Gregori P. Smit danas ima 71 godinu, i njegova priča je najneverovatnija među akademicima. On danas predaje sociologiju na fakultetu. Piše knjige, nastupa u medijima. Član je raznih udruženja za pomoć ugroženim društvenim grupama i pojedincima.
Međutim, dvadesetak godina unazad, živio je u šumi, daleko od civilizacije, hranio se gušterima i šišmišima. Još godinama ranije, bio je ovisnik, nasilnik i kriminalac. Pre toga, zlostavljali su ga u sirotištu. Majka ga je napustila. Otac divljački tukao…
Ovo je jedna od najinspirativnijih i istinitih životnih priča na svetu, piše psihologis.com
Gregori Smit: loša situacija u roditeljskoj kući
Gregori Smit, punim imenom Gregori Pil Smit, rođen je 1955. godine u gradu na istočnoj obali Australije, smeštenom otprilike na pola puta između Sidneja i Brizbejna. Tamo je živeo s roditeljima i još pet sestara.
Majka je bila sklona vanbračnim avanturama. Otac, nasilni alkoholičar. Situacija u kući je bila daleko od idealne. Pun besa, otac je često tukao majku. Kada bi nju pretukao, okomio bi se na decu. Gregori je pokušavao da zaštiti sestre, pa je redovno bio očeva žrtva.
Jednom prilikom ga je tako snažno tresnuo o zid, da je maleni Gregori ostao gluv na jedno uho. Ali, tu njegovim problemima neće biti kraj…
Poseta tetki Muriel
Jednoga dana, Gregori se vratio iz škole, a majka mu je rekla da će sutra ići da poseti njenu tetku Muriel. Deca su se radovala tom izletu. Sutradan su se spremili, seli u auto i krenuli na put.
Kada su stigli, Gregori je pomislio: “Vau, koliku kuću teta Muriel ima!” Malo ga je zbunilo što je u toj kući bilo puno druge dece, ali i – časnih sestara.
Postalo je očigledno da to nije kuća tete Muriel. To je bilo Sirotište Svetog Patrika u Armidalu, gradu stotinjak kilometara udaljenom od njiohve kuće.
Napušten, zbunjen, razočaran…
Od oca ga to nije čudilo, ali mu je trebalo nekoliko dana da shvati kako ga je majka napustila. Ne samo da ga je napustila, nego mu je pritom i slagala, prevarila ga. Čini se da mu je ovo drugo čak i teže palo od samog napuštanja. Bilo mu je samo deset godina. Sestre su bile još mlađe.
Jedne prilike, roditelji su opet došli po njih, da bi ih uskoro opet vratili u sirotište. Gregori je nakon toga zauvek izgubio poverenje u majku, ali i u ljude uopšteno.
Težak period u sirotištu
Gregori Smit je u sirotištu bio izložen raznim oblicima zlostavljanja, uključujući ono seksualno. Pored ostalih, zlostavljale su ga starije devojke od 15-16 godina. One su bile zadužene za kupanje mlađih dečaka.
Inače, sva deca u sirotištu su morala naporno raditi. Vendi Smit, Gregorijeva sestra, danas kaže kako bi svaku noć zaspala u suzama. Još uvijek se seća kako je morala svakodnevno satima stajati i guliti krompire. Imala je tada četiri godine.
Kazne za neposlušnu decu su bile vrlo okrutne. Časne sestre su Gregorija često zaključavale u mali ormar ispod stepeništa, gde je morao provoditi i po 8 sati dnevno – bez hrane, vode i kontakta s drugim osobama.
On kaže da bi u tim prilikama, sklupčan u mračnom ormariću, bežao u svet mašte: zamišljao je mesto okruženo šumom, koje je bilo zaštićeno i nekim energetskim štitom. Tu je mogao biti srećan i na sigurnom.
Gregori Smit je – niskointeligentni sociopata?
Kada je napunio 14 godina, Gregori je napustio školu. Bio je ljut na čitav svet. Njegova sestra Vendi kaže da je stalno bio tako besan, da se s njim više nije moglo ni razgovarati. Često se tukao, a ni krađa mu nije bila strana.
Ponovo je završio u sistemu. Iduće četiri i po godine je proveo u kazneno-popravnom domu, odnosno, u zatvoru za maloletnike.
Tamo je morao razgovarati s psiholozima i psihijatrima. Dali su mu niz testova. Koificijent inteligencije (IQ) mu je procenjen na 81. Poređenja radi, prosječna osoba ima IQ oko 100, a ispod 70 spada u mentalnu retardaciju.
Osim niske inteligencije, stručnjaci su zaključili i da je Gregori Smit sociopata. On nije znao ni šta to znači, pa se raspitivao kod ljudi. Rekli su mu da je spcopšata nasilnik koji prezire i krši društvene norme. “Pa, u pravu su, taj sam,” pomislio je Gregori.
