U jednom ruskom selu, niko nije zbunjeno reagovao na čudan prizor dvoje odraslih koji su ispraćali i dovodili svoju ćerku, učenicu drugog razreda srednje škole. Samo bi blago odmahivali glavom sa rečima:
- A, to su Stankovići koji brinu o svojoj Marini.
Marina Stanković je izgledala kao da ima dvadesetak godina: njena figura je bila ženstvena, sa pravim oblinama, a proporcije takve da je niste mogli a da je ne primetite.
"Brzo je porasla", uzdahnula je majka. "Svakog časa će početi da izlazi sa momcima. I ja sam se udala, a jedva da sam završila školu. Nisam imala vremena ni da živim za sebe... Ne, ne želim takvu budućnost za svoju ćerku.“
"A šta ti fali?“ upita je muž iznenađeno. "Zar nisi bila ti ta koja mi je prva prišla? Napala si me kao orao. Sada, da, kao ne sećaš se, ali kako si me samo napala onomad u kafiću, nisi me ostavljala na miru...“
"Kad je to moglo da se dogodi, molim te?“ protestovala je Lidija. "Pet godina si stariji od mene! Napao si ti mene, lepu i mladu, i dovukao me u svoj dom. Plašio si se da ću se zagledati u drugog, čak si poslao i prosce po mene čim sam završila srednju školu.“
- Šta?
Čovek je lenjo pogledao svoju ženu:
- Ja se plašio? Oh, kakvu si priču izmislila, haha... Verovatno je pričaš komšijama, a? Nije ni čudo što Vasiljevićka uvek gleda na mene s visine. Vi žene... Utuvite sebi nešto u glavu, pa to onda pričate drugima!"
Stankovići su ovu priču već ispričali milion puta jedno drugom, ali uprkos sitnim čarkama, ljubav je i dalje postojala među njima. Pogledali su se i samo pomirljivo slegli ramenima:
"Možda da već kreneš po Marinu“, promrmlja žena.
- A da ti ideš? Malo me bole leđa.
- Razdrmaćeš se dok hodaš! Pa, ako nećeš da hodaš, onda čekaj provodadžije. Ili će ti jednostavno jednog dana samo dovesti dete u pelenama. A onda ćeš čuvati unuka. Na kraju krajeva, već pomalo ličiš na dedu a imaš samo 47 godina!
...Dvadesetogodišnji momak je izašao iz kuhinje, žvaćući lepinju sa makom, i zagrmeo:
- Mama, tata, šta se stalno prepirete? Od vas čovek ne može ni da odmori, šta radite, ozbiljno?
Majka se napeto osmehnula:
- Nikola, sine. Mislili smo da spavaš, posle noćne smene...
- Da, probudio sam se odavno, pošto se vas dvoje opet svađate...
Stanković stariji pogleda svoju ženu:
- Sve si ti kriva.
- Tako je najlakše reći: ti si kriva, ti si kriva...
- Jao, ne mogu ovo opet da slušam! - Nikola se obuo i izašao iz kuće.
***
Marina je napustila školu i nije mogla da veruje svojim očima: ispred škole nije bilo ni majke ni oca.
Ovo se nikada ranije nije desilo. Devojčica je uzbuđeno otrčala nazad u školu, čekajući tamo svoju blisku drugaricu, Svetlanu. Oduvek je sanjala da peške ide kući posle škole. Baš kao kada je bila mala.
"Danas sam sama! Hajdemo zajedno kući!“ podelila je svoju radost sa prijateljicom.
"Šta se desilo da tvoji roditelji nisu došli po tebe?“ upitala je iznenađeno. „Da se nije nešto desilo sa tvojima? Hajde brzo da idemo i vidimo!“
Svetlana je znala da se nikada neće desiti da Marina ode kući iz škole bez nadzora. Ili otac ili majka bi uvek dolazili po nju, bilo da pada kiša, bilo vrućina, bilo hladno.
Devojke su istrčale iz škole i uopšte nisu očekivale da će im Marinin brat, Nikola, zviždati.
- Hej, mali, čekaj me!
