Đuzepina Paskvalino di Marineo, poznata kao Pipa Baka, bila je italijanska performans i feministička umetnica.
Dana 31. marta 2008. godine, Pipa Baka je nestala u Gebzeu, u Turskoj, tokom međunarodnog putovanja autostopom u cilju promocije svetskog mira pod motom „brak između različitih naroda i nacija“.
Baka i njena koleginica umetnica Silvija Moro simbolično su nosile venčanice tokom svog putovanja pokušavajući da dokažu dobrotu u ljudima i spremnost da pomognu ženama u nevolji.
Međutim njeno putovanje završilo se tako što su 11. aprila 2008. godine, policajci uhapsili muškarca koji je priznao njeno silovanje i ubistvo te ih odveo do njenog tela.
Rani život tragično nastradale umetnice
Pipa Baka je rođena u Paderno Dunjanu, blizu Milana, 9. decembra 1974. godine, kao Đuzepina Valerija Laura Marija Paskvalino di Marineo. Njen otac, Gvido Paskvalino di Marineo, bio je poreklom iz Napulja i poticao je iz napuljskog plemstva. Njena majka, Elena Manconi dei Konti di Kjoska e Pođolo, takođe je poticala iz bogate plemićke porodice sicilijanskog porekla. Bakina majka je bila starija sestra umetnika Pjera Manconija.
Baka je bila treća od pet sestara i imala je i polubrata iz očevog ponovnog braka. Kao decu, njihova majka je oblačila Baku i njene sestre sve u zeleno kako bi ih učinila prepoznatljivim i kako ih ne bi izgubila. Kao odrasla osoba, Baka je odlučila da uvek nosi zelenu boju i pisala je sva svoja pisma i razglednice zelenim mastilom. Takođe je postala vegetarijanka, ali jednom godišnje je uživala i jela ribu.
Pošto je njen ujak Pjero Manconi umro pre njenog rođenja, Baka ga nikada nije upoznala; ali njena majka Elena je čuvala umetničko nasleđe svog brata i sačuvala njegovu umetnost. Baka je odrasla dobro svesna umetničkog rada svog ujaka, a ona i njena braća i sestre su odgajani „dišući isti kreativni vazduh“ kao i njihov ujak.
Uprkos tome što se porodica smatrala nekonformistima, Baka i njena porodica su, u mnogim pogledima, bili konzervativni sa pobožno katoličkim i promonarhističkim vrednostima. Oba njena roditelja su bila politički aktivna; njen otac, vođa političke stranke Italijanska monarhistička unija 1970-ih, i njena majka, uključena u Italijansku demokratsku socijalističku partiju i smatrana desničarskom liberalkinjom, kao i angažovana u pokretu Silenzia Maggiore (Tiha većina) koji je nastao kao reakcija na studentske proteste 1968. u Italiji.
Njeni roditelji su se razdvojili kada je imala pet godina, a kasnije su se razveli 1987. kada je imala 13 godina. Deleći jake porodične veze, sestre su sebe nazivale „Il Neurone“ („Neuron“), jer su osećale da su deo jednog neurona.
U mladosti, njena majka je usadila ljubav prema putovanjima u Baki, a porodica je istraživala Italiju i Evropu u starom kombiju. Godine 1987, Baka, njena majka i njene sestre su putovale hodočasničkim putem do Santijago de Kompostele, pešačeći, vozeći bicikl i autostopirajući.
Baka je pohađala klasičnu srednju školu usmerenu na italijansku i stranu književnost, istoriju, filozofiju i istoriju umetnosti. Iako je razmišljala o tome da studira matematiku, umesto da nastavi studije nakon diplomiranja, odlučila je da otputuje u Irsku gde je provela godinu dana pre nego što se vratila u Italiju da pronađe posao. Po povratku, živela je sa majkom i sestrom Marijom i našla posao sa skraćenim radnim vremenom u međubankarskom kol centru. Takođe je radila za Archivo Opere Piero Manzoni (Arhiv dela Pjera Manconija) između 1998. i 2003. godine, gde je pomagala istoričaru umetnosti Germanu Čelantu da sastavi katalog umetnosti svog ujaka.
Kao odrasla osoba, Baka se politički orijentisala levo, ali je nastavila da bude vernica i praktičar katoličke vere. Često je nosila lanac oko vrata sa likom Svetog Josifa iz Kupertina, zaštitnika nedisciplinovanih studenata.
Umetnički rad
Negde oko 1995. godine, Baka je počela ozbiljno da se bavi umetnošću.
Njena prva samostalna izložba, Angeli: vita, morte e miracoli (Anđeli: Život, smrt i čuda), održana je 1999. godine u galeriji Slobs u Milanu, koristeći isečene siluete na obojenom papiru i kartonu.
Njena druga izložba, Matres Matutae, održana je 2001. godine. Kao i njena prva izložba, i ova je bila urađena sa siluetama, ali inspirisana zavetnim darovima starosedelačkoj boginji Mater Matuta, koji predstavljaju različite aspekte majčinstva.
