Predrag Ejdus bio je glumac autentičnog izraza. Njegov glas, stav i autentična energija obeležili su generacije gledalaca, a replike koje je izgovarao odavno su izašle iz pozorišta i preselile se u svakodnevni život. Iza tog upečatljivog umetničkog pečata krije se životna storija o neobičnom putu do vrha glumačke scene protkana prelepom ljubavnom pričom
Naime, Predrag je rođen je 24. jula 1947. godine u Beogradu. Iako mu je otac Jevrejin, a majka Srpkinja poreklom iz Sandžaka, Predrag se osećao Jugolovenom.
– Ja u stvari i nisam Jevrejin, jer u jevrejskoj mitologiji se Jevreji računaju po majci, a ovde po ocu. Tako da ja u Srbiji nisam Srbin, a u jevrejskoj sredini nisam Jevrejin. Nešto sam između. Osećam se, pre svega, kao građanin sveta – isticao je Ejdus.
Završio je 14. beogradsku gimnaziju, a diplomirao glumu 1972. godine na Akademiji za pozorište, film i televiziju, u klasi profesora Milenka Maričića.
Put ka vrhu glumačke scene
Malo ko zna da je Predrag Ejdus počeo da se bavi glumom zahvaljujući školskoj drugarici Svetlani Bojković.
– To je bilo šezdesetih godina. Bili smo u istoj gimnaziji, razred do razreda i družili se. Na školskom se nivou neki resital pravio i Ceca me je za vreme odmora pitala da li bih joj pomogao, mada se pre toga nisam bavio glumom. Odmah sam je pitao da li ćemo gubiti od nastave. Odgovorila je da ima dozvolu direktorke. Tako je ta naša glumačka avantura otpočela u drugom razredu gimnazije. Posle toga smo pobedili na opštinskom takmičenju, nakon čega smo primljeni u „Dadov“. Dakle, Ceca je bila izvođač, a ujedno i neko ko je to režirao. Ceca i ja smo u glumačkom životu dosta igrali zajedno i volim da igram sa njom. Uvek joj kažem da je ona bila moja učiteljica, iako sam od nje stariji nekoliko meseci – otkrio je za "Avalu" svojevremno Peca.
Bio član amaterskog pozorišta Dadov od 1962. do 1968, a član Drame Narodnog pozorišta u Beogradu postao je odmah nakon diplomiranja 1972, i tu je ostao do 1993, kada je sa Svetlanom Bojković i Predragom - Mikijem Manojlovićem otišao iz Narodnog pozorišta, u znak protesta zbog dolaska Aleksandra Berčeka na mesto upravnika pozorišta. Pre toga upravo Ejdus je bio na poziciji v. d. direktora.
U Jugoslovensko dramsko pozorište prešao 1993, a od 2001. je bio vanredni profesor glume na Akademiji umetnosti „Braća Karić". Izabran je 2006. u zvanje redovnog profesora. Bio je i predsednik Udruženja dramskih umetnika Srbije od 1985. do 1989.
U pozorištima širom nekadašnje Jugoslavije odigrao je 150 dramskih uloga, snimio je više od 50 filmova, televizijskih drama i serija.
- Padao sam sa četiri metra visine, skakao i u more, lomio nogu… Svašta je bivalo. Ali predstave mora biti. Šou mast go on. Sve za predstavu. To sa bolnicom, nije ništa naročito uzbudljivo - govorio je Ejdus.
Iza njega je čitava lepeza predstava, od kojih se mnoge smatraju kultnim ostvarenjima domaćeg teatra: „Kir Janja“, „Velika pljačka“ „Balkanska rapsodija“, „Tartif“, „Gospođa ministarka“, „Lolita“, „Joj karmela“, „Glembajevi“ „Supermarket“, „Skup“, „Mletački trgovac“, „Faust“… Neke od njih okarakterisao je „provokativnim“, mada su inspirativno delovale na njegovu glumačku kreaciju, kojima je „pobrao“ najprestižnije glumačke nagrade.
„Ubistvo sa predumišljajem“, „Paket angažman“, „Vukovar, jedna priča“, „Jevreji dolaze“, „Poslednji krug u Monci“, „Zona Zamfirova“… samo su neki od filmova u kojima je Ejdus potvrdio da su mu glumački izazovi bili pasija.
