Postoje odluke koje definišu čitav ljudski vek, a Tesa Stimson donela je onu najtežu, onu koja stoji na tankoj granici između majčinske dužnosti i sestrinske ljubavi. Kada joj je mlađa sestra Filipa, sa kojom je u detinjstvu sklopila pakt krvi, uputila očajnički poziv za donaciju bubrega, Tesa je uradila ono što bi retko ko smeo da prizna: rekla je "ne".
Njena sestra je danas mrtva, a Tesa je odlučila da za "Dejli mejl" otvori dušu i objasni zašto je odlučila da sopstvenu sestru prepusti sudbini.
Kao majka i kao sestra
Kada sam imala deset, a moja mlađa sestra osam godina, odlučile smo da postanemo i "sestre po krvi". Nas dve smo bile toliko bliske da nam je bilo potpuno prirodno da džepnim nožićem ogrebemo zglobove i protrljamo ih jedan o drugi, kunući se da ćemo jedna drugoj biti na prvom mestu do kraja života.
Tako je zaista i bilo dok smo odrastale. Štitila sam Filipu od nasilnika, a kada smo bile tinejdžerke, ona me je pokrivala kada bih se iskrala da se vidim sa dečkom kojeg sam upoznala u omladinskom klubu. Zato biste, kada su lekari kasnije u životu rekli Filipi da će joj možda trebati transplantacija bubrega i kada me je zamolila da budem donor, pretpostavili da sam pristala bez oklevanja. Nekada bih i ja pretpostavila isto.
Ipak, kada sam stavljena na test, rekla sam "ne". Da li sam donela ispravnu odluku? Moraćete da pročitate do kraja i prosudite sami. Iako sam imala veoma dobar razlog, mislim da se nikada neću potpuno pomiriti sa svojim izborom, naročito zato što je Filipa umrla pre četiri godine u bolno mladom dobu, sa svega 53 godine.
Put ka samouništenju: Dve sestre, dva sveta
Uprkos našoj bliskosti u detinjstvu, moj odnos sa Fili, kako sam je zvala, bio je neverovatno komplikovan. Bila je moja najbolja prijateljica i osoba koja me je najviše izneverila. Filipa je od rođenja bila slabašna, sa krhkim plućima i samo jednim potpuno funkcionalnim bubregom. Naša veza je ojačala jer je majka patila od teške postporođajne depresije, pa sam ja, čak i sa dve godine, preuzela kvazi-materinsku ulogu.
Međutim, u tinejdžerskim godinama naši putevi su se razišli. Dok sam ja otišla na Oksford, Fili je napustila školu sa 16 godina, ulazila u afere sa oženjenim muškarcima i propale brakove. Do 22. godine imala je troje dece sa tri različita oca. Usledila je decenija haosa, droge i alkohola, zbog čega su joj deca privremeno bila oduzeta.
Ja sam gradila karijeru televizijskog producenta i na kraju se skrasila u SAD sa drugim suprugom. Iako sam je finansijski pomagala, ona nikako nije uspevala da sredi svoj život. Gledati je kako se uništava pušenjem i pićem bila je agonija koju nisam umela da iskažem. Delom sam bila besna, a delom sam tugovala.
Nemogući izbor
Kada joj je 2007. godine, u 39. godini, otkazao jedini funkcionalni bubreg, obratila mi se za pomoć. Možda mislite da se rođenom biću ne može reći "ne", ali ja sam je odbila. Da li sam je osudila zbog njenog načina života? Ne mogu poreći da je to bio faktor. Zašto bih rizikovala svoje zdravlje za nekoga ko je toliko malo mario za svoje?
Ali bilo je i komplikovanije. Mojoj ćerki Lili, koja je tada imala samo šest godina, upravo je bio dijagnostikovan dijabetes tipa 1. Bila sam prestravljena. Lili je bila hrabra, ali smo svi morali da naučimo komplikovane proračune insulina i stalna bockanja prstiju. Lekari su mi rekli da je bolest bubrega stvaran rizik za dijabetičare.
Postojala je šansa da će Lili jednog dana trebati transplantacija. Ako bih dala bubreg sestri, ne bih mogla da pomognem svom detetu. Vagala sam sestrinu hitnu potrebu naspram teoretske krize sa kojom se moja ćerka možda nikada neće suočiti. Ali sestra je "sama skrojila svoju sudbinu", dok Lili ničim nije zaslužila svoju bolest. Kao majka, morala sam da stavim dete na prvo mesto. Rekla sam Fili "ne".
Kasno saznanje i gorka istina
Ono što tada nisam znala jeste da je Filipa patila od bipolarnog poremećaja, koji joj je dijagnostikovan tek godinama kasnije. Jedan od simptoma je loše rasuđivanje i rizično ponašanje. Da sam znala koliko je bolest uticala na njene izbore, možda bih imala više razumevanja. Umesto toga, naša komunikacija se svela na njena nerazgovetna javljanja pod dejstvom morfijuma koji je uzimala zbog bolova nakon pada, što sam ja pogrešno tumačila kao pijanstvo.
Ponovo smo se povezale 2019. godine. Filipa je tada bila druga osoba, duhovita, pametna i topla, baš ona sestra iz mog detinjstva. Skinula se sa morfijuma i držala je svoju bolest pod kontrolom. Lilin dijabetes je bio stabilan, pa sam rekla Fili da ću joj ipak dati bubreg ako joj zatreba. Odbila je, rekavši da i dalje moram misliti na Lili.
Teret koji ostaje zauvek
U januaru 2022. Filipa je umrla u snu nakon preležanog kovida. Srce joj je jednostavno stalo. Znam da nije umrla zato što joj nisam dala bubreg, ali pitanje da li bi sve bilo drugačije nastavlja da me progoni.
Kada me je prvi put pitala, ja sam je osudila. Istina je da joj verovatno ne bih dala bubreg tada čak i da nisam imala dece. Žalim što joj tada nisam pružila taj čin vere koji joj je možda bio potreban da ranije sredi svoj život. Godinama sam bila ogorčena jer me je izneverila, a istina je da sam ja bila ta koja je izneverila nju. Sa tim ću morati da živim do kraja života.