Usledila je još jedna izložba 2002. godine sa radom „La luna nel pozzo“ („Mesec u bunaru“) u Galeriji Fondo Perduto („Galerija izgubljenog fonda“), gde je Baka istraživala temu ženstvenosti prateći mesečeve mije u 14 radova, od mladog do punog meseca.
Takođe ju je privlačila performans umetnost, izraz koji je izgleda bio u skladu sa njenom ličnošću. Na primer, jednom prilikom, Baka je otišla da se nađe sa dečkom na železničkoj stanici u Bergamu gde se obukla kao sirena i okupala u fontani ispred stanice.
Nakon što je drugi dečko raskinuo sa njom, rekavši joj da nije zaljubljen u nju, Baka je odštampala 1.500 znački sa natpisom „Zaljubljen sam u Pipu Baku, pitaj me zašto!“ i distribuirala ih po celom Milanu kako bi se uverila da će ih njen bivši dečko videti i primetiti koliko je ljudi zaljubljeno u Baku, kako bi ponovo razmotrio svoju odluku.
Međutim, prema nekim izvorima, njeni umetnički projekti i ekscentrični način života nisu bili jedno te isto, iako bi to spolja moglo izgledati tako. Takođe se kaže da njen cilj nije bio da napravi karijeru umetnice, već da se bavi umetnošću zbog same sebe.
Autostopiranje je Baku veoma zanimalo, i putovala je i sa porodicom i sama u zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države, Kanada, Irska, Španija, Rusija i Turska. Tokom ponekad dugog čekanja na prevoz, Baka bi recitovala brojanicu. Takođe je bila veoma dobro upoznata sa životima svetaca i dugo bi pričala o njima kada bi bila u društvu. Uključujući autostopiranje u svoj umetnički rad, fotografisala je ljude koji su je prevozili, a kasnije je snimala i njihove razgovore. Ove fotografije su korišćene na njenoj izložbi Più oltre („Dalje“) u Peruđi 2004. godine.
Baka je radila sa različitim medijima, uključujući fotografiju, kolaž i vez. Njen rad iz 2004. godine, „Hirurške mutacije“, sastojao se od niza listova sakupljenih u drvetu i isečenih tako da podsećaju na različite cvetne vrste. 2006. godine imala je svoju prvu institucionalnu samostalnu izložbu, „Slomljena slika“ u Fabbrica del Vapore („Fabrika pare“) u Milanu.
Kao član umetničkog kolektiva Coniglio Viola (Ljubičasti zec) otprilike u to vreme, takođe je pomogla u kuriranju nekih izložbi. Još jedan od njenih projekata bio je fotografisanje ljudi na ulicama Milana 2007. godine, koje je zatim stavila u staklenu teglu sa grapom i brašnom, a zatim protresla, raspršujući zrna brašna u tečnosti, što je stvorilo efekat magle oko fotografija.
Takođe je bila pevačica i pridružila se Coro di Micene („Mikenski hor“), istorijski anarhističkom horu u Milanu, ali je kasnije osnovala sopstveni hor, Bubble Gum, leta 2005. godine. Njihov poslednji nastup je uvek bio Bésame Mucho, ali nakon njene smrti hor je uvek završavao pesmom Moon River, Bakinom omiljenom.
Za nastupe hora, ona bi preuzela lik Eve Adamovič sa odećom koja je uključivala crnu periku i zelenu bou od noja, svirajući izjavu koju je dala 1997. godine.
Imala je nekoliko različitih aspekata sebe - alter ega
Pomenuta Eva Adamovič, koja je nosila samo visoke potpetice, uske haljine, veoma tešku šminku i periku. Iako je sve zvala „ljubavi“ i „dušo“, nikome nije verovala i govorila je da je devica jer je zauvek bila povezana sa svojom prvom ljubavlju, koja je umrla u tragičnim okolnostima. Da bi dodatno naglasile da su dve različite osobe, Pipa Baka i Eva Adamovič su imale različite brojeve telefona.
Pipa Baka, njena umetnička persona, bila je veoma društvena i imala je mnogo prijatelja. Iako joj to nije bilo pravo ime, bila je poznata po njemu još od školskih dana. Nastalo je kada je njen polubrat bio dete i nije mogao da izgovori ime „Đuzepina“, pa je umesto toga zvao Pipa, a zatim je dodala Baka imenu, jer to znači maziti se na milanskom dijalektu i podsećalo ju je na boga Bahusa.
Zeleni zec, čije je telo bilo prekriveno zelenim plaštom. Ovaj alter ego se pojavljivao samo retko.
Projekat „Neveste na turneji“
Negde pre 2004. godine, Baka je prisustvovala venčanju prijateljice, čija je zabrinutost zbog prljanja bele haljine navela Baku da razmišlja o tome koliko je čudno da komad odeće koji se koristi samo za jedan poseban dan može imati toliki značaj. To je bila njena inspiracija za projekat „Neveste na turneji“.