"I ti kažeš kako niko nije došao po tebe", Svetlana je prekorno pogledala Marinu. "Ti idi sa bratom, a ja ću bolje da sačekam Veru. Želimo da pričamo o momcima.“
Marina je teško uzdahnula, jednostavno nije imala reči. I ona je htela da sa drugaricama razgovara o dečacima, ali to je bilo nemoguće pred njenim bratom...da razgovaraju o dečacima... Ali to je bilo nemoguće pred njenim bratom.
Matura
Prošlo je kao tren i porodica Stanković se već spremala za Marininu maturu. Pratili su je svi: njen otac, majka, stariji brat Nikola i mlađi Vanja.
Iako je Marina izgledala prelepo u svojoj grimiznoj svilenoj haljini, nije osećala nikakvu radost zbog tog značajnog događaja.
A kako bih i mogla, pod budnim okom oca i majke?
Niko nije hteo ni da je pozove na ples; gledali su je sa zebnjom. Na kraju krajeva, svi su znali da sa njom ne smeju da prođu kroz grad.
Čim je otkucala ponoć, roditelji su joj poslali poruku na telefon da je čekaju ispred sale u kojoj su slavili maturu.
Kod kuće je skinula haljinu i obukla spavaćicu, sa žaljenjem gledajući kroz prozor. Njeni drugari su uveliko slavili, dok je ona bila kod kuće sa roditeljima.
Devojka se naljutila i bacila češalj u ćošak:
"Zašto svi ostali roditelji deluju normalno, a ja imam ove policajce u kući?! Želim slobodu. Želim da šetam do jutra, i to bez mame i tate!“
Zevajući, majka joj je otvorila vrata njene sobe.
"Šta vampiraš okolo, budiš i mene? Idi u krevet, ćerko..."
Studije
Porodica je odlučila da Marina ode u grad da studira, ali sa majkom. Tako je jednostavno trebalo da bude. Iznajmili su mali stan blizu fakulteta. I gotovo ništa se nije promenilo u životu devojke: majka bi je i dalje čekala posle nastave, dovodila kući, hranila i ostavljala u njenoj sobi da uči, dok bi se ona povlačila u kuhinju sa knjigom u ruci ili zvala kući mobilnim telefonom.
"Nedostaješ mi“, žalila se mužu i sinovima.
"U redu je, ženo“, saosećao je njen muž. „Znaš da je neophodno. Nemamo mnogo vremena, samo tri godine ćemo živeti ovako. Ali Marina će se vratiti kući kao obrazovana dama i naći će uzornog muža. A ako ga želi, pokazaće nam koga želi.“
Marina je čula ove razgovore. I čula je i majčine uzdahe. Zato nije mogla da podnese i došla je da izgrdi:
- Mama, svemu postoji granica. Mislim da ste ti i tata poludeli. I to već odavno. Ja sam već odrasla, samostalna, mogu sama da se nosim sa ovim, idi kući! Tamo si potrebnija!
Majka je kategorično odbila:
- Nema smisla da odem. Ako odem, tvoj otac će zauzeti moje mesto, samo znaj to! I zašto si odjednom tako buntovna, a, ćerko? Šta, jesi li već našla momka?
...Sledeće godine, Marina više nije živela sa majkom, već sa bratom. Stankovićevi su odlučili da mogu da izdržavaju dva "studenta". Sada, posle škole, Marina je morala da kuva za svog brata. Brzo se prilagodio gradskom životu: noću, kada bi mu sestra otišla na spavanje, zaključavao bi je u stan i išao u šetnju. Vraćao bi se rano ujutru, ispraćao sestru na fakultet i, sa osećajem ispunjene sinovske dužnosti, odlazio bi na spavanje. Budio bi se neposredno pre nego što bi se Marinina nastava završila.
Te godine je Nikola odlučio da nađe ženu, i jednog jutra je kući doveo devojku sa jarko ružičastom kosom i drskim osmehom.
„Ovo je Irina“, lenjo je predstavio svoju devojku sestri. „Upoznali smo se u klubu. Uzgred, otišla je od kuće; nema gde da ide, pa će ostati kod nas. Samo nemoj reći roditeljima.“
Sada, posle časa, Marinu su čekale dve osobe: njen brat i njegova devojka. Par se stalno grlio.