Završio u komu, pa pobedio sve loše prognoze
Svojevremeno je dobio pitanje da li je nekada naišao na momenat kada se pitao da li želi da napusti glumu i tada je ispričao jednu veoma tešku životnu situaciju koja ga je naterala na razmišljanje.
- U jednom periodu života sam imao ozbiljnih zdravstvenih problema i bio sam u komi. Tog perioda se ne sećam, ali kada sam se probudio i shvatio da ću 95 posto ostati paralizovan, ali da ću biti živ, govorio sam: „Pa ništa. Predavaću studentima, uostalom, može da se glumi u kolicima“. Gluma me nije napuštala ni onda kada sam bio očajan. Tada sam razmišljao da je bolje da sam umro nego što sam nepokretan, ali ne zbog sebe, nego zbog porodice i tereta koji bih bio mojim najbližima. Srećom, nauka i odlični doktori su me i izvukli i jedan sam od retkih koji je uspeo da preživi tu bolest - rekao je tada za "Azru" glumac.
Prelepa ljubavna priča koja je trajala 43 godine
Iako mu je karijera bila brilijantna, uspeo je da sačuva brak koji mu je bio oaza mira. Više od 40 godina voleo je Milicu Ejdus, scenografkinju i arhitektica, koja je slovila za jednu od najlepših Beograđanki.
Milica je poznata po svom radu u jugoslovenskom i srpskom filmu i televiziji tokom 1980-ih i 1990-ih. Rođena 13. marta 1945. godine u Beogradu. Svoje stručno znanje primenila u scenografiji na brojnim popularnim humorističkim serijama i filmovima koji su postali kulturni tragovi u regionu.
Njeni značajni doprinosi uključuju scenografiju za filmsku trilogiju „Hajde da se volimo“, novogodišnje specijale „Tesna koža“ i dugogodišnje televizijske serije kao što su „Metla bez drške“, „Formula 1“ i „Busava azbuka“.
Predrag je spazio je još dok je bio srednjoškolac.
"Primetio sam je mnogo pre nego što sam je upoznao. Stanovao sam kod Pravnog fakulteta, a ona je tuda svakodnevno prolazila sa drugaricama na putu do Arhitektonskog fakulteta. I stvarno je bila prelepa, pa su je primetili pa su je primetili i svi drugi, ne samo ja. Mi smo u to doba bili klinci, one su već bile studentkinje, a mi gimnazijalci. Nisam ni sanjao da će biti moja. Kasnije smo se upoznali i sve je imalo prirodan put, pa je tako došlo i do našeg zbližavanja i braka. Venčali smo se kada sam se vratio iz vojske 1975. godine i naravno da sam bio ponosan na suprugu, ali i na sebe što sam uspeo da osvojim jednu od najlepših žena Beograda", rekao je glumac svojevremeno.
Mnogo godina kasnije, kada su ga pitali kako su on i Milica uspeli da sačuvaju brak, imao je krajnje jednostavno objašnjenje koje bi možda svi trebalo da poslušamo:
"U braku mora da ima razumevanja, a po svemu sudeći supruga ga je imala za mene kao i ja za nju. Ne postoji idealan brak, ali mi smo se venčali i dobili decu iz ljubavi, bavili se sličnim profesijama i verujem da smo zbog toga uspeli. Imali smo slične ideje kako da vaspitavamo decu, pa ih tako nikada nismo lagali, čak i kada se govorilo o neprijatnim istinama. Posle svega, zapitam se da li je moguće da smo tako dugo zajedno i poželim da i sebi i njoj dodelim medalju. Ipak, znam da bi ona više volela lep prsten, što planiram da joj kupim za godišnjicu", ispričao je Ejdus 2009. godine.
Ko su deca Predraga Ejdusa?
Predragova naslednica upravo je krenula očevim stopama i uplovila u svet glume već sa 12 godina i to pojavivši se u filmu "Balkan ekspresu 2". Da je veoma uspešna u ovoj profesiji govore i priznanja koja su otišla u njene ruke, pa je tako za naslovnu ulogu u predstavi "Hasanaginica", u režiji Jagoša Markovića, dobila Sterijinu nagradu 2022. godine.