Godine 2006, počela je da radi na performativnom delu „Neveste na turneji“ kako bi promovisala svetski mir sa koleginicom umetnicom Silvijom Moro. U dve godine koje su prethodile projektu, Baka je naučila arapski jezik kako bi mogla da komunicira sa ljudima koje će sresti između Turske i Jerusalima.
Umetnice, obučene u bele venčanice, krenule su iz Milana 8. marta 2008. godine, putujući preko Balkana i stigavši u Tursku 12 dana kasnije. Planirale su da autostopom putuju kroz Bliski istok, a njihova konačna destinacija bio je Jerusalim. Govoreći o svojoj odeći, one su na svojoj veb stranici objavili: „To je jedina haljina koju ćemo poneti – sa svim mrljama nakupljenim tokom putovanja.“
Nestanak
Nakon zajedničkog putovanja po Evropi, Baka i Moro su se rastale neposredno pre dolaska u Istanbul, planirajući da se ponovo sretnu u Bejrutu. Baka je poslednji put viđena 31. marta. Njena kreditna kartica je navodno korišćena u podne tog dana. Da bi 12. aprila, njeno golo, zadavljeno i raspadajuće telo bilo pronađeno u žbunju blizu Gebzea, oko 60 km jugoistočno od Istanbula.
Čovek koji je policiju doveo do njenog tela, Murat Karataš, je priveden i uhapšen nakon što je navodno priznao da je silovao i zadavio Baku 31. marta nakon što ju je odvezao svojim džipom sa benzinske pumpe.
DNK testiranje je pokazalo da je Baku silovalo više ljudi, a ne samo Karataš. Osumnjičeni je rekao da je bio „pod uticajem droga i alkohola“ i da se ne seća šta se dogodilo. Pronađen je nakon što je ubacio svoju SIM karticu u mobilni telefon žrtve, što je upozorilo policiju jer je već imao prethodnu osudu za krađu. Bakini podaci su obrisani sa mobilnog uređaja, što, prema rečima advokata Bakine porodice, ukazuje na najmanje još jednog saučesnika, jer Karataš nije govorio engleski i napustio je školu posle trećeg razreda.
Sahrana
Bakina sahrana održana je 19. aprila 2008. godine ispred crkve San Simplićano u Milanu. Okupilo se preko hiljadu ljudi, uključujući političarke Leticiju Morati i Barbaru Polastrini, kao i predstavnike turskih vlasti. Trotoari i kuće u blizini crkve bili su ukrašeni zelenim balonima i transparentima. Bakin kovčeg je takođe bio prekriven tkaninom u njenoj omiljenoj zelenoj boji. Hor koji je pokrenula nastupao je tokom ceremonije.
Bakino ime, Eva Adamovič, sahranjeno je u porodičnoj grobnici u Kazirate d'Ada u haljini koju je nosila na turneji, jer je to bila haljina koju je nosila u vreme smrti. Prema rečima njene majke, sahranjena je i sa svojim omiljenim zelenim kombinezonom, boom od noja koju je nosila kao Eva Adamovič i zlatnim lancem sa medaljom Svetog Josifa iz Kupertina.
Nakon toga, Bakina sestra Marija dala je izjavu italijanskoj novinskoj agenciji ANSA: „Bakino putovanje je bilo u svrhu umetničkog nastupa i slanja poruke mira i poverenja, ali ne zaslužuju svi poverenje... Nismo bili posebno zabrinuti jer je dugo stopirala i stoga je bila sposobna da izbegne rizične situacije... Bila je odlučna osoba kada je u pitanju njena umetnost“.
Tadašnji turski predsednik Abdulah Gul pozvao je italijanskog predsednika Đorđa Napolitana da izrazi svoju tugu.
Međutim komentar u „Today's Zaman“, izražavajući tugu zbog smrti žene, kritikovao je navodnu servilnost turskih političara prema „strancima“ u Bakinom slučaju, napisavši: „Suočimo se s tim, da je Pipa Turkinja, neki ljudi bi slobodno rekli da žena koja stopira zaslužuje da bude silovana.“ Kolumnistkinja je tvrdila da bi lokalni problemi poput nasilja nad ženama trebalo da se rešavaju bez obzira na zabrinutost Turske da će biti osramoćena pred strancima.
Takođe Hurijet („Sloboda“), najprodavanije turske novine, objavile su članak o ubistvu pod naslovom „Sramota nas je“. Povodom Festivala umetnosti 2009. u Faenci, direktorka Istanbulskog bijenala Fulja Erdemdži javno se izvinila u ime svoje zemlje.
Bakina saputnica Silvija Moro vratila se u Milano i prestala da se bavi umetnošću nakon incidenta
Sama Baka nije bila poznata umetnica van Milana pre smrti, ali okolnosti njene smrti učinile su je simbolom ženske ranjivosti i postala je predstavnik otpora i otpornosti. Kritičari su, međutim, ukazali na rizik koji umetnice preuzimaju u potrazi za umetničkim poduhvatima.
Stil / Wikipedia