Irina se više puta pitala naglas:
- Slušaj, Marina? Zašto Nikola uvek mora da te prati? Ti kao da si nesposobna, možeš i sama da stigneš tamo gde si krenula.
„Ne budi gruba“, ogorčeno reče Marina. „Rado bih se snašla i bez pratnje, ali nije na meni da odlučujem!“
„A ni na tebi Irina“, Nikola je povukao devojku za nos.
Irina ga je prkosno pogledala:
- Sada je isto i za mene. Na kraju krajeva, sada sam i ja deo tvoje porodice. Zapravo sam trudna, Nikola, šta ćemo da radimo?
***
Venčanje je bilo malo, održano u porodičnom krugu. Noć pre „proslave“, majka je gorko plakala, stojeći u kuhinji:
„Celog života smo brinuli za našu ćerku, a onda da nam sin uradi tako nešto! Doveo ovu sa ulice! Ne mogu ni da ga pogledam, ni nju ni njega!“
Njen muž bio je bio zapanjen. Samo je pušio i sedeo tamo, zamišljen. Pošto se par stalno grlio, ležeći baš na sofi u dnevnoj sobi (devojčin nedostatak manira je bio očigledan), Stanković stariji se premestio u kuhinju, pružajući moralnu podršku svojoj ženi.
- Na nama očigledno nije ni da je volimo, uostalom, neće živeti sa nama već sa Nikolom.
Lidija je odbacila kutlaču i odmahnula glavom, koja je iz nekog razloga iznenada pobelela:
- Izgleda da ćemo ti i ja morati da vidimo kako ćemo da živimo i gde ćemo da živimo. Ovu Irinu su roditelji odbacili kao siroče! I kako da se ne brinem, ona nosi dete, uskoro ćemo postati baba i deda.
"Nije prerano“, gunđao je muž. "Moji drugari već imaju po dvoje unučadi, a jedan od njih je čak mlađi i od tebe Llidija!“
***
Marina je prvi put krenula sama na fakultet.
Hodala je, njišući ranac i osmehujući se Viktoru, koji je bio na istom fakultetu kao i ona. Sreli su se u biblioteci. On joj se osmehnuo nekoliko puta, i to je bilo to, Marina je nestala. S ljubavlju je gledala u njega, ali svaki put je odbijala da ide na sastanke ili u šetnje zajedno.
A danas, ni njena majka ni otac nisu mogli da dođu u grad da je pokupe. U punom su jeku priprema za venčanje njenog starijeg brata.
I tako, presrećna, pristala je na momkova udvaranja. Danas ju je dopratio kući.
Zabranjeno voće je tako slatko. I kako Marina žudi da se prepusti svakoj vrsti ljubavi. Jer je obuzeta strahom da je ova sloboda privremeni nesporazum i da će se sve vratiti u normalu posle venčanja njenog brata. Njena majka ili otac će doći da je prate, a ona neće imati vremena da iskusi pravu slobodu.
Zato je plašljivo pogledala u momka i rekla:
- Hoćeš li ući na čaj?
***
Nije bilo venčanje njenog sina, već veče puno jada i čemera za Lidiju. Komšinice su dolazile u kuću da se dive njenoj snaji, a pitanja su navirala: Da li je trudna? Šta je on uopšte video u njoj? I gde su roditelji mlade? Pa, ako je devojka iz grada, zašto ne slavite događaj u gradu?
Lidija je već bila veoma nesrećna zbog sinovljeve ženidbe, ali sada, gledajući tračeve, briznula je u plač. I odjurila je u ostavu da plače, odakle se više nikada nije pojavila.
Ali mladi kako da ništa nisu primetili: jeli su, pili su i smejali se.
Njen muž je u početku podozrivo pogledao mladence, ali je do kraja okupljanja odmahnuo rukom:
- Hajde, sine, idi pij. A žena ti je mlada, pusti je da se odmori. Ipak je trudna.
Ujutru, ljuta, otečena od suza i mirišući na ostavu, Lidija je šetala po kući i gunđala:
„Ostavili su mi gomilu suđa i smeća. Moja snaja ni da se seti da očisti za sobom i svojim gostima..."