Bogata karijera koju glumica Vanja Ejdus godinama gradi u pozorištu savršena je baza za sve što radi pred kamerom. Publika je upamtila njene uloge u serijama i filmovima među kojima su: "Čekaj me ja sigurno neću doći", "Nebesa", "Jedini izlaz", "Mama i tata se igraju rata", "Drim-tim", "Vlažnost", "Miris kiše na Balkanu", a pojaviće se u serijama "Azbuka našeg života", "Neposlušni" i filmu "Heroji Halijarda".
- Snimanje obično traje 12 radnih sati i ostaje vam još onih drugih 12, u kojima imate vremena samo da jedete, spavate i pripremite se za sutrašnji dan. Najveći stres nastupa u danima kada imate snimanje i predstavu, jer onda iscrpljeni treba da budete u top formi još nekoliko sati na sceni, uživo pred publikom, i to onda zahteva jedan ekstra napor da se sve to izdrži. Na sreću, postoje uvek i slobodni dani, u kojima uspete da sakupite novu energiju - opisala je Vanja za "Kurir" kako igledaju radni dani.
A jedan savet čuvenog oca uvek ima na umu.
- Moj otac je smatrao da je konstantni rad jedini put ka napretku, da ne treba previše da se bira i odbija, jer svaki proces je novo i značajno iskustvo. Objasnio mi je da radiš, radiš, radiš, pa se jednom u deset godina desi "ono nešto", pa opet novi krug. To me je naučilo strpljenju i marljivosti - otkrila je.
Vanja je bila u braku sa Ivanom Kostićem, sinom glumice Stanislave Pešić, i sa njim ima ćerku Sanu.
Zanimljivo je da su se Vanja i Ivan, zahvaljujući tome što su im roditelji bili kolege, poznavali kao deca, ali su s vremenom izgubili kontakt.
‒ Pronašla sam sliku iz 1982. na kojoj moj brat Filip, Ivan i ja stojimo ispred jelke. To je stvarno neverovatno. Nisam ga videla od tada iako ga je moj brat često viđao. Kada sam ga srela na moru, odmah sam znala da je to ono pravo. Posle mesec dana počeli smo da živimo zajedno, posle tri smo se verili, a posle šest meseci smo se venčali ‒ pričala je Vanja u vreme ljubavi.
Sa bivšim suprugom ostala je u dobrim odnosima, a danas je u srećnoj vezi sa montažerom Stevanom Marićem.
Sa druge strane, Predragov sin Filip odabrao je drugačiju profesiju i završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu, a potom je magistrirao na Institutu političkih nauka u Parizu i na Londonskoj školi za ekonomiju.
Posvetio se akadmskoj karijeri i trenutno radi kao vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u našoj prestonici. Voli da istražuje zanimljive destinacije sa porodicom, naročito uživa u sportovima na vodi, a svetla reflektora i javni život ga uopšte ne zanimaju.
Čuvena anegdota sa Tatićem
Predrag Peca Ejdus i Josif Tatić su desetak godina igrali jednu od najgledanijih predstava u Jugoslaviji "Šovinističku farsu". Sa njom su Ejdus i Tatić proputovali ceo svet i igrali na svim meridijanima.
Upravo ova kultna predstava odvela ih je u daleku Australiju, a na povratku se desilo da avion dele sa patrijarhom Pavlom.
"Vraćali smo se sa turneje iz Australije i u Atini prelazimo u JAT-ov avion za Beograd. Ali avion ne poleće jer se čekaju neki VIP gosti. Stiže delegacija na čelu sa patrijarhom Pavlom. Prođu pored nas, odu napred, poleće avion, a Tale se diže i kreće", ispripričao je svojevremeno za "Blic" Predrag Ejdus.
Glumac je nastavio.
"Pitam ga gde će, a on odgovara da ide da pozdravi patrijarha Pavla. Znam koliko smo popili na aerodromu, pili smo i u avionu čekajući VIP goste, molim ga da to ne radi, a on me otkačinje: "Ćuti ti, Jevrejinu, ovo je moj patrijarh!" A, pritom je on bio ateista. Ode Tale, nije prošlo dve sekunde i vraća se. Pitam šta je bilo, a on mrtav ozbiljan odgovara: "Izgleda da me nije prepoznao!" I danas kad se setim kako mi to saopštava, vrištim od smeha, sećao se Ejdus.
Predrag Ejdus izgubio je bitku sa teškom bolešću 2018. godine, ostavivši iza sebe dela koja će ga zauvek čuvati od zaborava.