi su beležili da je Ajnštajn pokazivao interesovanje za jednu od njih još pre nego što je stupio u brak sa Elzom. Kasnije se govorilo i o njegovoj bliskosti sa drugom pastorkom, Margot.
Detalji tih odnosa nisu uvek jednako potvrđeni u istorijskim izvorima, pa ih treba posmatrati oprezno. Ipak, sama činjenica da su takve priče ostale zabeležene pokazuje koliko je njegov privatni život bio daleko od slike uglednog porodičnog čoveka kakva se često vezuje za velike istorijske ličnosti.
Genijalnost nije isto što i emocionalna zrelost
Možda je upravo to najzanimljiviji deo Ajnštajnove priče.
Čovek koji je pokušavao da razume najdublje zakone prirode nije nužno umeo da razume ljude oko sebe.
Njegov um bio je izuzetno disciplinovan kada je trebalo rešavati naučne probleme, ali u odnosima sa porodicom često je pokazivao nešto sasvim drugo: nestrpljenje, egoizam i potrebu da drugi prihvate njegove uslove.
Nije morao da bude "čudovište" da bi povredio ljude.
Dovoljno je bilo to što je sopstvene potrebe često stavljao ispred njihovih.
I možda je upravo zbog toga njegova porodična priča toliko zanimljiva. Ona pokazuje da veličina u jednoj oblasti života ne garantuje veličinu u svim ostalim.
Čovek iza legende
Danas Ajnštajnovo lice prepoznajemo gotovo svuda: na fotografijama sa razbarušenom kosom, u udžbenicima, dokumentarcima i popularnoj kulturi.
Ali iza te ikone nalazio se čovek sa sopstvenim slabostima, strahovima, sebičnošću i kontradikcijama.
Bio je briljantan naučnik, ali nije bio savršen čovek.
Možda je zato njegova priča važna i danas: genijalnost ne oslobađa čoveka odgovornosti prema onima koje voli.
Možete promeniti način na koji čovečanstvo razume svemir, a ipak napraviti ogromne greške u sopstvenoj kući.
Ajnštajn je uspeo da pomeri granice našeg razumevanja vremena i prostora.
Ali u sopstvenom životu često nije umeo da pronađe ravnotežu između slobode, ljubavi i odgovornosti.