Sinu Igoru (49) je bilo žao da se njegova majka muči pod stare dane i da sama obavlja sve poslove po kući. Dosetio se ideje da joj nađe pomoć i izvojio novac za sluškinju. Kada je njegova majka Vera (76), učiteljica u penziji, primila nepoznatu ženu u kuću nastao je pravi haos i samo tri dana je bilo dovoljno za propast.
Tako je Vera završila eksperiment koji je njen sin pripremao mesec dana. Angažovao je domaćicu za svoju majku – da čisti, kuva i obavlja kupovinu namirnica. Radila je za uglednu agenciju, finu, urednu, i plaćena je 40.000 dinara mesečno.
Plašio se da se nešto ne desi majci dok je sama
Majka je izdržala tri dana. Četvrtog dana je sama otpustila domaćicu, platila joj „za trud“ iz svoje penzije i pozvala sina sa gore navedenim rečima.
U penziji je šesnaest godina i prima penziju od 24.800 dinara. Njen sin, Igor, živi u Moskvi i dobro zarađuje. Znamo ovu priču od Igora, koji još uvek sleže ramenima na celu situaciju.
Igor je rezonovao kao voljeni i imućni sin. Njegova majka je imala 76 godina. Živela je sama, hiljadu kilometara daleko. Brinula se o stanu, kuvanju, kupovini namirnica, pranju prozora – sve je to bila njena odgovornost.
Njeno zdravlje nije bilo kao što je nekada bilo: krvni pritisak, kolena. Zvao bi – ona bi ili prala prozore, ili nosila krompir, ili se penjala na stolicu da uzme tegle.
„Svaki put bih se sledio na pomisao“, kaže Igor. „Zamišljao sam je na stolici, samu, nikoga u blizini. Padala bi, i koliko dugo bi ležala tamo pre nego što bi shvatili da je nema? Daleko sam, ne mogu brzo da stignem. Imam novac. Bilo bi logično, zar ne? Unajmiti nekoga da joj skine teret i da bude tu nekoliko puta nedeljno. Čvrsto bih spavao.“
Sve je organizovao savršeno. Agencija sa preporukama. Žena od 52 godine, iskusna, mirna, sa medicinskom pozadinom. Tri puta nedeljno po četiri sata: čišćenje, kuvanje, namirnice i samo opšti nadzor.
Igor je upozorio majku, a ona je izgleda pristala preko telefona: „Pa, hajde da probamo, pošto će ti biti lakše.“
Pomoćnica je bila dobra, profesionalna i suvišna
Prvi dan. Larisa, pomoćnica, je stigla, predstavila se i počela da briše podove. Vera Pavlovna je išla za njom, ribajući svaki ugao. Zatim je oduzela krpu: „Pusti me da je uzmem; ne cediš je kako treba.“ Zajedno su popili čaj. Učtivo su se rastali.
Drugi dan. Larisa je napravila supu. Vera ju je probala, pohvalila, a zatim je tiho sipala, praveći svoju. „Ne mogu da jedem tuđu supu u svojoj kući. Dobra je. Ali je tuđa.“
Treći dan. Larisa je otišla u kupovinu namirnica sa spiskom. Vera Pavlovna je vreme provodila peglajući sve što je Larisa ispeglala prethodnog dana i vraćajući posuđe na mesto. Te večeri je pozvala sina i rekla mu da stvari neće tako ići.
Četvrtog dana, zahvalila se Larisi, dala joj novac od penzije „za dobar posao“ i zamolila je da više ne dolazi.
Igor se u početku uvredio. Četrdeset hiljada, mesec dana priprema, najbolja agencija – a njegova majka je bila hirovita.
Iz dobrih namera je oduzeo majci najvažniju stvar
Pozvao je da sredi stvari. A njegova majka, obično blaga, rekla je nešto što bi on zapisao da nije bio toliko uznemiren.
„Sine. Razumem da si imao dobre namere. Ali razumem šta si uradio. Poslao si mi nekoga ko mi čini život. Ona mi briše podove, kuva mi supu, ide u prodavnicu. A ja sedim na stolici i gledam. Znaš li kako se osećam? Nemoćno. Otpisano. Kao da je cela porodica odlučila da sam gotova, ne mogu da se nosim, vreme je da se dodeli dadilja.“
„Da, teško mi je. Da, kolena me bole, i nosim torbe polako, zastajući. Ali ovo je MOJ život, i za sada ga živim sam. Moja supa, moji podovi, moja prodavnica, gde me prodavačice poznaju. To nije teret, sine. Ovo su moji dani. Oduzmi mi ovo, i šta će ostati? Televizor i čekanje tvojih poziva?“
„Ako želiš da mi pomogneš, dolazi češće. Zovi me češće. A kada zaista ne budem mogao sam, prvi ću ti reći, iskreno. Ali dok mogu, nemoj me sahranjivati pre vremena.“
Kako su se složili, Igor je ovo vario nedelju dana. Onda je priznao: njegova majka je bila u pravu u vezi sa glavnom stvari. Njegova briga, uprkos svoj ljubavi, zvučala joj je kao rečenica: „Ne možeš više da izdržiš.“ A za nekoga poput nje, nezavisnost je sam život.
To je stvar. Neće biti pomoćnika sa punim radnim vremenom. Ali Igor će se nositi sa teškim poslom — pranjem prozora, temeljnim čišćenjem dva puta godišnje i dostavom teških namirnica — od slučaja do slučaja, a moja majka se složila: to su „zaposleni poslovi“, a ne „dadilje“, i njen ponos nije ugrožen.
Teže namirnice se sada dostavljaju — moja majka je, nakon malo gunđanja, to cenila. A Igor je prešao sa letenja dva puta godišnje na četiri.
„Shvatio sam razliku“, kaže on. „Pomoć je kada oduzmete osobi ono što ona sama smatra nepotrebnim. Ali kada oduzmete ono što joj je važno, to nije pomoć, to je rezignacija. Mama nije želela da da ostavku. I hvala Bogu na tome.“