Suzan Martin je žena koja je osećala svoju potrebu da kaže svetu sa kojim problemima se suočavala, kako bi podstakla druge žene koje imaju isti problem, da potraže pomoć.
Suzan je majka i supruga, ali je njen život upropastio njen porok. U pitanju je bio alkohol.
Njenu tešku ispovest koju je dala za "Dejli telegraf" vam prenosimo u celosti
NISAM IMALA KOČNICU
Ne mogu tačno da se setim šta me je nateralo da počnem da pijem ujutru, u autobusu na putu do posla. Verovatno je to bila posledica očajnog stanja u kojem bih se budila nakon što bih prethodne noći popila dve boce vina. Klasičan kliše, jedino što je činilo da se osećam bolje bilo je novo piće.
Živeli smo u tipičnom domu srednje klase u Kentu. U svakom drugom pogledu, bili smo potpuno funkcionalna porodica. Radila sam u osiguravajućoj kući, suprug Nik u IT sektoru, a ipak, ja sam u kasnim tridesetim tajno bacala prazne flaše vina u ulične kante nakon što bih decu ostavila u školi.
Jutarnja rutina: Od samoposluge do javnog toaleta
Ostavila bih sinove pred učionicom i produžila pravo u prodavnicu po minijaturne flaše belog vina koje bih ispila do autobuske stanice ili u javnom toaletu. To je trajalo dve godine. Bila sam ubeđena da niko ne primećuje moju sramnu tajnu. Naravno, Nik je znao. Tek kada mi je zapretio da će me ostaviti i odvesti decu, priznala sam sebi da to nije normalan život.
Sve je počelo mnogo ranije. Prvo piće sam probala sa 15 godina u malom primorskom gradiću u Škotskoj. Uz alkohol sam osećala da nekome pripadam. Nisam bila popularna u školi, ali kada smo svi pili zajedno, taj osećaj niže vrednosti bi nestao. Roditelji su mi se voleli, ali njihov odnos sa alkoholom nije bio zdrav; svađe uz votku bile su česta pojava. Uvek sam se klela da moja deca to neće gledati. Na svoju sramotu, pogrešila sam.
Lažni sjaj društvene verzije sebe
Nika sam upoznala sa 22 godine u pabu gde sam radila. Izlazili smo, a alkohol je uvek bio deo te priče. Ja sam bila ta koja nikada nije želela da se veče završi, naručujući nove runde i šotove kako bih sakrila manjak samopouzdanja "ekstremno društvenom" verzijom sebe.
Kada smo dobili decu, nisam pila tokom trudnoća. Ali 2009. godine, nakon što sam proglašena tehnološkim viškom, počela sam da radim u lokalnoj banci. Sate provedene između vođenja domaćinstva i brige o deci počela sam da olakšavam čašom vina pre nego što se Nik vrati s posla. Jedna čaša postala bi dve ili tri. Dok bi on ušao na vrata, večera za decu ne bi bila spremljena, a kućni poslovi bi stajali netaknuti.
Gubitak kontrole i školska kapija
Nisam imala kočnicu. Kupovala bih najjeftinije vino, tri flaše za deset funti (oko 12 evra). Ubrzo bih popila dve flaše tokom dana i večeri, ponekad i sve tri. Svaka pređena linija: piće u samoći, piće tokom dana, laganje o količini, činila je sledeći korak lakšim.
Pojavljivala bih se pred školom staklastog pogleda, maksimalno koncentrisana da ne zaplićem jezikom. Hvala Bogu što nisam vozila. Početkom 2014. godine dogodio se užasan dan kojeg se jedva sećam: toliko sam se napila da sam se onesvestila u hodniku. Nisam otišla po sinove u školu. Nik je primio poziv sa posla da deca čekaju. Pokušala sam da ih ubedim da sam samo zaspala, ali tuga na licima moje dece i Nikova iscrpljenost govorili su sve, svi su znali da sam u kandžama poroka.
Neuspeli pokušaji i dno života
Iako više nisam mogla da poričem problem, nastavila sam. Nik je to krio od svih osim od najuže porodice. Preuzimao je sve na sebe: kuvanje, čišćenje, decu. Išli smo kod lekara, ali savet je bio samo: "Mora da prestane da pije". Ništa drugo. Priznala sam sebi da ne znam ko sam ja bez alkohola.
Dno sam dotakla 2017. godine. Pijana, nisam mogla da podnesem još jednu svađu. Želela sam samo tišinu, pa sam popila ogromnu dozu lekova protiv bolova. Nik me je pronašao i hitno sam prebačena u bolnicu. Bio je to krik za pomoć.
Oporavak: Priznanje kao spas
Par dana kasnije, prijavila sam se na kliniku na 28-dnevni program. Koštalo je oko 20.000 funti (oko 23 000 evra), što je srećom pokrilo Nikovo privatno osiguranje. Predati se i priznati da sam umorna od laži bila je najbolja odluka u mom životu. Terapeuti su bili strogi, i to mi je trebalo.
Danas radim na toj istoj klinici kao sekretarica i pomažem drugima. Svake nedelje idem na sastanke Anonimnih alkoholičara, ovog puta bez svraćanja u pab pre toga. Moram da živim sa saznanjem da sam izneverila porodicu kao majka, ali jedini način da im se odužim jeste da ostanem trezna svakog dana. Alkoholizam se može desiti svakoj porodici. Danas život nije savršen, ali je srećan.
Nikova perspektiva
Njen muž nik takođe je želeo da ispriča koliko je srećna što je njegova supruga Suzan otišla na rehabilitaciju
Nik se priseća: "Osećao sam olakšanje kada je Suzan ostala trudna, jer sam znao da tada neće smeti da pije. To je bio predah. Prvi znaci su bili mali troškovi u banci, stalni odlasci u prodavnicu. Lagala je da kupuje sitnice za školu, a ja sam znao istinu, samo nisam bio spreman da se nosim sa njom.
Njeno opijanje je bilo haotično. Jednog dana bi pala pred školom, drugog bi kuća blistala i ona bi mi slala slike sređenog doma. Želeo sam da verujem da je sve u redu. Sebično, plašio sam se priznanja da je alkoholičarka, jer šta bi to značilo za naše živote? Pokušao sam da joj predočim najgori scenario, da ću joj oduzeti decu. Ostao sam uz nju jer sam želeo Suzan i život koji smo imali pre. Kada sam joj video stari sjaj u očima nakon rehabilitacije, znao sam da se vratila nama."