Tek će se mnogo godina kasnije ispostaviti da je Gregori Smit ustvari vrlo inteligentan i da nije sociopat, već je patio od depresivnog poremećaja i PTSP-a.
Iz sistema izlazi još gori
Po izlasku iz doma, okrenuo se kriminalu, alkoholu i drogama. Bio je opak. Ako bi mu se samo učinilo da ga je na ulici neko krivo pogledao, nasrnuo bi na tu osobu. Zbog toga što je tako lako “skakao” na druge ljude, poznanici su ga prozvali Spajdermen.
Njegova sestra Vendi kaže da bi ponekad znao prenoćiti kod nje, a ujutro bi shvatila da je opljačkao. I tako svaki put. Koja god stvar iz kuće da bi mu se svidela, samo bi poneo sa sobom i nestao.
Uskoro je oženio devojku po imenu Džuli. Taj brak se svodio na alkoholizam i nasilje. Džuli je ubrzo pobegla. Gregori Smit danas kaže kako mu je ona više bila zatvorenica, nego supruga.
Kasnije se ponovo oženio, ali se te epizode u svom životu apsolutno ne seća. Iz jednog od ta dva braka ima i ćerku Keti. Uglavnom, sa 25 godina je shvatio da je alkoholičar i da se pretvara u svog oca, kojeg je prezirao od ranog detinjstva.
Pokušaj normalnog života
U jednom periodu, Gregori Smit se pokušao uklopiti u društvo i postati uzoran građanin. U rodnom gradu je pokrenuo biznis za čišćenje tepiha. Dobro mu je išlo, čak je imao nekoliko zaposlenih. Naravno, sve je bilo “na crno” jer firma nije bila prijavljena.
Kako god, to je bio dobar period za Gregorija. Tako se bar činilo. Iznajmio je kuću u jednom siromašnijem delu grada, gde je bilo puno beskućnika. Živeo je kao hipi: vrata njegovog stana su bila svima otvorena. Preko dana bi Gregori radio, a noću bi se svi zajedno u kući opijali i drogirali.
Taj život nestaje u plamenu
Gregorijeva kuća je uvek bila puna ljudi. Politika otvorenih vrata – besplatna hrana, piće i droga – privlačila je mnoge lokalne beskućnike. Jednog dana se vratio s posla i zatekao veliki nered. Zapretio je prisutnima: “Ako još jednom vidim ovakvo stanje, sve ću zapaliti!”
Očekivano, sutradan je situacija bila ista. Par dana kasnije, nakon što je po treći put zatekao nered, Gregori je prvo sve goste isteo napolje. Iz svog kamioneta je uzeo kantu benzina, polio po zidovima i nameštaju te – zapalio. Kuća je brzo planula.
Odrekla ga se i sestra
Zatvorili su ga u bolnicu. Na prozoru su bile rešetke, a pred vratima dva naoružana čuvara. Svaki dan je dolazio psihijatar i ispitivao ga. Na kraju je zaključeno: s obzirom na sve, Gregori nije bio pri zdravoj pameti i ne može biti pravno odgovoran za svoje postupke.
Idućih nekoliko godina je proveo kao beskućnik, lutajući od mesta do mesta.
Jednom prilikom, njegova sestra Vendi se s mužem vozila autoputem. Kroz prozor automobila je ugledala brata kako stopira. Rekla je mužu da se ne zaustavlja, već da samo nastavi voziti. “Ali, to ti je brat!” -Neka je. Nastavi voziti, on nam ne treba u životu. Može nam doneti samo probleme.
Beg od civilizacije
Lutajući između gradova u potrazi za hranom i smeštajem, Gregori se našao na nekoj prašnjavoj cesti, jugozapadno od mesta po imenu Mullumbimby. Bez posebnog razloga, uputio se tim makadamom. Put je završavao u ogromnoj kišnoj šumi (Nacionalni park Goonengerry). Tu je odlučio prenoćiti.
Šuma je zaista bila “kišna”: celu noć je lilo k’o iz kabla. Gregori je ujutro bio potpuno mokar i – prekriven pijavicama.
Iako negostoljubiva, prašuma mu je pružila osećaj sigurnosti i mira. Bila mu je utočište i zaštita od ljudi. Isto kao i ona koju je zamišljao dok je bio zaključan u malom i mračnom ormaru podno stepeništa u sirotištu.
Gregori Smit, “šumski čovek”
Gregori Smit postaje pravi divljak. Hrani se bubama, glistama, crvima, gušterima, zmijama… Obrok su mu često bili i najveći šišmiši na svetu, leteće lisice, koje je naučio obarati kamenom. Interesantno, upravo će u šumi postati vegeterijanac.
