Jedna od onih pesama koje se ne slušaju samo ušima, već i srcem, „Beograd“ već decenijama živi posebnim životom među publikom širom Balkana. Na prvi ton, ona priziva nostalgiju, tugu, sećanja i neku neobjašnjivu težinu koju samo retke pesme uspeju da nose. Ipak, iza njenog uspeha ne krije se jednostavna priča, već put ispunjen neizvesnošću, slučajnostima i umetničkim neslaganjima koja su lako mogla da je zauvek sklone u zaborav.
Pesmu je široj publici približila Svetlana Ceca Ražnatović, ali njeni koreni vode do jednog sasvim drugačijeg trenutka i susreta koji se dogodio daleko od domaće scene. Naime, početkom devedesetih godina, u vreme kada su se sudbine mnogih umetnika preplitale sa složenim društvenim okolnostima, došlo je do susreta između Cece i Dino Merlin u jednom hotelu u švajcarskom gradu Sen Galen.
Taj susret nije bio samo još jedan u nizu profesionalnih razgovora, već trenutak u kojem su se razmenjivale ideje, emocije i pesme koje su tek čekale svoj pravi put. Merlin joj je tada ponudio numeru „Zaboravi“, koju je napisao sa jasnom idejom da je upravo ona izvede. Ceca je, prema sopstvenim rečima, odmah prepoznala emociju u pesmi i bez mnogo razmišljanja odlučila da je snimi.
Međutim, prava priča tek tada počinje.
U istom razgovoru, Merlin joj je predstavio još jednu kompoziciju — duetsku pesmu pod nazivom „Beograd“. Za razliku od prve, ova pesma nosila je drugačiju težinu, dublju emociju i složeniju atmosferu, ali i određenu sudbinsku prepreku. Zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini u tom periodu, Merlin nije bio u mogućnosti da pesmu realizuje na način na koji je prvobitno planirao.
U tom neobičnom spletu okolnosti, odlučio je da pesmu prepusti Ceci, dajući joj slobodu da s njom uradi ono što smatra da je najbolje. Bio je to trenutak poverenja, ali i svojevrsni rizik — jer sudbina pesme više nije bila u rukama njenog autora.
Kada je „Beograd“ stigao u ruke tadašnjeg autorskog tandema Marina Tucaković i Aleksandar Radulović Futa, očekivalo se da će odmah prepoznati njen potencijal. Ipak, dogodilo se suprotno. U tom trenutku, pesma im nije „legla“, nije izazvala onu prvu iskru koja je često presudna u kreativnom procesu.
Zbog toga je „Beograd“ ostao po strani — ne odbačen zauvek, ali zaboravljen dovoljno dugo da je lako mogao nestati među brojnim drugim neiskorišćenim pesmama.
I upravo u toj pauzi, u tom čekanju pravog trenutka, krije se deo njene magije.
Jer neke pesme ne dolaze na svet onda kada su napisane, već onda kada su zaista spremne da budu shvaćene. „Beograd“ je bio jedna od njih — pesma koja je morala da sačeka svoje vreme, da sazri kroz tišinu i distance, kako bi kasnije, kada konačno stigne do publike, pogodila pravo tamo gde treba.
Pesma je čekala sve do 1995. godine, kada je Ceca radila na albumu Fatalna ljubav. Tada je odlučila da je vreme da se pesma ipak obradi i objavi. U proces su se uključili i Oliver Mandić, koji je pomogao da se napišu emotivni stihovi refrena: „Ovo sećanje ruši meni sve, moj Beograde, zagrli me“. Ceca je dodala još muzike i teksta, završila pesmu i uvrstila je na album.
Ipak, Dino Merlin ima drugačiju verziju priče. U izjavi za Kurir, Merlin je demantovao navode da je pesma prvobitno bila zamišljena kao duet u kojem je i on trebalo da učestvuje. Kako tvrdi, pesmu je napisao u Švajcarskoj, te iste 1991. godine, i to na molbu Cecinog tadašnjeg partnera, isključivo za nju.
– Pesmu „Beograd“ napisao sam za Cecu Veličković u Sen Galenu, početkom 1991. godine, jedne noći. Tada sam joj napisao tri pesme, među kojima je bila i ova. Nažalost, nije istina da je pesma bila planirana kao duet – izjavio je Merlin.
Na pitanje da li postoji mogućnost da pesmu izvede na nekom od svojih koncerata, Merlin je rekao:
– „Beograd“ mi je draga pesma, ali retko izvodim numere koje sam pisao za druge. Ipak, nikad ne reci nikad. Dali ste mi dobru ideju, možda se i to desi jednog dana.