Jedan od najvećih poznavalaca ljudske psihe u istoriji književnosti, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, verovao je da se suština čoveka ne krije u njegovim rečima, uzvišenim idejama ili trenucima tuge.
Za njega je postojao jedan nepogrešiv test iskrenosti, trenutak u kojem sve maske padaju, a unutrašnji svet izlazi na površinu bez kontrole. Taj test je smeh.
Trenutak kada maske padaju
Dostojevski je tvrdio da ako zaista želite da upoznate nečiju dušu, ne treba da posmatrate kako ta osoba ćuti, kako govori ili koliko je potresena plemenitim idejama. Čak i suze mogu biti lažne, a elokvencija samo paravan za prazninu. Međutim, smeh je, baš kao i san, stanje u kojem gubimo svesnu kontrolu nad sobom.
U trenutku iskrenog veselja, čovek prestaje da razmišlja o tome kakav utisak ostavlja na okolinu. Tada se otkriva ono najdublje: "Ako se čovek dobro smeje, znači da je dobar čovek", smatrao je pisac. Prema njegovom mišljenju, samo oni koji u sebi nose istinsku dobrotu mogu se smejati bez primesa zlobe, cinizma ili želje da nekoga ponize.
Dostojevski je to ovako sročio:
"Ako želite da prozrete čoveka i upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti, ili kako govori, ili kako plače, pa čak ni kako se uzbuđuje pred najplemenitijim idejama, već ga radije posmatrajte dok se smeje. Ako se čovek dobro smeje, znači da je dobar čovek."
Ovaj citat se nalazi u njegovom pretposlednjem romanu "Mladić" (Podrostok) iz 1875. godine.
Razlika između uma i srca
Zanimljivo je da je Dostojevski primećivao razliku između onoga što čujemo ušima i onoga što osećamo stomakom. Zabeležio je da čak i smeh nekoga ko važi za pametnu osobu može biti odbojan i neprijatan ukoliko u sebi nosi hladnoću ili podsmeh.
Smeh je za njega bio fizička manifestacija duhovnog stanja; on je ili topao i prosvetljujući, ili mračan i uznemirujući.
Samo čovek čistog srca može se smejati celim bićem, dok se zao čovek najčešće skriva iza sarkazma ili proračunatog smeška koji ne doseže do očiju.