Međutim, iako puna života, a tako i puna hrane, šuma nije mogla izlečiti Gregorijeve traume i zavisnost. Morao je naći način da dođe do duvana, alkohola i droge, a kako bi pokušao ublažiti patnju – stalni nemir i stid iz detinjstva su bili snažni.
Uskoro je počeo odlaziti do obližnjih naselja i farmi, gde bi nudio zmijske kože za piće i malo duvana. Dokopao se i nekoliko semenki marihuane, koje je posadio na jednom proplanku u šumi.
Topla i vlažna subtropska klima je itekako odgovarala biljkama, pa je Gregori uskoro počeo prodavati marihuanu. Išao je čak i do dalekog Sidneja da proda svoj proizvod.
Na kraju je kupio i veliku plastičnu kantu, šlauf te starter za proizvodnju piva. Finalni proizvod je bio grozan: neko pivo zelene boje i odvratnog okusa, ali je sadržavalo puno alkohola. Nešto je uspevao prodati lokalcima, ali bi većinu sam popio.
Gregori razgovara s gremlinima
Loveći šumska stvorenja, a uglavnom bez ikakvog kontakta s ljudima, Gregori je postao sentimentalan. Životinje je počeo doživljavati kao jedine prijatelje. Iako mu je to bio glavni izvor hrane, svaki uspešan lov u njemu je ostavljao osećaj tuge i praznine.
Odlučio je postati vegeterijanac, pa je do hrane dolazio još teže. Dane je provodio meditirajući, uzimajući “čarobne pečurke”, pušeći marihuanu i opijajući se domaćim otrovom kojeg je nazivao pivom.
Zbog kombinacije pothranjenosti i opijata, Gregori je počeo rapidno propadati. Nije više mogao hodati bez oslanjanja na štap.
Upao je u psihozu, počeo halucinirati. Tako je često “razgovarao” s vanzemaljcima i gremlinima. Priviđali su mu se i njegovi preci, koji su mu govorili: “Ne možeš više živeti ovako. Zdravlje ti je narušeno, zabrinuti smo za tebe.”
Jedva izvukao živu glavu
Gregori, koji se inače godinama predstavljao kao Vil Pover (engl. willpower – “snaga volje”), u šumi je proveo deset godina.
Tamo je stigao 1990. godine. Zadnjeg perioda se slabo sećao. Samo zna da je na kraju završio u bolnici, u najbližem većem gradu po imenu Tweed Heads. Nema pojma kako je tamo stigao. Imao je samo 41 kilogram.
U bolnici se lečio nekoliko meseci. Bio veoma slab, psihički i fizički. Pred sobom imao samo dve opcije: ili nastaviti dotadašnjim putem ili napraviti neki radikalan preokret.
Prva opcija, opijanje i drogiranje u šumi, značila je skoru i sigurnu smrt. Druga opcija je bila čak i strašnija: radilo se o potpuno novom, nepoznatom putu, na kojem nije mogao znati šta ga čeka.
Ne mogu se više boriti
Izgubljen u vlastitim mislima, Gregori je jednoga dana sedio na klupi u bolničkom parku. Odjednom mu je sinulo: “Problemi su u meni, a ne izvan mene.”
Shvatio je kako se celi život bori protiv drugih ljudi, a ustvari se borio protiv samoga sebe. Skliznuo je s klupe na kolena i prošaputao: “Ne želim se više boriti…” Tada je donio vrlo čvrstu odluku: “Učinit ću sve, samo da više ne budem osoba koja sam sada.”
Zna da nije glup
Međutim, nije bilo dovoljno samo doneti odluku. Put ka boljem životu je bio spor i težak. Gregori se prvo morao otrezniti. Jedino tako može postati funkcionalan i biti u stanju učiti.
Upravo mu je učenje bilo jedan od najvažnijih ciljeva. Iako je školu napustio s 14 godina, a stručnjaci ocenili da ima graničnu inteligenciju, on nikada nije potpuno verovao u to.
Uveravali su ga da je sociopata, ali je duboko u sebi znao da nije glup. Sada je želio u što većoj meri da nadoknati propušteno, odnosno, htio je završiti školovanje.
Nije bilo lako
Preselio se u Southport, gde je upisao TAFE, edukacijski program preko kojeg su i odrasle osobe mogle završiti školovanje. To je bilo 2003., kada je Gregori imao 48 godina.
Kada bi ga u to vreme neko od predavača ili kolega upitao u kojem delu grada stanuje, on bi odgovorio: “Tamo, odmah do plaže.”
I ne bi puno slagao. Ali nije ljudima želio objašnjavati kako je on i dalje beskućnik, koji danju pohađa školu, a noću spava pod otvorenim nebom, na samoj plaži. Kasnije je skupio nešto para i kupio stari kombi, u kojem je i živeo neko vreme. Usput je položio vozački ispit.