***
U roku od nedelju dana njihove veze, Marina se navikla na svog voljenog. Nije želela da ga pusti.
„Možda bi trebalo da se venčamo?“, predložio je Viktor.
- O čemu pričaš? Moji roditelji to neće dozvoliti.
- Kako da te pustim? Ne mogu ni da zamislim da se rastanem sa tobom, čak ni na jedan dan. Mogu li i ja da pođem?
- Ne budi glup. Moji roditelji nikada ne skidaju pogled sa mene.
- Ti im kaži da ideš u prodavnicu ili kod prijatelja. I ja ću te tamo čekati.
I tako su i uradili.
***
A u kući je bilo iznenađujuće veselo i lepo: Irina je trčkarala okolo, a Vanja, mlađi brat bi je opčinjen njome.
-Irina me je naučila da pljujem dalje od bilo koga drugog!
- Oh, zašto nisam iznenađena, gunđala je Lidija.
Ali iako Lida u početku nije volela svoju snaju, ubrzo je počela da je voli. Možda je bila nespretna, nije mogla da drži tiganj, nije znala da kuva, ali zato je uvek bila vesela, nekako je znala da nasmeja svakog u kući, pa čak i Lidiju.
Znala je da zabavi goste, da izvede Lidiju u grad na kafu i kolač, nekako je sve okrenula na bolje...
"Možda moja Irina ne zna da kuva, ali to je sitnica. Važno je da čovek ima dobru dušu, a ona je ima," počela je Lidija sve češće da hvali svoju snajku.
***
I tako opsednuta Irinom, Lidija nije više stezala Marinu kao pre.
"Mama, idem ja kod Svetlane," rekla je Marina čim je stigla kući.
Lidija je klimnula glavom i pogledala kroz prozor za njom, pa više iz navike dobacila sinu:
"Nikola, idi molim te vidi da li će Marina bezbedno stići do Svetlane."
Nikola se brzo obu, sede na motor i krenu. Kasnije kod kuće je ispričao priču, uz opšti smeh cele porodice:
"...Vozim, dakle, i vidim da moje sestre nema ni za leka. Skrenula je u sokak između kuća. Sišao sam sa motocikla i krenuo niz sokak za njom. Video sam je kako ulazi u auto. Neki izmučeni jugić. Pa sam potrčao nazad, skočio na motocikl i pratio ih po obilaznici. Vozim, dakle, a jugić se kreće polako. Vozač očigledno nije siguran u sebe. Približio sam se njima, pogledao kroz prozor i viknuo: „Aloooo!“
Marina sedi unutra, ne okreće glavu. A onaj tip za volanom me gleda širom otvorenih očiju! Dakle, stigli su do male šume sa otvorenom čistinom... Pratio sam ih, izašao i predstavio se. Evo doveo sam ih."
...Marina sedi za stolom, crvena kao jastog. Pored nje je mladić, oba oka spuštena, ćuti, postiđen.
Stanković stariji, koji je preživeo sinovljevo venčanje, prvi je zagrmeo:
- Pa dobro, ćerko, hoćeš li me bar upoznati? Pretpostavljam da je on tvoj verenik, pošto je došao da te poseti?
Viktor smelo podiže pogled ka Stankoviću:
- Budući mladoženja, drago mi je.
- Dakle, pretpostavimo da si došao kod nas da zaprosiš našu ćerku.
Viktor je pogledao Marinu i uzeo je za ruku. Stankovići su odmah videli da je pogled njihovog gosta pun obožavanja:
- Da, da zaprosim.
„Pa, to je dobro“, osmehnu se otac.
Lidija je obrisala oči maramicom — suze su joj iznenada navirele. Irina, sedeći pored nje, radosno ju je zagrlila i poljubila u obraz:
- Šta nije u redu, mama? Udaćemo Marinu! To je blagoslov.
Otac je ustao od stola i rukovao se sa svojim budućim zetom:
- Pa, čuvali smo našu ćerku za tebe. Konačno smo te dočekali. Sada ćeš ti da brineš o njoj!