U početku mu ni u školi nije išlo glatko. Pamela Lion, jedna od njegovih nastavnica, pamti kako se jedne prilike, nakon predavanja, Gregori se rasplakao od frustracije. Kroz suze je ponavljao: “Mogu li ja ovo? Jesam li u stanju ovo zaista izneti do kraja?”
Ipak, Gregori je pokazao izuzetnu disciplinu: uprkos svim problemima i strahovima, nije se predavao. Uporno je dolazio na nastavu i nastavljao s učenjem. Kako je prva godina odmicala, polako se otvarao prema drugim ljudima, počeo je sklapati prijateljstva.
Gregori upisuje fakultet
Upornost se na kraju isplatila. Gregori je postigao odlične rezultate, pa je mogao upisati i fakultet. To nije malo postignuće za nekoga ko je većinu života proveo kao ovisnik, beskućnik, kriminalac, pustinjak…
Posebnu pažnju mu je privlačila sociologija. Naime, objasnili su mu da je to nauka koja se bavi društvom. Oduvek ga je zanimalo zašto je on toliko mrzeo društvo i zbog čega se nikako nije mogao uklopiti.
Uspeo je da doktorira
Gregori Smit je završio fakultet 2007., a doktorirao 2015., kada je imao 60 godina. Na nastavak studija, odnosno na doktorat, nagovorio ga je njegov mentor i prijatelj, Ričard Hil. Tema disertacije mu je itekako bila bliska: u njoj se bavio traumama i izgubljenim osećajem pripadnosti kod dece zlostavljane u sirotištima.
Ova tema je u Australiji prilično važna. Naime, njihov senat je 2004. objavio izveštaj u kojem se navodi, pored ostalog, da je preko 500 000 dece u prethodnom periodu završilo u sirotištima. Većina ih je tamo bila zlostavljana.
Gregori Smit, jedna od žrtava sistema
Ti sada odrasli ljudi su nazvani “Zaboravljeni Australci” (orig. Forgotten Australians) ili “Zaboravljena deca”. U tu kategoriju spadaju Gregori i njegove sestre. Zbog celoživotnih trauma usled zanemarivanja i zlostavljanja u detinjstvu, tamošnje vlasti su 2009. godine ovu griši proglasile osobama sa posebnim potrebama.
Gregori kaže da je bavljenje ovom problematikom na njega imalo terapeutski osećaj. Naime, najgore je kada osoba misli da kroz patnju jedino ona prolazi. Taj osećaj izolovanosti je zastrašujući. Ali, sada je shvatio da postoje još mnogi drugi ljudi koji su to isto doživeli, koji ga mogu u potpunosti razumeti, kao i on njih. Ta je spoznaja je imala oslobađajući efekt.
Gregori spašava Vendi
Gregorijeva sestra Vendi je još davno odlučila da više ne želi imati nikakve veze s bratom. To je lako razumeti– on je većinu života bio zaista problematičan.
Ipak, nazvala ga je na božićno jutro 2004. godine. Čula je da je već godinama trezan, da se promenio, pa je želela obnoviti odnos. Gregori je to rado prihvatio.
Međutim, sama Vendi nije bila dobro. Iako je 6 godina mlađa od brata, imala je jednako traumatično detinjstvo. I ona se na kraju prepustila alkoholu. Bila je duboko deprimirana i puna neobjašnjivog besa. Samo je željela umreti. Opijala se da ne bi više bila sama sa sobom, sa svojim mislima. Jedino je tako mogla zaspati.
Gregori jednog dana prima poziv od svog sestrića Skota: “Možeš li pomoći? Mama je pijana i izvan sebe od ljutnje!” Gregori je ubrzo stigao. Seo je u fotelju i pustio Vendi da priča. U napadu besa je počela i razbijati stvari po kući, a Gregori, koji je jako dobro razumeo u kojem se ona stanju trenutno nalazi, samo je nastavio mirno sedeti.
Možda je na kraju uspeo razoružati Vendi upravo tom smirenošću i strpljenjem. Nije to više bio isti Gregori. On se zaista promenio. Sada je bio blag, pun razumevanja i beskrajno strpljiv. Na kraju je uspeo nagovoriti Vendi da i ona ode na lečenje. Na taj način joj je pružio nadu i spasio život.
Godine 2018. je objavio autobiografsku knjigu “Izlazak iz šume” (Out of the Forest, izd. Penguin Random House), koja je postala bestseler.
Još je kao doktorand odlučio da više nikada neće biti beskućnik. Kupio je zemljište od oko 100 000 metara kvadratnih. Na tom imanju živi sa suprugom Lizi sa kojom je prošle godine dobio sina.
Naknadno je zatražio da mu se izda ona službena dijagnoza sociopate, koju sada drži okačenu na zidu, pored diplome.